Piše: Haris Kolašinac
Svakoga dana nešto biramo. Biramo šta ćemo jesti, koju ćemo odjeću obući, da li ćemo nekoga nazvati ili pogledati neki film, možda seriju. To su naši svakodnevni izbori. Pored toga postoje i neki ozbiljniji izbori. Gdje ćemo stanovati, šta ćemo raditi i s kim ćemo biti. Do odrasle dobi većinu odluka u našim životima donosili su drugi ljudi, najčešće naši roditelji. Sada, kada smo mlade i formirane osobe, težimo ka tome da odluke donosimo sami.
Invaliditet ili neka hronična bolest nisu prepreka da sebi postavimo cilj i da izgradimo život kakav želimo. Svijet je pun primjera osoba s invaliditetom koje žive samostalno, rade i imaju porodicu. To nije uvijek bilo slučaj. Za prava koja osobe s invaliditetom sada uživaju borile su se generacije osoba s invaliditetom mnogo prije nas.
Samostalan život i pored svih prava koja uživamo ima i svoje izazove. Vjerovatno smo se tokom života suočavali sa mnogobrojnim barijerama, predrasudama i teškoćama usljed neznanja ili diskriminacije. Činjenica da smo se dosad sa uspjehom nosili sa tim izazovima pruža ohrabrenje da ćemo kao odrasle osobe uz prave informacije i svijest o svojim pravima i dalje koročiti sigurno ka svom cilju.
Mada, ono što je evidentno jeste da okolina sigurno ima uticaja na naše mogućnosti. Invaliditet takođe može da donekle limitira to sa čim ćemo se baviti ili koju ćemo vrstu hobija izabrati. Ipak sami ćemo svojim planiranjem, dobrim odlukama i vrijednim radom graditi put ka samostalnosti. Biti samostalan je put koji sa sobom donosi odgovornost jer samostalno osoba sama odlučuje ali i sama snosi posljedice svojih odluka.
Autori UN Konvencije su jasni da invaliditet treba promatrati kao rezultat interakcije između osobe i okruženja u kojem ta osoba živi. Invaliditet nije nešto što živi u osobi kao posljedica nekog oštećenja. UN Konvencija priznaje da je definicija invaliditeta u stalnom razvoju, i da nacionalno zakonodavstvo i kolektivna osviještenost može najučinkovitije doprinijeti pozitivnim promjenama koje će osobama s invaliditetom omogućiti potpunu uključenost u društvena zbivanja i društveni život u svim oblastima i svakom obliku.
Primjer koji pokazuje da faktori mogu uticati na punu uključenost i zadovoljavanje potreba osobe s invaliditetom jeste da osoba u kolicima može imati poteškoće sa zapošljavanjem, ali ne zbog stanja invalidnosti, već zbog postojanja okolišne barijere kao što je nepristupačni javni prijevoz ili stubišta na radnom mjestu koje sprečava njegov pristup.
Takođe mlada osoba s invaliditetom može imati poteškoća da pohađa školu zbog stavova nastavnika, učenika, ali i roditelja koji nisu u stanju prilagoditi se i prihvatiti učenike s različitim potrebama za pristupom učenju.
Invaliditet živi u društvu, a ne u čovjeku
Konvencija o pravima osoba s invaliditetom priznaje jednako pravo svim osobama s invaliditetom na život u zajednici, s pravom izbora jednakim kao i za druge osobe, te poduzimaju djelotvorne i odgovarajuće mjere kako bi olakšale osobama s invaliditetom potpuno uživanje ovog prava i njihovo puno uključivanje i učestvovanje u zajednici, uključujući i osiguranje da:
(a) osobe s invaliditetom imaju mogućnosti izbora svog mjesta stanovanja, gdje i s kim će živjeti, ravnopravno s drugim osobama, te da nisu primorane živjeti po određenom programu;
(b) osobe s invaliditetom imaju pristup nizu službi potpore u svojim domovima, ustanovama za smještaj i drugim službama za potporu u lokalnoj zajednici, uključujući ličnu asistenciju potrebnu za potporu življenju i uključivanju u zajednicu, i sprječavanje izolacije ili isključenosti iz zajednice;
(c) usluge u lokalnoj zajednici, oprema i prostori namijenjeni općoj populaciji dostupni su na ravnopravnoj osnovi osobama s invaliditetom i u skladu su s njihovim potrebama. (Član 19. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom).
