ANALIZA

Uloga žena u nasilnom ekstremizmu: žrtve ili izvršioci?

Clint Eastwood je 2005. godine za  “Time Magazine” izjavio da je ekstremizam vrlo jednostavan – dobijete svoju poziciju i to je tonije potrebno mnogo razmišljanja. Danas se koncept nasilnog ekstremizma pominje više nego ikada, a da pritom mnogi nisu sigurni na šta se taj koncept konkretno odnosi. Nasilni ekstremizam podrazumijeva vjerovanja i aktivnosti ljudi koji podržavaju i koriste nasilje kako bi postigli ideološke, religiozne i političke ciljeve. Sve vrste nasilnog ekstremizma žele podstaći promjene aplicirajući strah i zastrašivanje, a slikovite primjere ovakvog ekstremizma možemo pronaći u ideološkom nasilju gdje se ekstremno interpretiraju vjerski postulati i pronalaze opravdanja za pribjegavanje nasilju. Takođe, postoji i etnonacionalističko ili separatističko nasilje kojim se vodi bitka za političke ciljeve ili nezavisnost bazirano na rasi, kulturi i etnicitetu (Australian government n.d.). Višeslojnost i kompleksnost je karakteristika ove tematike, a koja je od velikog značaja i budi interesovanje ljudi u cijelom svijetu. Prilikom analiziranja uloge žene u nasilnom ekstremizmu, Eastwoodova izjava o dodjeljivanju pozicija itekako rezonira i vrijedna je izučavanja i promišljanja, kao i pokušaja da se dokuči da li su takve uloge nametnute ili samovoljno odabrane.

Sigurnost se vrlo često veže za muškarce i njihovu sferu djelovanja što je velikim dijelom proisteklo iz njihove tradicionalne pozicije u porodici. Upravo dihotomija (javno-muško) i (privatno-žensko), gdje je javna sfera mjesto gdje počiva moć, podstiče diskurs u kojem muškarci posjeduju monopol moći. Dok su žene osuđene na privatnu sferu, te tako ostaju trajno lišene. Ovakvi pogledi su se pozicionirali i u literaturu sigurnosnih studija koje percipiraju ženu kao žrtvu konflikata. U nasilnom ekstremizmu, žene se posmatraju kao žrtve seksualnog nasilja koje mnoge organizacije sa radikalnim pogledima provode nad ženama koje su kurdska, krišćanska i šitska manjina (Khelghat-Doost, 2017). Takozvana Islamska država koristi seksualno nasilje nad ženama kako bi kreirala imidž nepopustljivosti i jačine.  Na primjer, Boko Haram koristi silovanje kao političko sredstvo protiv žena krišćanki u Nigeriji. Postoje i teorije koje predstavljaju žene u ovakvim organizacijama kao objekte isključivo za potrebe muškaraca boraca. Sve je poznatiji pojam “nevjeste“ za terorističke borce koji se odnosi na žene koje su kročile putem radikalne političke kampanje protiv žena na Zapadu. Independent navodi rezultate istraživanja koje je sprovedeno u Velikoj Britaniji, Kanadi, Francuskoj, Njemačkoj i Holandiji od strane Kraljevskog instituta za odbrambene i sigurnosne studije (RUSI). Prema navedenim rezultatima, nakon razgovora sa ljudima koji su radili u deradikalizacijskim programima, došlo se do saznanja da su žene koje su se priključivale takozvanoj Islamskoj državi rekle da su osjećale potrebu za tim, jer su bile odbačene u društvu u kojem su se nalazile. Društvena isključenost je dosegla tačku vrhunca u zemljama koje zabranjuju nošenje burke poput Holandije i Francuske, gdje su te žene osjećale nemoć iskazivanja svoje religiozne pripadnosti na način na koji osjećaju da je ispravan. Istraživači su došli do spoznaje da je do radikalizacije ovih žena došlo zbog islamofobičnih napada usmjerenih prema njima, ekonomske neosnaženosti i percepcije nepripadanja i neuspjele integracije. Često se o ovim ženama priča u kontekstu žrtve “namamljene” putem online propagande koja predstavlja višestruko uljepšanu sliku vjerskog rata, koji je sušta suprotnost od realnosti i koji nema apsolutno nikakve veze sa religijom.

