NASILNI EKSTREMIZAM I RADIKALIZAM

Jačanje nasilnog ekstremizma kroz postrojavanje paravojnih organizacija

Okupljanje ili ispravnije rečeno vojno postrojavanje pripadnika četničkih jedinica (kako sebe nazivaju), u Višegradu povodom godišnjice hapšenja četničkog vojvode i osuđenog ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata Dragoljuba Draže Mihajlovića, po ko zna koji put izazvalo je nevjericu, zgrožavanje i strah kod svih ljudi u Bosni i Hercegovini koji valorizuju demokratske i moralne vrijednosti, a posebno preživjelih svjedoka zločina iz posljednjeg rata. Pored polaganja cvijeća ispred spomenika četničkom vojvodi Draži Mihajloviću, molitvi i parastosa u crkvama u i pored Višegrada, što je uobičajni ritual svake godine, ovoga puta nije izostalo ni pjevanje „četničkih“ pjesama uz gusle, instrument koji su četnici u drugom svjetskom ratu, ali i sljedbenici te ideologije u Vojske Republike Srpske (VRS) u ratu devedesetih godina, smatrali jednim od njihovih simbola.

Ravnogorsko-četnički pokret kao organizacija djeluje na teritoriji Srbije, BiH i Crne Gore, a u BIH ima osam okruga. Barem zvanično ne postoji informacija o tačnom broju pripadnika ovog pokreta, ali je poznato da ima ukupno 16 zvanično registrovanih organizacija pred sudovima Republike Srpske. Po načinu rasporeda na teritoriji RS može se povezati da su tih 16 organizacija locirane na način da mogu predstavljati 16 vojnih jedinica ranga bataljona ili brigade, s obzirom da je svakako poznato da su ove organizacije ustrojene po vojnoj hijerarhiji, što dokazuju svojim aktivnostima. Jer svi pripadnici četničkih organizacija imaju jasnu komandnu strukturu, činove, načine uzbunjivanja, kurirsku službu, uniforme, a znajući koliko skrivenog oružja postoji u BiH, vjeruje se da većina članova posjeduje i vojno naoružanje.

Četnike je u Višegradu postrojio bivši komadant „Novosarajevskog četničkog odreda“ i četnički vojvoda Slavko Aleksić, koji inače živi u Bileći, a odavno se nalazi na optužnicama za ratni zločin, međutim nikada nije uhapšen, te je poznato da stalno nosi lično naoružanje. Ono što je izazvalo najviše straha kod povratnika i preživjelih svjedoka zločina, ali i kod međunarodnih predstavnika u BiH je činjenica da su članovi „ravnogorskog pokreta“ iz Srbije i Republike Srpske na okupljanju u Višegradu pjevali „četničke“ pjesme, u kojima pozivaju na to da će Drina opet biti krvava. Osim izazivanja straha i vjerske netrpeljivosti, pozivanjem na masakr, ubistva, nasilje, samo se dodatno zatežu odnosi među narodima i dodatno se podižu nacionalne tenzije.

Narodi u Bosni i Hercegovini, odnosno, u regionu, ne mogu graditi suživot, dok god se ovakvi ili slični skupovi održavaju i ponovno poziva na sukobe, a reakcija nadležnih institucija izostaje.

Po mišljenju Ministra sigurnosti BiH, kao i nezavisnih stručnjaka, Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine je napravilo grešku, samim tim što je dozvolilo da se „legalno“ osnuje udruženje kao što je „ravnogorski pokret“. Drugu grešku pravosuđe u Bosni i Hercegovini pravi zato što ne sankcioniše adekvatno sve one organizacije i pojedince koji šire vjersku, nacionalnu, rasnu i drugu netrpeljivost. Aktivisti i borci za ljudska prava iz cijele BiH su jedinstveni u osudi ovakvog djelovanja paravojnih struktura koje njeguju zločinačke ideologije, te su ogorčeni na šutnju Tužilaštva BiH koje je moralo odmah po saznanju poduzeti zakonske mjere i aktivnosti u cilju provođenja istražnih radnji, a evo do pisanja ovog teksta nema nikakvih saopštenja iz Tužilaštva BiH. Iako su angažovanje Tužilaštva tražili ministar sigurnosti BiH, kao i članovi predsjedništva, te mnoge političke partije i razne organizacije, to se još nije dogodilo, mada ovakva aktivnost u svakoj državi bi automatski izazvala policijsko-sudsko djelovanje i već bi bila izvršena privođenja organizatora i ostalih odgovornih.

