Piše: Safet Mušić
Više od milijardu ljudi širom svijeta, ili oko 15 posto svjetske populacije, ima neku vrstu invaliditeta. Prema podacima UN-a, oko 6,7 miliona osoba s invaliditetom prisilno je raseljeno zbog progona i drugih kršenja ljudskih prava, sukoba i općeg nasilja.
Posebno su djeca s teškoćama u opasnosti od napuštanja i nasilja u hitnim situacijama, pa se ipak njihove posebne potrebe često ne uzimaju u obzir u naporima za pružanje pomoći.
Osobe sa invaliditetom pod povećanim rizikom stradanja u ratu
Oružani sukob ima posebno razoran i nesrazmjeran uticaj na osobe sa invaliditetom u svim fazama sukoba i njegove posljedice: za osobe u zonama sukoba, za one koji bježe od sukoba, i za one u postkonfliktnim situacijama ili koji se bave posljedicama sukoba. U kontekstu sukoba, osobe sa invaliditetom su predmet ciljanih ubistava, „grupisanih naselja“ osoba sa invaliditetom (uključujući psihijatrijske ustanove, sirotišta i domove za njegu) koristi se kao živi štit. Žene i djevojčice sa invaliditetom nalazi se na povećan rizik od seksualnog i rodno zasnovanog nasilja (SGBV), uključujući i upotrebu SGBV-a kao strategije, taktike ili politike u ratu. Osoba sa invaliditetom ima veću vjerovatnoću da će poginuti ili pretrpjeti ozbiljne povrede zbog nedostupnih mehanizama zaštite (kao što su učinkovita napredna upozorenja prije napada), nedostupnih postupaka evakuacije (uključujući informacije o transportu i hitnim slučajevima) rezultiraju njihovim ostavljanjem, nedostupnih humanitarnih pomoći (uključujući hranu, vodu i skloništa) može imati nesrazmjeran i katastrofalan uticaj na zdravlje osoba sa invaliditetom.
Osobe sa invaliditetom sa postojećim oštećenjima riskiraju sekundarna i spriječljiva stanja zbog prekida ili pogoršanja medicinske njege, a uništavanje infrastrukture i pomagala mogu stvoriti fizičke prepreke, sprječavajući osobe sa invaliditetom da imaju pristup obrazovanju i/ili zaposlenju.
U kontekstu onih koji bježe od sukoba, izbjeglice i interno raseljene osobe s invaliditetom suočavaju se s isključenjem iz osnovnih usluga. Izbjegličkim kampovima i objektima za raseljavanje nedostaju formalne i sveobuhvatne procedure za identifikaciju svih izbjeglica s invaliditetom i “zbog toga im ne pružaju zaštitu i bitne usluge, poput skloništa i medicinske njege, koji su dostupni i odgovaraju njihovim potrebama”. Nakon sukoba, osobama sa invaliditetom se rutinski uskraćuje pristup pravdi, uključujući pristup efikasnim pravnim lijekovima i reparaciji, za kršenja koja su izvršena tokom sukoba. U svim konfliktnim i postkonfliktnim okruženjima, osobe s invaliditetom se široko smatraju pasivnim žrtvama i tek ih treba prepoznati i osnažiti.
Ono što je karakteristično za Bosnu i Hercegovinu je da dosta ljudi strada od zaostalih mina, a i tu su pod većim rizikom osobe sa invaliditetom. Zato iz perspektive inkluzije za osobe s invaliditetom, obilježavanje miniranih područja trebalo bi biti u pristupačnim formatima koje mogu razumijeti. Aktivnosti podizanja svijesti o opasnosti od mina trebale bi uključivati pružanje minskog obrazovanja prilagođenog članovima zajednice koji imaju senzorna i intelektualna oštećenja, čime se osigurava da osobe s postojećim oštećenjima dobiju prednosti ovih odredbi i smanjuju rizik od smrti ili teških ozlijeda uslijed mine.
Inkluzija je neophodna i kada se pruža pomoć tokom ratnih sukoba
Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom (CRPD), usvojena 2006. godine i stupila je na snagu 2008. godine, učvrstila je, u široko prihvaćenom međunarodnom ugovoru o ljudskim pravima, neporecivu činjenicu da su osobe s invaliditetom potpuni i jednaki nositelji prava. Ovo priznanje je samo po sebi značajno, budući da je to pozicija koja ranije nije bila očigledna mnogim akterima, a koja za neke ostaje nevidljiva. CRPD naglašava da uskraćivanje potpunog uživanja bilo kojeg ljudskog prava na osnovu stvarnog ili pretpostavljenog oštećenja osobe predstavlja nezakonitu diskriminaciju. Ono što je najvažnije, CRPD potvrđuje svoju kontinuiranu primjenu u situacijama oružanog sukoba, uz međunarodno humanitarno pravo (MHP). Države stranke su, u skladu sa svojim obavezama prema MHP i Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, dužne poduzeti „sve potrebne mjere kako bi osigurale zaštitu i sigurnost osoba s invaliditetom“ u situacijama oružanog sukoba.