Kao još jedno objašnjenje pristupanja ovakvim organizacijama se takođe navode nestabilne emotivne prirode žena i problematične porodice. Dodatan dokaz viktimizacije žene u nasilno-ekstremističkim organizacijama jeste njena potpuna svedenost na objekat pod muškom kontrolom i procjenom. U prilog tome najviše govori situacija unutar takozvanog kalifata gdje muškarci dodjeljuju društveni status ženi na osnovu njenog izgleda i nacionalnosti. U tom smislu su više cijenjene žene plave kose stranog porijekla, jer kao osobe koje su konvertovale svoju religioznu pripadnost vrijede više i najčešće bivaju udate za najpoštovanije borce. Borci takozvane Islamske države smatraju “domaće žene” neprivlačnim zbog njihove arogantnosti. Oni vjeruju da je žena napravljena od muškarca i za muškarca pa shodno tome nema većih odgovornosti no da bude dobra žena i majka. Od djevojaka se očekuje da se vjenčaju u šesnaestoj godini dok su mlade, čiste i atraktivne. Obaveza žene je da osvoji muževo srce i da bude izvor utjehe borcu za vrijeme borbe u svetom ratu (Spencer, 2016). Brutalnost prema ženama eskalira kada se procijeni da je šerijatski zakon prekršen gdje su kazne poput kamenovanja, bičevanja i ubijanja logičan slijed događaja. Dešava se da mlade koje su “namijenjene” za borce pokušaju pobjeći kao što je bio slučaj sa austrijskom tinejdžericom, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, Samrom Kešinović koja je bila pretučena do smrti zbog pokušaja bijega. (Dearden , 2017)

Dok određeni broj žena zaista jeste žrtva u nasilno-ekstremističkim organizacijama i nalaze se  dominantno u ulogama supruge i majke, postoje i one žene koje djeluju kao protagonistice i njihovo učešće u nasilnom ekstremizmu rapidno raste, a ipak je takav rastući trend često potcijenjen.  Žene su bile aktivno uključene u nasilne grupacije kroz historiju i kroz mnogobrojne kontekste počevši od ubistva Cara Aleksandra II, bombaša samoubica ili Crnih udovica Čečenije do liberacijskih tigrova Tamil Eelam (Spencer, 2016). Crne udovice Čečenije je pojam koji se koristi za žene teroriste iz Čečenije koje su izgubile muževe, braću ili druge krvne srodnike u jednom od dva čečenijska rata, koje je Rusija vodila protiv čečenskih pobunjenika još od 1994. godine. Motivisane tugom, one traže osvetu kroz samoubilačke terorističke aktivnosti. U posljednjih 12 godina, 46 žena su postale teroristi i sprovele 26 terorističkih napada.  Često se Crne udovice pominju kao žene koje nemaju šta izgubiti. Za ove žene, samoubilačke misije nisu u velikoj mjeri pitanje religije iako im je jasno da je povratak Islama u Čečeniju vrlo bitan element u izgradnji identiteta rastrgane regije. Ukoliko dođe do zabrane da praktikuju svoju religiju, one to interpretiraju kao lični napad (Jamali, 2017). Nadalje, prvobitna uloga žena u Irskoj republikanskoj armiji ogledala se u prenosu i sakrivanju oružja, a bitno je napomenuti da je ideološka odanost Republici Irskoj oslobođenoj britanske vladavine bila jača od posvećivanja pažnje rodnim ulogama (Global Connections n.d.). Shodno tome, u Irskoj republikanskoj armiji mnoge žene su bile konvencionalni izvršioci terorističkih aktivnosti. Žene su se sa entuzijazmom priključivale ekstremističkim grupama, borile se za ono u šta vjeruju i plaćale cijenu takvog ponašanja na sličan način kao i njihovi muški saradnici. Kako Spencer navodi, relevantna literatura nije identificirala žene kao glavne igrače terorističkih organizacija sve do 1970-ih i 1980-ih kada su žene imale istaknute uloge u gerilskim ratovima u Latinskoj Americi. Revolucionarni pokreti koji su se često dešavali u Latinskoj Americi za vrijeme prošlog stoljeća su promovisali ciljeve poput obaranja diktatura, suprotstavljanje ekonomskim nejednakostima i kreiranje “novog čovjeka” kako je to koncipirao kubanski revolucionar Che Guevara. Ali, pojam “novi čovjek” nije uključivao samo muškarce, s obzirom da su se žene priključivale revolucionarnim pokretima u Nikaraqua-i i El Salvadoru, te postajale gerile “bježeći” od svojih tradicionalnih uloga (Kampwirth n.d.). Posljedično, brza ekspanzija istraživanja o aktivnoj ulozi žene u nasilnom ekstremizmu je počela. Provedena je jedna studija na osnovu terenskog rada u periodu između 2015. i 2017. na području Afganistana, Iraka, Libanona i uz sirijsku granicu sa Turskom, gdje je sprovedeno intervjuisanje izbjeglica, zvaničnika, društvenih aktivista, lokalnih novinara i akademika. Podaci koji su sakupljeni iz ovih izvora indiciraju da organizacije poput Islamske države sistematično daju prostora određenom broju žena da sprovode odgovornije aktivnosti, ali kroz rodno segregirane paralelne institucije. Ovakve organizacije su uspjele u uspostavljanju de facto država (kalifata) u dijelovima Iraka i Sirije, ali posljednja dešavanja pokazuju da su sada u 2018. godini, već poprilično izgubili ta područja. Skoro u svakoj instituciji ovih de facto država je postojao odjeljak koji je bio namijenjen isključivo ženama. Rodno segregirane paralelne institucije uključuju obrazovanje, zdravstvo, policiju, vojsku i finansije. Ovakvim odjelima su upravljale žene i njihova komunikacija sa muškim kolegama je bila minimalna. Takođe se navodi izjava Mahmouda iz Iraka koji tvrdi da su čak i vrtići odvojeni na muške i ženske, gdje vaspitačice primaju platu od strane tzv. Islamske države. Po njegovim tvrdnjama one obrazuju djecu prema onome što je propisala tzv. Islamska država, a to se odnosi na podizanje ispravnih svjetonazora djevojčica koji se ogledaju u tome da budu posvećene majke budućih terorističkih boraca. Posebno je interesantna uloga žene u policiji, jer postoji formacija “Al-Khansaa brigada”, gdje žene patroliraju Rakkom i Mosulom, te sprovode strogu vladavinu tzv. Islamske države. Članice Al-Khansaa su potpune vladarice “ženskih poslova” na teritoriji te takozvane države. Često posjećuju ženske škole i bolnice, te posmatraju nivo do kojeg se učenice, učiteljice i nastavnice, doktorice i medicinske sestre pokoravaju šerijatu. Osama, jedna od izbjeglica iz Sirije, je prepričala slučaj svoje rodice koju je Al-Khansaa uhapsila zbog nepoštivanja koda oblačenja. Žene koje su je ispitivale nisu bile iz Sirije i koristile su vrijeđanje, udaranje i druge vrste mučenja kao metode ispitivanja. Brutalnost Al-Khansaa brigade je najbolje vidljiva kroz primjer kažnjavanja žena zbog nenošenja nikaba time što im lice posipaju kiselinom (Gilsinan, 2014).

