Kada interesi trijumfuju nad vrijednostima, onda se strašne stvari događaju.
Grozny, Dresden, Guernica: neki gradovi su postali dio historije zbog njihovog uništenja. Halep (Aleppo), nekada najveća metropola u Siriji, uskoro će se pridružiti ovim uništenim historijskim gradovima. Njegova hiljadugodišnja muslimanska baština pretvorena je u prah; ruski avioni ciljaju njegove bolnice i škole; njegovi građani su granatirani, bombardovani, izgladnjivani i izloženi gasu. Niko ne zna koliko je desetina hiljada koji su ostali u posljednjoj sunitskoj enklavi koji će umrijeti zbijeni unutar ruševina, gdje su se sklonili. Ali čak i ako se obezbijedi siguran izlazak koji im je obećena, njihova četverogodišnja patnja u Halepu je raznijela princip da nevini ljudi trebaju biti pošteđeni najgorih ratnih razaranja. Umjesto toga, nastupila je gadna, brutalna realnost koja je uzela maha – a sada postaje prijetnja koja doprinosi nestabilnosti ovog svijeta.
Da bi procijenili dubinu tragedije Halepa, potrebno je prisjetiti se prvih protesta protiv predsjednika Sirije, Bashar al-Assada, u 2011. godini, kada su suniti marširali veselo i ponosno uz druge šiite, kršćane i Kurde. Od samog početka, uz veliku pomoć Irana, Assad je krenuo u uništavanje prostora mirnog otpora pomoću nasilja, radikalizirajući svoj narod. Na početku je izjavio da su svi pobunjenici “teroristi”, što je nečuveno. Danas, i neki pobunjenici i jesu teroristi. Bilo je i nekih prekretnica kada je Zapad možda i uskočio – uspostavljanjem bezleteće zone, ili mjesta gdje civili mogu pronaći sklonište; ili čak potpuni program naoružavanjem pobunjenika. Ali, paralizirajuće nasljeđe Iraka i Afganistana, Zapadu je natjerao da odstupi. Kako se borba ukorijenjivala u društvo, potreba za intervencijom je rasla, iz mjeseca u mjesec., koji je postajao krvaviji. Ali rizik i kompleksnost intervenicije je rasla, usložnjavala se. Kao što se gospodin Assad odlučio za rušenje, Rusija se pridružila tom načinu, djelujući bez savjesti i razarajućim učinkom. Pad Halepa je dokaz da je gospodin Assad je prevladao i iranski uticaj. Ali prava pobjeda pripada Rusiji, koja se još jednom računa na Bliskom istoku.
Isto tako, poraz nije samo udarac Assadovim protivnicima, već i na zapadnjačkom uvjerenju da, u vanjskoj politici, vrijednosti se valorizuju kao i interesi. Nakon genocida u Ruandi 1994. godine, Tutsis je ubijen kada mu je svijet okrenuo leđa, a zemlje su priznale da imaju obavezu da ograničavaju brutalnu snagu. Kada su pripadnici UN-a prihvatili odgovornost da zaštite žrtava od ratnih zločina, gdje god da su, konvencija protiv upotrebe hemijskog oružja i bezobzirnog ubijanja civila, dobila je potpuno novi značaj. Želja za promocijom slobode i demokratije nije mnogo zaostajala, prenosi Economist.
Prah i pepeo
Ovaj ideal liberalne intervencije je pretrpio bolne gubitke. Kampanje koje su vođene od strane Amerike u Afganistanu i Iraku pokazale su da čak i najmoćnije zemlja u historiji ne može nametnuti demokratiju silom. Tragedija Halepa je manje upadljiva, ali isto tako značajna. Suočavajući se sa strahotama koje je izazvao Assad, Zapad nije učinio ništa više do probavanja diplomatskih fraza. Svojim propustom da se izbore za ono u što je trebalo da vjeruju u, Zapad je pokazao je da su njegove vrijednosti samo riječi – i da se mogu ignorisati nekažnjeno.
Puno ljudi dijeli krivicu. Nakon što je Assad natopio svoj narod nervnim gas, prilazeći američku crvenu linija, britanski parlament je čak glasao protiv preduzimanja ograničene vojne akcije. Dok su milioni ljudi bježali susjedne zemlje Sirije, uključujući Libanon i Jordan, većina europskih zemalja okrenuli su glavu na drugu stranu – ili podigli prepreke da bi zadržali izbjeglice van njihove zemlje.
Za pad Halepa posebno možemo optužiti Baracka Obamu. Predsjednik SAD-a tretirao je Siriju kao zamkukoju treba izbjegavati. Njegova samozadovoljna predviđanja da će Rusija zaglibiti u “kaljužu”, pokazala se kao historijski pogrešna procjena. Tokom njegovog mandata, Obama je nastojao da usmjeri kretanje svijeta iz sistema gdje Amerika često djeluje sama braneći svoje vrijednosti, uz nekoliko zemalja kao što je srdačno podržavanje Velike Britanije, s ciljem da taj posao zaštite međunarodnih normi padne na sve zemlje – jer svi imaju koristi od tih pravila. Halep je dokaz neuspjeha te politike. Kada je Amerika odstupila, vakuum se nije ispunio zemljama koje su odgovorne i podržavaju status quo, već zemljama poput Rusije i Irana koji vide promociju zapadnjačke vrijednosti kao podmuklo zemljište s ciljem promjene režima u Moskvi i Teheranu.
Dobrodošli na pijacu
U teoriji, naredni američki predsjednik bi mogao probati preokrenuti ovu politiku. Međutim, Donald Trump utjelovljuje ideju da liberalna intervencija je za budale. Imenovanje njegovog novog državnog sekretara, Rex Tillerson, šef ExxonMobila, samo pojačava njegovu poruku kampanje: kao predsjednik, Trump želi da ostvari ponude, a ne da podupire vrijednosti.
Ugovaranje poslova je bitan dio diplomatije pogotovo sa protivnicima kao što su Rusija i Iran i konkurenti poput Kine. Ali spoljna politiku koja izmiče od dogovora da se donosi bez strategije, usidrena je u vrijednostima koja predstavlja ozbiljan rizik.
Osuda pada Halepa
U svojoj zadnjoj konferenciji za novinare kao generalni sekretar Ujedinjenih nacija, Ban Ki-moon ispostavio jejasna upozorenja na dva pitanja na čelu međunarodne zabrinutosti: da je “pokolj u Siriji i dalje 
ogromna rupa u globalnoj savjesti;” i da se Južni Sudan suočava sa rizikom od genocida jer su lideri zemlje “proćerdali mirovni sporazum.”
“Halep je sada sinonim za pakao”, rekao je Ban u sjedištu UN-a u New Yorku.
“Kolektivno smo iznevjerili narod Sirije. Mir će prevladati samo kada je propraćen suosjećanjem, pravdom i odgovornošću za gnusne zločine kojima smo svjedočili”, dodao je on.
Ban je naglasio da novinari imaju važnu ulogu u svom poslu – informisanje svijeta o radu UN-a – kada njihov rad napreduje, ali i kada nazaduje.
“Duboko vjerujem u vašu misiju”, rekao je on, ističući njegove napore da bude branitelj sigurnosti novinara i slobode medija.