Osobe s invaliditetom već imaju inherentne prepreke koje treba prevladati kako bi živjele normalnim životom.
Oni se bore da savladaju izazove poput oblačenja i dobijanja vozačke dozvole. Samo ti primjeri pokazuju koliko je teže živjeti s invaliditetom, a posebno kada svakodnevni život uključuje bombardovanje, progon, raseljavanje i nedostatak zdravstvenih usluga. Osobe sa invaliditetom suočavaju se sa dodatnim rizikom napuštanja, zanemarivanja i nedostatka jednakog pristupa hrani i zdravstvenoj zaštiti tokom sukoba i raseljavanja, navedeno je u ranijem izvještaju Human Rights Watch. Iako su vlade, donatori i agencije za pomoć pretrpani mnogim konkurentnim prioritetima tokom hitnih slučajeva, oni bi trebali osigurati da se u humanitarnim naporima riješe potrebe i brige osoba s invaliditetom. U periodu od januara do novembra 2015. Human Rights Watch (HRW) je intervjuisao više od 100 osoba sa invaliditetom, zajedno sa njihovim porodicama, i ocijenio njihove potrebe tokom trenutnih sukoba u Jemenu i Centralnoafričkoj Republici, kao i izbjegličke krize u Evropi. Baš kao što su žene i djeca na jedinstven način pogođeni sukobima i raseljavanjem, osobe s invaliditetom suočavaju se s posebnim izazovima kada im se život naglo iskorijeni zbog rata. Dok donatori i agencije za pomoć rješavaju mnoge probleme tokom sukoba, trebali bi osigurati da osobe s invaliditetom dobiju potrebnu pomoć. Od mnoštva primjera izdvajamo slučaj koji je HRW dokumentirao, radi se o mladiću u invalidskim kolicima koji je bio zaključan u imigracijskom pritvorskom centru u Mađarskoj zbog prelaska granice iz Srbije. Ayman ima 28 godina, ima fizički invaliditet zbog povrede nastale kada je raketa pala na njegovu kuću u Damasku. Kada ga je Human Rights Watch intervjuisao, bio je zatvoren više od 40 dana. Rekao je da su mu se invalidska kolica pokvarila na granici i proveo je 23 dana ležeći na krevetu sve dok njegov advokat nije uspio nabaviti donirana invalidska kolica za njega.
Iako je svima koji su pogođeni krizom potrebna pomoć, osobe s invaliditetom su posebno ugrožene. Izazovi uzrokovani ratom, prirodnim katastrofama i drugim rizičnim situacijama za osobe s invaliditetom komplicirani su fizičkim, komunikacijskim i drugim preprekama. Na primjer, osobe s invaliditetom često imaju poteškoća s dobivanjem pomoći jer objekti nisu projektirani tako da omogućuju neovisnu navigaciju osobama koje su slijepe ili koriste invalidska kolica, a informacije se ne pružaju u pristupačnim, lako razumljivim formatima. Vlade, donatori i humanitarne agencije trebale bi osigurati da se potrebe osoba s invaliditetom rješavaju kao prioritet u situacijama sukoba i raseljenja. Oni koji pružaju pomoć trebaju se konsultovati i angažovati osobe sa invaliditetom i organizacije koje ih predstavljaju kako bi razvili djelotvorniji i inkluzivniji odgovor, navedeno je u preporuci HRW. Vlade i agencije Ujedinjenih nacija trebale bi razviti i podržati globalne standarde i smjernice o uključivanju osoba s invaliditetom u humanitarne akcije. Standardi i smjernice trebaju se odnositi na koordinaciju, implementaciju, praćenje i finansiranje, te dalju podršku inkluzivne prakse u svim programima i naporima pomoći. Do danas je 160 zemalja ratificiralo UN-ov sporazum o pravima osoba s invaliditetom, uključujući Jemen, Siriju i većinu evropskih zemalja. Osim prava na pristupačnost, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje, ugovor uključuje i posebnu odredbu koja poziva vlade da osiguraju sigurnost i zaštitu osoba s invaliditetom u rizičnim situacijama i humanitarnim hitnim slučajevima. Oružani sukobi koji još traju u svijetu, naglašavaju potrebu da se osigura da hiljade osoba s invaliditetom ne budu zaboravljene i od vitalnog je značaja da vlade i agencije za pomoć koje pružaju hitnu pomoć budu inkluzivne kada pružaju usluge.
