RODNA RAVNOPRAVNOST

Posljedice zločina ratnog silovanja u Bosni i Hercegovini su još vidljive

Prema procjenama stručnih službi pretpostavlja se da je u Bosni i Hercegovini silovano oko 20.000 djevojčica i žena tokom rata. No, zbog više faktora zbog kojih nije moguće utvrditi tačne podatke (neprijavljivanje, kultura šutnje, i sl.), neke procjene međunarodnih organizacija govore da je broj silovanih žena u Bosni i Hercegovini oko 50.000. Međunarodni sud u Haagu izrekao je pravosnažne presude za najteže obilke kršenja međunarodnog humanitarnog prava, presude za zločin genocida i za udruženi zločinački poduhvat. Međutim, najbolnija tačka za sve žrtve silovanja, bilo registrovane ili neregistrovane, jeste činjenica da mnogi počinitelji nisu privedeni pravdi, a nerijetko žrtve su prisiljene viđati ih u blizini svojih domova i iznova proživljavati sve strahote i posljedice traumatičnih iskustava.  Žrtve silovanja u ratu u Bosni i Hercegovini, su sigurno jedna od najosjetljivijih kategorija društva iz više razloga, prvi je možda što sistem zaštite i podrške žrtvama silovanja nije u potpunosti rješen, zatim nedovoljan broj adekvatnih psiho-socijalnih programa u koje bi bile uključene žrtve silovanja, al svakako da je važan segment i podrška žrtvama silovanja u namjeri da svjedoče ili da ustupaju potrebne informacije i svjedoče, kako bi bili procesuirani počinioci ovog teškog kriminalnog akta.

Važnost javne osude, zatim potrebe osvješćivanja javnosti o problematici silovanih djevojčica i žena u ratu, osnaživanje samih žrtava silovanja, zdravstvena i druga zaštita žrtava silovanja, su takođe stvari koje su neophodne kako bi društvo preventivno reagovalo i osiguralo da se takvi zločini ne ponove u budućnosti.

Posljedice ratnih silovanja

Seksualno nasilje ostavlja brojne posljedice, prije svega na psihičko i fizičko zdravlje žrtve, a jedna od posljedica seksualnog nasilja može biti i smrt, koja nastupa samim nasiljem, ali i kao posljedica, bilo da se radi o smrti posljedici čina ili suicidu kao posljedici silovanja.

Žrtve silovanja imaju izražene psihičke i fizičke posljedice vezane za traumu i traumatsko iskustvo, ali ono što je manje poznato je da su izložene i ekonomskim posljedicama, s obzirom da brojne žrtve nisu završile školovanje, nemaju stalno zaposlenje ili neku drugu finansijsku pomoć. Takvo stanje žrtve silovanja može dovesti do promjena u razvoju slike o sebi, svojoj seksualnosti i vjerovanju parterima u kasnijim godinama života. Kod žrtava koje su preživjele seksualno nasilje rizik od depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja prisutan je u daleko većoj mjeri, takođe je značajno povećana i vjerovatnost suicidalnog ponašanja. Silovanje ostavlja i velike posljedice na socijalni život osobe koja ga je preživjela, te nisu rijetki slučajevi kada žrtva ostaje sama bez podrške i pomoći svojih najbližih, rodbine i prijatelja/ica. Žene i djevojčice koje su preživjele silovanje, a pritom su ga prijavile ili nekome ispričale, ostaju „obilježene“, izolovane, izložene raznim primjedbama, komentarima i savjetima.

Ono što je iskustvo saradnice – psihologinje Centra za društveno istraživanje Global Analitike pokazalo radeći sa žrtvama silovanja u Bosni i Hercegovini je da se zaista nedovoljno radi sa ovom kategorijom, da su i sada,  26 godina od silovanja, prisutne psihološke posljedice kod preživjelih žrtava silovanja.

Post-traumatski stresni poremećaj se odnosi na iskustva žena, preživjelih žrtava silovanja tokom rata u Bosni i Hercegovini, a reakcije na traumatski događaj, odnosno traumu, su različite i mogu uključivati šok, užas, tupost, bespomoćnost, tugu, bol, osjećaj da to što se dogodilo nije istinito. Žrtva se može ne sjećati svih ili nekih detalja traumatskog događaja, a takođe može iznova proživljavati scene silovanja. Reakcije se javljaju na emocionalnom, misaonom, tjelesnom i ponašajnom planu, a jačina reakcije može ovisiti o čitavom nizu faktora. Neke od reakcija mogu biti:

  • negiranje (…to se nije dogodilo meni…)
  • potiskivanje (…ne želim misliti o tome, ne sjećam se ničega…)
  • racionalizacija (…to nije bilo “pravo” silovanje…)
  • kult šutnje (obećanje sebi ili dogovor sa svjedocima, često članovi porodice, da nikada neće o tome pričati).