Zakon je jasan, te zbog toga ostaje nejasno zašto Tužilaštvo još nije adekvatno reagovalo, a nadamo se da razlog ne leži u stalnim prozivanjem tužilaštava u cijeloj BiH da su pod uticajem političkih stranak,a te da čekaju njihova odobrenja. Neki poznavaoci stanja u Tužilaštvu su skloni mišljenju da nedostaje saminicijativne hrabrosti, odnosno da tužioci ne moraju čekati nikakva odobrenja formalno nadređenih u ovako kritičnim situacijama. Tako, član 145a, stav (1), Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, kaže: Ko javno izaziva ili raspiruje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i “ostalima”, kao i drugima koji žive ili borave u Bosni i Hercegovini, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Što znači, da, sud BiH i Tužilaštvo, imaju osnova da odmah reaguju, a to nisu učinili, i ako su, po načelu legaliteta, (načelo legaliteta znači, da, tužilac, u koliko ima saznanja o krivičnom djelu, mora, bez obzira na svoju volju, ili volju oštećenog/ih, odmah pokrenuti krivični postupak), bili dužni to učiniti. Po ko zna koji put javnost vjerovatno neće dobiti odgovore od preplaćenih tužilaca.

Osim nepoznanica oko neadekvatnog i nepravovremenog reagovanja Tužilaštva BiH, također se u javnosti postavljaju još neka pitanja, kao na primjer:

  • Kako su članovi „ravnogorskog pokreta“ iz Srbije, obučeni u četničke uniforme i sa četničkim obiljižjima, mogli preći državnu granicu između BiH i Srbije?
  • Po kojim političkim i dobrosusjedskim standardima, po čijem odobrenju i sa kojim ciljem su četničkom skupu prisustvovali politički predstavnici Srbije (Branka Bežanov, zamjenica predsjednika Skupštine grada Novog Sada i drugi)?
  • Zašto se „ravnogorski pokret“ i ostala paravojna udruženja koja slijede zločinačku, ali i nasilno-ekstremističku ideologiju ne nalaze u Strategiji za prevenciju i borbu protiv terorizma BiH 2015-2020?
  • Zašto se ne izvrši evidencija i uvođenje u operativnu evidenciju svih učesnika paravojnog postrojavanja, te zašto nije izvršen lični pretres istih kao i objekata u kojima stanuju?
  • Zašto razni teoretičari problematike terorizma, koji su potrošili milione maraka od međunarodne zajednice na ovu temu, ne izađu u javnost sa saopštenjima i realnoj opasnosti od četničkih paravojnih jedinica?
  • Da li međunarodna organizacije koje sprovode programe prevencije nasilnog ekstremizma  u BiH poput Misije OSCE-a, Međunarodne organizacija za migracija (IOM), Hope and Homes for Children i Međunarodnog republikanskog instituta (International Republican Institute – IRI), imaju predviđene programe i projekte deradikalizacije i prevencije od ovog oblika nasilnog ekstremizma koji prijeti i izaziva strah kod građana cjelovite Bosne i Hercegovine?

Vjerovatno će javnost i dalje čekati odgovore na ova i slična pitanja kojima su obasute društvene mreže u BiH, a takođe i mnoge nevladine organizacije u BiH očekuju napokon konkretne odgovore i akcije nadležnih institucija.

Također, povodom okupljanja u Višegradu, oglasili su se i taj skup  osudili:  OHR, Delegacija EU u BiH, ambasade SAD-a, Velike Britanije, dok žalosti činjenica da su režimski mediji u Republici Sprskoj, ali i u Srbiji ignorisali ovu informaciju, ali ipak ima svijetlih tačaka i među medijima, kao što je portal Buka, ali i među novinarima kao što je Dinko Gruhonjić, univerzitetski profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. No, očekivano izostala je i osuda Srpske pravoslavne crkve.

Svi oni koji su reagovali na ovaj paravojni skup, složni su u tome da takav skup ne doprinosi miru i stabilnosti u Bosni i Hercegovini, a također pozivaju nadležne institucije da sankcionišu organizatore, jer, nacionalistička retorika iz Višegrada ne doprinosi miru, pomirenju i  suživotu među narodima, a također je i krivično djelo. Skupovi, kao ovaj u Višegradu, i poruke koje se upućuju, sa takvog, ili sličnih skupova, zasigurno neće doprinijeti pomirenju među narodima u Bosni i Hercegovini, pa i u samom regionu.

 

Facebooktwittergoogle_pluspinterestlinkedinmail
error: Content is protected !!