Piše: Eldar Abaz
Koliko zapravo osobe s invaliditetom mogu i hoće, pokazuje upravo to što se svakodnevno odlučuju na pokretanje sopstveni poslovnih poduhvata, sve više istupaju u javnosti sa svojim idejama i mišljenjima. Gledajući sliku društva u kojem se nalazimo možemo zaključiti da i osobe bez invaliditeta teško uspjevaju, upravo zbog komentara okoline i društva. U većini slučajeva ljudi poustaju na prvoj stepenici, jer ih neki ružan komentar devolvira i uništi želju i ambiciju. Ideje, snovi, maštanja i početni trud padnu u vodu samo zbog okoline koja sve dočekuje na nož, te oštro komentariše svako postignuće.
Zamislite kako je onda osobama s invaliditetom koje od početka se nalaze na margini, slušaju komentare da nešto ne mogu, konstantno im se pomaže iako tu pomoć ne traže, stavlja ih se po strain samo i jedino zbog invaliditeta. Po automatizmu se odustaje ili čak i ne počinje u ostvarivanju snova, jer zašto pokušavati ako od početka se od vas očekuje neuspijeh? Zar ne? Upravo zbog toga trebamo, moramo, raditi na tome da okolina prihvati svačiju ideju, postignuće, a ne odmah dočekivati na pogrešan način i sputavati nečije snove, bez obzira o kome je riječ. Međutim, postoje i pozitivni slučajevi koji su se oglušili na loše komentare, sputavanja i poglede, odlučili su se da istraju i ostvare ono što su zaželjeli.
Jedan od ovakvih primjera jeste Delila Veladžić, koja ima dvadeset i četri godine, a osnovno i srednjoškolsko obrazovanje je završila u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu. Nakon srednje škole stekla je znanje za fizioterapeutskog tehničara. Kako ova mlada djevojka ističe, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu je nakon dvije godine studiranja, na odjesku engleski jezik i književnost, morala napustiti jer nije materijal prilagođen sa slijepe i slabodivne osobe.
Jedan od primjera gdje država nije na adekvatan način pomogla osobama s invaliditetom se ogleda u tome što ne postoje prilagođene literature za osobe s invaliditetom, tj slijepa i slabovidna lica. U većini slučajeva osobe s invaliditetom i napuštaju fakultete zbog sistemskih nedostataka, koje država treba regulisati i popraviti, ali iz nekog razloga se u tome stagnira.
Naša sagovornica je također otvorila svoj masažni studio, pod nazivom “Lilly”, na početku je radila od kuće, a onda je u dogvoru s roditeljima pronašla prostro i tu pokrenula svoj biznis.
“Kad sam otvorila salon, reakcije ljudi su bile stvarno pozitivne, i ja sam iskreno bila iznenađena. Velika Kladuša je mala sredina, i da, naravno, bilo je predrasuda, ima ih i dan danas. Ali, ja se trudim da te predrasude razbijem, i da dokažem ljudima da ja mogu bolje, i da mogu više. Klijenti koji me ne poznaju, i koji dolaze prvi put kod mene, neka i ne znaju da sam slijepa, dok im sama to ne kažem. Jer, ja ne dozvoljavam da se primijeti na meni da sam drugačija, jer, ja i nisam drugačija.”
Tik tok ipak ima i pozitivnu stranu
Tik tok važi za jednu od mreža gdje “hejt” komentari su najviše prisutni i mržnja prema drugima i različitima je najvidljivija. U većini slučajeva se radi na isti šablon, te govor mržnje se ponavlja od videa do videa, ismijavanje i vrijeđanje je učestalo. Međutim, ova mlada djevojka je pokazala it u drugu stranu tik toka, onu pozitivniju. Na njenim videima nema toliko hejta, čak šta više, uglvnom su to lijepi komentari, puni podrške.
“Tik tok profil sam otvorila 22.08.2020. godine, i u početku nisam bila aktivna i nisam toliko snimala. Krajem aprila 2021; pravila sam ocu kolač za rođendan uz pomoć brata i njegove djevojke. Bratova djevojka mi je pomogla da snimim taj video, i reakcije i komentari su bili stvarno pozitivni. Nakon toga, pomislila sam da bih i sama mogla probati nešto da snimim. Možda videi nisu snimljeni profesionalno, kvalitetno, ali radim ono što me čini sretnom, i ono što me ispunjava. Kad sam aktivnije počela snimati tik tok videe, bila sam svjesna da će komentari biti različiti. I dan danas, ljudi i djeca pišu svašta, i lagala bih kad bih rekla da me komentari ne pogode. Da, komentari me pogode, ali sama sebe motivišem, i nastavljam dalje”, navodi naša sagovornica.
“Smatram da bi osobe s invaliditetom trebale biti otvorenije, i bez obzira na komentare, trebali bi da rade ono što ih ispunjava i čini sretnima. Jer, moje mišljenje je da je dobro da su komentari okoline različiti. Ne mogu nas svi voljeti, ovako, kad vidimo različite komentare, onda znamo da to što radimo, radimo dobro”, navodi Delila o tome da li komentari treba da utiču na prisutnost osoba s invaliditetom u društvu.
Kroz primjer ove mlade djevojke koja je jasno postavila svoje ciljeve i teži ka ostvarenju, stiče pratioce na društvenoj mreži tik tok, koji jedva čekaju njen sljedeći video, jasno možemo vidjeti da osobe s invaliditetom mogu jako puno. Postugnuća i uspjeh ne trebaju da budu posmatrani ni kroz jednu prizmu ili različitost. Ako postoji dovoljno jaka volja i želja, ten a tome se radi, onda i postignuća dođu. Svaki napor i trud se isplate, zbog toga ne smijemo dozvoliti da nekoga sputavamo i diskriminišemo zbog njegove različitosti, jer na kraju dana nikad ne znamo koliko ko može i kolika je nečija želja.
„Borite se, bez obzira na poteškoće, bez obzira na prepreke. Prvo dokažite sebi da možete bolje i više, a onda to dokažite drugima. Prvo treba da ste bitni sami sebi, a potom vam treba biti bitno mišljenje drugih. Neka vas ni jedan negativan komentar ne sprječava da ispunite vaše ciljeve.“
Poručila je naša sagovornica svim mladim ljudima, bez obzira da li su osobe sa ili bez invaliditeta. Prvenstveno mi trebamo biti zadovoljni sami sobom i sretni s onim što radimo, a tek onda da razmišljamo o društvu i šta će ko reći. Ne smijemo dozvoliti da posustajemo zbog negativnih komentara ili pogleda. Mi se nadamo da će Delilin primjer da sljede mnogi i da će i osobe s invaliditetom odlučiti se da pokrenu nešto svoje, da vjeruju u svoje mogućnosti i kapacitete, te da svoje snove prtvore u javu.