Primjer Al-Khansaa također pokazuje kako žene unaprijeđuju agendu ekstremističkih organizacija, te je angažovanje žena sada postala strateška tehnika takozvane Islamske države, gdje se iste pripremaju i za uloge boraca za strana ratišta. Žene, generalno, prolaze kroz kurseve za pet različitih disciplina: 1) prva pomoć 2) društvene mreže, marketing i programiranje 3) šerijatski zakon 4) vatreno oružje 5) poslovi u domaćinstvu. Prema istraživanju koje je sprovedeno nad 72 žene u tzv. Islamskoj državi došlo se do zaključka da žene imaju višestruke uloge, ali su procenti dominantno na strani regrutacije i ulozi žene koja pripada borcu. Ipak, primjeti se i značajan procenat “uloga” koje nisu tradicionalne poput zatvorskih čuvara i policijskih službenica. Paradoksalno, iako je odnos te takozvane države prema ženama brutalan one su nezamjenjiv dio cijele organizacije, a posebno u proširenju globalnog uticaja na nove članove putem online radikalizacije i regrutacije. Putem interneta se predstavlja lažna slika osnaživanja žena i skladnog porodičnog života i neobično je da baš žene aktivno učestvuju u tom procesu. Weaver navodi da su žene iz Britanije istaknute online radikalizatorice i PR ekspertice, a najpoznatija je “Bijela udovica” Sally Jones. Pod uticajem svog muža, Sally je promijenila svoju religioznu pripadnost i otputovala za Siriju gdje je uživala jako dobar društveni status i regrutovala više od stotinu žena. Koristila je pseudonim i društvene mreže za davanje detaljnjih instrukcija o onome što žene trebaju uraditi kako bi se pridružile tzv. Islamskoj državi.

