Razgovarala: Anesa Agović
Organizacija amputiraca UDAS Republike Srpske je nevladina organizacija koja okuplja žrtve mina, amputirce i članove njihovih porodica da ostvare svoja prava i integrišu se u zajednicu.
Organizacija je osnovana 2002. godine, a osnovali su je žrtve mina za pružanje podrške drugim žrtvama mina. Organizacija djeluje na prostoru Republike Srpske putem pet regionalnih udruženja u Banjaluci, Doboju, Bijeljini, Istočnom Sarajevu i Trebinju kao i u Federaciji BiH putem koordinatora. Ciljane grupe Organizacije su žrtve mina, amputirci i članovi njihovih porodica.
Na osnovu postignutih rezultata i pružene podrške osobama sa invaliditetom, 2006. godine Organizacija UDAS je odlukom Vlade Republike Srpske proglašena Organizacijom od javnog interesa za Republiku Srpsku. Programske aktivnosti Organizacije UDAS imaju za cilj poboljšanje kvaliteta života amputiraca, žrtava mina kao i članova njihove porodice u pravcu što obuhvatnije i potpunije integracije u zajednicu. U skladu sa navedenim Organizacija programske aktivnosti realizuju kroz nekoliko oblasti: oblast zdravlja i socijalne zaštite, ekonomska reintegracija, zakoni i javne politike, i kultura.
O radu UDAS-a u Bosni i Hercegovini, kao i nivou poštivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom razgovarali smo sa predsjednikom Organizacije amputiraca UDAS, Željko Volaš.
U okviru vašeg rada, kojim ljudskim pravima osoba s invaliditetom najviše posvećujete pažnje – odnosno koja su to ljudska prava osoba s invaliditetom koja se najčešće krše u našem društvu?
Željko Volaš: Kada su u pitanju ljudska prava osoba sa invaliditetom, Organizacija UDAS aktivno radi na unapređenju kvaliteta života naše ciljane populacije u pogledu prava na obrazovanje, prava na zapošljavanje, pristupu zdravstvenoj zaštiti, pravo na lični izbor, kao i pravo osoba sa invaliditetom na aktivno učešće u javnom životu. U svojim programskim i projektnim aktivnostima koje realizujemo ukazujemo na izazove sa kojima se susreću osoba sa invalidiitetom u lokalnim zajednicama, te u partnerstvu sa predstavnicima relevantnih institucija zagovaramo za poboljšanje kvaliteta života naših korisnika.
Sva navedena prava na kojima radimo, nažalost se krše iz razloga što postoje razne vrste barijera koje onemogućavaju osobama sa invaliditetom da uživaju sva prava koja imaju kao i ostali građani.
Prema dosadašnjem iskustvu, šta je potrebno uraditi da se unaprijedi poštivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom?
Željko Volaš: Bosna i Hercegovina je ratifikovala UN Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom 2010. godine, a prije toga je usvojila Politiku u oblasti invalidnosti u BiH i entiteske strategije za prava osoba s invaliditetom koje se redovno ažuriraju. Uprkos tome što još uvijek nedostaju određeni zakonski propisi relevantni za prava OSI, možemo reći da BiH ima relativno dobar zakonodavni okvir ali nedostaje praćenje provedbe i budžetska potpora za provođenje usvojenih zakona.
Tako na primjer imamo nepoštovanje bazičnih odredbi koje se tiču pristupačnosti izgrađenog okruženja ili informacija na javnim servisima ili web sadržajima javnih tijela, iako postoje zakonska rješenja ili dokumenti nižeg nivoa koja to zabranjuju. Suštinski je važno uspostaviti i unaprijediti partnerske odnose između organizacija osoba s invaliditetom i vlasti na različitim nivoima u cilju kvalitetne participacije i doprinosa organizacija osoba s invaliditetom kroz integracije pitanja invaliditeta u razvojne incijative lokalnih zajednica.
Možete li nam reći nešto više o vašem projektu: #RavnopravnoRazličiti u projektu “Zajednice različitih, ali ravnopravnih građana”, odakle ideja i potreba za ovim projektom?
Željko Volaš: Projekat “Zajednice različitih, ali ravnopravnih građana” je trogodišnji projekat koji finansira Evropska unija, a provodi Organizacija amputiraca UDAS u partnerstvu sa Helsinškim parlamentom građana Banja Luka i Udruženjem građana “Nešto Više”. Cilj projekta “Zajednice različitih, ali ravnopravnih građana” je osnaživanje kapaciteta organizacija civilnog društva u Bosni i Hercegovini kako bi postigli veći nivo njihove uključenosti u procesu evropskih integracija, o oblasti socijalne uključenosti i nediskriminacija osoba sa invaliditetom.
Projekat je započeo 1. novembra 2018. godine i trenutno smo u finišu projekta koji je uglavnom rezervisan za provođenje kampanje “Ravnopravno-različiti”. Projekat je kroz nekoliko setova međusobno povezanih aktivnosti povećao kapacitete 2 mreže osoba sa invaliditetom koje su formirane u projektu – Mrežu žena sa invaliditetom i Mrežu preživjelih od mina – da prate javne politike i zagovaraju za njihova poboljšanja, inkluzivnost lokalnih vlasti i drugih organizacija civilnog društva, koje nisu primarno organizacije osoba sa invaliditetom, te pitanje inkluzije promovirao kroz kampanje u pet ciljanih gradova (Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Bijeljina i Trebinje) koje su uključile organizacija civinog društva, lokalne vlasti, nadležne institucije i medije u zagovaranu za poboljšanje specifičnih prava osoba sa invaliditeom i podizanje svijesti građana o statusu osoba sa invaliditetom.