Zločin ratnog silovanja ostavlja dugotrajne i teške individualne posljedice na psihičko i opšte zdravlje preživjelih ali i na njihovo funkcionisanje i na samu kvalitetu života. Ratno silovanje takođe ima i kolektivne posljedice, ono predstavlja jednu kolektivnu traumatizaciju jer ratno silovanje narušava strukturu porodice i negativno utiče na društvo uopšte.

Neki od svjetskih podaka o silovanju

  • Procjenjuje se da je 35 posto žena širom svijeta doživjelo fizički i / ili seksualno intimno nasilje od strane partnera ili seksualno nasilje od strane nekog drugog u nekom trenutku svojega života. Međutim, neke nacionalne studije pokazuju da do 70 posto žena iskusilo fizičko i / ili seksualno nasilje od intimnog partnera u životu.[1]
  • Žene koje su fizički ili seksualno zlostavljane od svojih partnera imaju više od dva puta veću vjerovatnoću da imaju pobačaj, gotovo dvostruko veću vjerovatnoću da će doživjeti depresiju, a u nekim regijama čak 1.5 puta veću vjerojatnoću da će dobiti HIV, u usporedbi sa ženama koje nemaju iskustvo nasilja s partnerom[2].
  • Iako je dostupno malo podataka, a velike varijacije u tome kako se psihičko nasilje mjeri i definira u zemljama i kulturama, postojeći dokazi pokazuju visoku stopu prevalencije. Četrdeset tri posto žena u 28 država članica Evropske unije imalo je neki oblik psihičkog nasilja od strane intimnog partnera u životu.[3]
  • U svijetu, gotovo 750 miliona žena i djevojaka udalo se prije 18-og rođendana. Dječji brak je češći u Zapadnoj i središnjoj Africi, gdje je više od četrdeset djevojčica bilo u braku prije 18. godine, a oko 1 od 7 žena bilo je u braku ili u nekom obliku zajednice prije 15. godine. Dječji brak često rezultira ranom trudnoćom i socijalnom izolacijom, prekidom školovanja, ograničava mogućnost djevojke i povećava rizik od nasilja u obitelji.[4]
  • Oko 120 miliona djevojaka širom svijeta (nešto više od 1 od 10) doživjele su prisilni seks ili druge prisilne seksualne radnje u nekom trenutku u životu. Daleko najčešći počinitelji seksualnog nasilja nad djevojčicama su sadašnji ili bivši muževi, partneri ili dečki.[5]
  • U većini zemalja s dostupnim podacima, manje od 40 posto žena koje doživljavaju nasilje traže pomoć bilo koje vrste. Među ženama koje se ipak odluče to uraditi, većina njih se obrati porodici ili prijateljima, a vrlo malo institucijama kao što su policija i zdravstvene službe. Manje od 10 posto onih žena koje traže pomoć za iskustvo nasilja tražile su pomoć kontaktirajući policiju.[6]
  • Dokazi upućuju na to da određene karakteristike žena, kao što su seksualna orijentacija, status invaliditeta ili etnička pripadnost, kao i neke kontekstualne čimbenike, kao što su humanitarne krize, uključujući sukobe i situacije nakon sukoba, mogu povećati izloženost žena nasilju.[7]
  • U anketi od 3.706 školske djece iz Ugande, 24 posto djevojčica s invaliditetom i to od 11 do 14 godina prijavilo je seksualno nasilje u školi, u usporedbi s 12 posto djevojčica koje ne pripadaju kategoriji osoba sa invaliditetom.[8]
[1] World Health Organization, Department of Reproductive Health and Research, London School of Hygiene and Tropical Medicine, South African Medical Research Council (2013). Global and regional estimates of violence against women: prevalence and health effects of intimate partner violence and non-partner sexual violence, str.2. For individual country information, see The World’s Women 2015, Trends and Statistics, Chapter 6, Violence against Women, United Nations Department of Economic and Social Affairs, 2015 and UN Women Global Database on Violence against Women.
[2] Ibid.
[3] European Union Agency for Fundamental Rights (2014). Violence against women: an EU-wide survey, str. 71.
[4] UNICEF (2017). Is every child counted? Status of Data for Children in the SDGsstr. 54.
[5] UNICEF (2014). Hidden in Plain Sight: A Statistical Analysis of Violence against Children, str. 167.
[6] United Nations Economic and Social Affairs (2015). The World’s Women 2015, Trends and Statisticsstr. 159.
[7] See European Union Agency for Fundamental Rights (2014). Violence against women: an EU-wide survey, Annex 3, str. 184-188.
[8] Devries, K., Kyegome, N., Zuurmond, M., Parkes, J., Child, J., Walakira, E. and Naker, D. (2014). Violence against primary school children with disabilities in Uganda: a cross-sectional study, str. 6.
Facebooktwittergoogle_pluspinterestlinkedinmail
error: Content is protected !!