“Mi smo stvorene da budemo majke i žene – koliko god je Zapad izobličio vaše stavove”, je primjer teksta kojim se služila prilikom regrutovanja novih članica. Za Sally se vjeruje da je ubijena u američkom zračnom udaru i da je ona i danas ikona regrutovanja. “Bijela udovica” je ilustrativan primjer moći nasilnih ekstremističkih organizacija koje putem interneta mogu dosegnuti do svih dijelova svijeta i pozicionirati ženu, bivšu punk rokericu, bijele kože i svijetle kose, na vrlo istaknuto mjesto unutar svoje organizacije, koje je ona itekako opravdala.

Prema svemu navedenom, stiče se uvid u to da uloga žena u nasilnom ekstremizmu nije svedena samo na ispunjavanje obaveza supruge i majke, kao i da priključivanje ekstremističkim grupama nije isključivo nametnuto i protiv volje žena koje se priključuju ekstremističkim organizacijama. Važno je naglasiti da postoji brutalan odnos prema ženama u ovakvim organizacijama i da te žene često bivaju “namamljene” profesionalnim online PR tehnikama obećavanja ženskog osnaživanja i boljeg života. Regrutacija putem društvenih medija je izuzetno važna zbog dosega i uticaja koji ima na ljude općenito, a posebno na žene koje nisu zadovoljne svojom pozicijom u društvu i koje imaju vrlo problematične porodične odnose. U jednom pogledu, online regrutacija žena može se uporediti sa dezavuisanjem čiji su glavni pokretači upravo žene.

Međutim, bitno je istaći i da postoje istraživanja koja ukazuju na to da se radi o čistoj slobodi izbora. Specifičnost priključivanja žena tzv. Islamskoj državi se ogleda u tome što je prvi put maksimalno korišten internet u svrhu radikalizacije i pridobijanja potencijalnih žena boraca, koje su bile spremne i otputovale su u Siriju i Irak. Tema ekstremizma uopćeno se razmatra sa pozicije Zapada i vrijednostima na kojima se izgradilo društvo na Zapadu. Čak i onda kada imamo primjere uloge žene kao policijske službenice ili čuvare, društvo je sklono okarakterisati to kao čist primjer eksploatacije žena i njihovog porobljavanja koje diktiraju muškarci u poziciji da im “dodjeljuju” uloge. Često se zanemaruje aspekat istinske ideološke posvećenosti i potrebe za vrstom pobune, koja rezonuje sa vrijednostima određenih društava.

Tema žene u ekstremističkim organizacijama je veoma kompleksna i potrebna je pažnja kako bi se izbjegla zamka sigurnog konstatovanja da su žene u nasilnom ekstremizmu samo žrtve i da nemaju velike ovlasti i slobodnu volju, jer se to ne poklapa sa zapadnjačkim načinom promišljanja o ovlastima i slobodi. Ipak, postoje historijski primjeri žena kao izvršioca i prominentnih figura u ustancima poput Crnih udovica Čečenije, liberacijskih tigrova Tamil Eelam i Irske republikanske armije, gdje su žene bile konvencionalni izvršioci i gdje su samovoljno davale svoj doprinos. Primjeri takozvane Islamske države gdje su žene angažovane kao PR eksperti za regrutaciju mladih žena nudeći im nešto što ne rezonira sa stvarnošću, ne uklapa se u potpunosti sa diskursom žrtve, a koji se najčešće plasira. Potrebno je još jednom istaći nehuman odnos ovakvih organizacija prema ženama, gdje se one često svode na objekat potrebe borca, a ne na ljudska bića sa svojim vlastitim potrebama i željama. Ali, ipak ne treba zanemariti ni drugi aspekat koji ukazuje da mnoge žene zaista vide sebe osnaženima kroz angažovanje u mnogim sektorima te takozvane države, a posebice u  policiji gdje mogu bez zadrške da primjenjuju silu nad drugim ženama. Teško je dati konkretan odgovor da li su žene žrtve ili izvršioci u nasilnim ekstremističkim organizacijama. Holistički pristup je potreban u analiziranju komplesnih tema poput ove, jer prema zapadnjačkim standardima bilo kakva uloga žene u ovim organizacijama se smatra “dodijeljenom”, a ne izabranom. Upravo holistički pristup može dati objektivne odgovore koje svaki pojedinac i pojedinka treba individualno tražiti i neprestano evaluirati.

Facebooktwittergoogle_pluspinterestlinkedinmail

error: Content is protected !!