Piše: Ramzija Dedić
Svjetska zdravstvena organizacija je 2011. godine procijenila da oko 15 posto svjetske populacije živi s nekim oblikom invaliditeta te predstavljaju najbrojniju manjinu na svijetu. Ovaj podatak sam po sebi nameće potrebu stvaranja mogućnosti za bavljenje sportom, a da ne govorimo o benefitima koje osobe s invaliditetom ostvaruju baveći se sportom, naravno u skladu sa individualnim potrebama i mogućnostima.
Kada je riječ o osobama s invaliditetom, sport je najčešće uveden kao vid rehabilitacije i nažalost u najvećem broju slučajeva tu bavljenje sportom i prestaje.
Treba poticati osobe s invaliditetom da se bave sportom, jer im to pruža višestruke dobrobiti i svakako poboljšava kvalitet života. Osim fizičkih prednosti kao što su snaga, izdržljivost i otpornost, sport pomaže u ispunjavanju slobodnog vremena, omogućava interakciju s drugim ljudima, oslobađa stresa, razvija osjećaj uključenosti i samopouzdanja i uči ih nositi se sa neuspjehom.
Sport prije svega ima svrhu osnaživanja osoba s invaliditetom, jer pomjera fokus sa nedostatka (onog što ne može uraditi), a usmjerava se na sposobnosti (ono u čemu je dobar) što stvara osjećaj postignuća i donosi zadovoljstvo.
Aktivno uključivanje u sportske aktivnosti pomaže u formiranju identiteta, jer će ih ljudi gledati prvo kao sportaše, a tek onda kao osobe s invaliditetom i samim tim će postići veću ravnopravnost u društvu. I samo društvo će shvatiti da oni mogu mnogo više postići nego što su drugi mislili.
Sport u Bosni i Hercegovini općenito nije prioritet, a pogotovo sport za osobe s invaliditetom koji je na dnu ljestvice. Nažalost kao i u svim oblastima, kada su u pitanju osobe s invaliditetom, tako ni u sportu nema sistemskog rješenja na nivou države i opet se oslanjamo na sopstvene snage i pojedince u institucijama vlasti koji imaju sluha za ovu problematiku, ali nemaju zakonskog uporišta i mogućnosti da je riješe.
Međutim, važnost inkluzije sporta prepoznata je i od strane Evropske unije, a posebno je istaknuto u Zaključcima Vijeća o ulozi sporta, Komunikaciji Komisije o sportu i zaključcima Vijeća o doprinosu sporta ekonomiji EU kao pokretača aktivne socijalne uključenosti. Komisija je posebno zaključila da vitalna uloga sporta ima u rješavanju problema zapošljavanja mladih i socijalne inkluzije. Strategija EU za osobe s invaliditetom 2010-2020 takođe ima za cilj osnaživanje osoba sa invaliditetom tako da mogu uživati svoja prava i u potpunosti učestvovati u društvu.
U samim zaključcima je naglašeno da se iskoristi potencijal sporta kao doprinos izgradnji zajednice, socijalnoj koheziji i inkluzivnom rastu tako što će se i fokusirati na upotrebu sporta za promicanje uključivanja u društvo grupa u nepovoljnom položaju kako bi se razvile kohezivnije zajednice.
Sport osnažuje osobe s invaliditetom i doprinosi njihovom osamostaljivanju
Bavljenje sportom gotovo da i nema negativnih strana te ga u svakom slučaju treba poticati koliko god smo u mogućnosti bez obzira na loše prilike u našoj zemlji jer jednostavno se isplati. Da se “isplati” potpuno sam uvjerena pošto smo prije više od trinaest godina odlučili našu kćerku sa Down sindromom uključiti u neki sport. Prvobitni cilj nam je bio njena što bolja socijalizacija i pomoć u razvoju motorike. Tom odlukom su se nametnula i mnogobrojna pitanja: šta, gdje, kako, hoće li je htjeti, poznajemo li nekog i tako u nedogled sa pitanjima. U to vrijeme poznanik (kasnije prijatelj) nas je upoznao sa sadašnjim trenerom naše kćerke Azre Dedić. Naš prvi razgovor je završio trenerovim pristankom da Azra dođe na trening, ali je bilo očigledno da ni on sam nije znao kako će to izgledati, a što je bilo i potpuno razumljivo jer mu je to nešto potpuno novo i nepoznato.
Svi smo nestrpljivo čekali prvi trening, Azra sa oduševljenjem, a ja po ko zna koji put sa strepnjom i strahom – kao i uvijek kada se upuštamo u nešto novo.
Za našu porodicu to je bio veoma značajan dan koji ćemo pamtiti cijeli život. Dok su djeca pristizala na trening Azra im se odmah priključila, a muž i ja smo nekako stidljivo prišli grupi roditelja, pažljivo promatrajući njihove i reakcije njihove djece na Azrino prisustvo. Mislim da sam se tada prvi put osjećala potpuno inkluzivno, prvi put (od kad se Azra rodila) na nekom mjestu gdje nas veća grupa ljudi nisu gledali “drugačije”, osjetila sam da “pripadamo” baš tu. Našoj sreći nije bilo kraja, iako se radilo o klubu i ljudima koji do tada nisu imali nikakvog iskustva, osjećali smo se potpuno ravnopravno.
Azrina ljubav prema sportu pomjera granice različitosti
Toliko empatije, podrške i osjećaja pripadnosti ranije nismo doživjeli. Često kažem da su nam ti ljudi, treneri, članovi kluba i njihovi roditelji pružili više inkluzije nego sve institucije i ustanove zajedno. Azra je vrijedno trenirala uvijek sa istim žarom, a i ja sam prvih nekoliko godina u sali provodila vrijeme treninga, jer je to bila naša “sigurna zona” kojoj smo se radovali. Uz veliku ljubav Azra je pokazala i talenat za džudo i tako više od trinaest godina uspješno trenira, evropska je prvakinja u ID džudu u svojoj kategoriji i ne namjerava prestati.
Za džudo kaže da je njena prva i najveća ljubav, a njen klub druga porodica.
Izuzetno smo sretni što su baš ovi ljudi dio naših života i što su zaslužni za Azrine sportske uspjehe zbog kojih je postala “vidljiva” ne samo u našoj zemlji nego i šire. Pomažu joj da ostvari svoje snove.
Kakve sve prednosti donosi sport za osobe s invaliditetom htjela sam prenijeti iz sopstvenog primjera, svjesna činjenice da to u našem društvu nije nimalo lako i da sistem ne nudi gotovo ništa, ali vrijedi se potruditi, iskoristiti sve mogućnosti jer kako rekoh “isplati se”.