Da li imate primjer nekih pozitivnih primjera o poštivanju ljudskih prava osoba s invaliditetom?
Željko Volaš: Mora se reći da sistem socijalne zaštite, između ostalog i osoba s invaliditetom, kao i sistem boračko-invalidske zaštite, koji su u nadležnosti entiteta odnosno kantona, funkcionišu uprkos činjenice da postoje mogućnosti za unapređenje pojedinih zakonskih rješenja. Ono što nas zanima su dobre prakse koje su inicirane kroz projekte u pojedinim zajednicama i koje se kao takve mogu primjeniti i u drugim zajedicama kao i za druge korisničke skupine. Primjera ima dosta ali za ovu priiku da pomenemo nekoliko primjera iz projekta “Zajednice različitih ali ravnopravnih građana”.
Naime, u određenom broju ciljanih gradova smo uspostavili “Savjete za OSI” kao savjetodavna tijela gradonačelnika za pitanja osoba s invaliditetom za zadatkom da integriraju pitanja invaliditeta u aktivnosti i razvojne dokumente gradskih uprava. Ovo je inicijativa koja će svakako unaprijediti strateško partnerstvo između organizacija osoba s invaliditetom i lokalnih vlasti. Također smo, kroz pomenuti projekat, promovirali periodične konsultacije između organizacija osoba s invaliditetom i lokalnih vlasti kroz razmjenu informacija na okruglim stolovima i reviziju provedbe prioriteta pristupačnosti i inkluzije osoba s invaliditetom u lokalnim zajednicama, što je u uslovima pandemije Covida 19 bio imperativ. Pored ovoga, kao dobru praksu pomenuću i program stažiranja nezaposlenih osoba s invaliditetom u organizacijama civilnog društva i javnim institucijama, gdje je određeni broj stažista sa invaliditetom dobio produženje radnog angažmana nakon isteka dvomjesečnog perioda stažiranja kroz zaključenje ugovora o radu. Pored značajnog benefita za same osoba s invaliditetom kao korisnike programa stažiranja, radi se i o uklanjanju predrasuda poslodavaca i menadžera javnih ustanova o sposobnostima i kapacitetima uposlenika sa invaliditetom te kreiranju uslova za daljnje zapošljavanje osoba sa invaliditetom.
Koga biste ocijenili kao najznačajnijim parternerom u realizaciji projekata unapređenja ljudskih prava osoba s invaliditetom?
Željko Volaš: Unapređenje prava osoba s invaliditetom je partnerski aranžman između zakonodavnih i izvšnih vlasti, kao nosioca odgovornosti, na različitim nivoima i organizacija osoba s invaliditetom, prvenstveno kao nosioca prava ali i obaveza. U ovisnosti od konteksta, radi se o širokoj lepezi aktera koja pored aktera iz dva pomenuta segmenta uključuje i druge organizacija civilnog društva, međunarodne organizacije, donatore, poslodavce, obrazovne i akademske instutucije, medije, umjetničke, kulturne i sportske organizacije, itd.
Što se UDAS-a tiče, ključni partneri u provedbi projektnih aktivnosti su entitetska ministarstva u Republici Srpskoj (Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite, Ministarstvo zdravlja i socijalni zaštite) i državnom nivou (Ministarstvo civilnih poslova i Minisitarstvo za ljudska prava i izbjeglice), te regionalna udruženja amputiraca u Banja Luci, Doboju, Bijeljini, Trebinju i Istočnom Sarajevu.
Da li smatrate da osobe s invaliditetom nisu dovoljno aktivne u samozagovaranju poštivanja ljudskih prava? Ako jeste tako, zašto je takva situacija?
Željko Volaš: Osobe sa invaliditetom su najbrže rastuća margilnalizirana skupina. Evropska unija procjenjuje da je udio stanovništa sa invaliditetom već dostigao 20% od ukupnog stanovništva Evropske unije. Sasvim je vjerovatno da je ovakva projekcija aplikativna i za Bosnu i Heregovinu. Složio bih se i sa vašom konstatacijom da osobe s invaliditetom nisu dovoljno aktivne u zagovaračkim inicijativama za svoja prava, međutim radi se o zahtjevnom procesu kome je preduslov podizanje kapaciteta organizacija osoba s invaliditetom da aktivno i kvalitetno učestvuju.
Na žalost, u velikoj mjeri nedostaju transparentne procedure i zakoni u vezi sa konsultacijama sa organizacijama osoba sa invaliditetom i strukturisana finansijska podrška za izgradnju kapaciteta tih organizacija, posebno na lokalnom nivou. Svakako bi trebalo revidirati, odnosno uspostaviti transparentne mehanizame za redovne konsultacije sa organizacijama osoba sa invaliditetom u lokalnim zajednicama.