Živjeti samostalno znači samostalno donositi odluke u svom životu. Prvenstveno to znači izabrati. Da bi mogao nešto izabrati neophodno je da u našem okruženju imamo izbor. Npr. da bi osoba s invaliditetom mogla da izabere gdje će živjeti, potrebno je da ima u opticaju stanove koji su prilagođeni osobama s invaliditetom. Ukoliko je osobi s invaliditetom potrebna lična asistencija potrebno je da u njenoj zemlji postoji takva usluga i sl. Živjeti samostalno ne znači “raditi sve sam”. To nije moguće ni jednom čovjeku.
Samostalan život uključuje određene vidove podrške koje bira osoba kojoj je ta podrška potrebna, na način na koji to ona želi. Obzirom da samo osoba s invaliditetom može znati koja usluga joj je adekvatna, kao i u našoj priči, samostalan život podrazumijeva da osoba s invaliditetom kontroliše način na koji se neka usluga ili servis daje i da ima pravo promijeniti istu. To znači da umjesto da nam stručnjaci govore šta je ispravno za osobe s invaliditetom, one trebaju same odrediti svoje izbore među opcijama koje se najbolje uklapaju u njihove živote.
Preduslovi samostalnog života
Da bi osoba mogla živjeti samostalno potrebno je zadovoljiti određene kriterije. Osobama s invaliditetom su potrebne pristupačne informacije o tome oko čega se sve može pružati podrška kada je u pitanju samostalni život. Takođe, potrebna im je podrška drugih osoba s invaliditetom u vidu diskusija o tome na koji način najbolje iskoristiti pribavljene informacije i održati kontinuirano pružanje podrške.
Zatim, osobama s invaliditetom potreban je pristupačan smještaj. To može podrazumijevati adekvatan pristup za korisnike invalidskih kolica ili podršku i savjete koji bi pomogli osobama sa invaliditetom da žive u svojim vlastitim domovima. Mnogim osobama s invaliditetom je potrebna praktična oprema koja bi im pomogla da žive samostalno. Personalna asistencija predstavlja podršku po principu jedan-na-jedan koja je nekim osobama s invaliditetom potrebna kako bi mogli živjeti u svojim domovima i biti dijelom zajednice.
Sljedeći kriterij je prevoz. Tu se podrazumijeva fizički pristup javnom prevozu, pristupačne informacije o putevima, podrška putnicima i linije u kojima su uzete u obzir potrebe osoba s invaliditetom. To uključuje i pristup ličnom prevozu poput auta. Takođe, neophodan je fizički pristup poput prilagođenih trotoara, ravnih ulaza u zgrade te pristupačnih toaleta. Ovo takođe obuhvata i pristup kada su u pitanju svi aspekti modernog života uključujući uklanjanje barijera uzrokovanih sistemom, praksama i stavovima koji sprečavaju osobe s invaliditetom da učestvuju u aktivnostima. Takođe, neophodno je da osoba s invaliditetom ima odgovarajuća primanja, da je uključena u inkluzivno obrazovanje i obučavanje, da ima jednake mogućnosti za zaposlenje, te da joj se pružaju odgovarajuće i pristupačne usluge zdravstvene i socijalne zaštite.
Svako bi trebao imati pravo da donosi slobodne izbore koji utiču na njihove živote, uz podršku ukoliko je to neophodno i da bi svako trebao imati pravo na samostalan život. Vrijednosti koje se tiču dostojanstva, vršnjačke podrške, korisničke kontrole, civilnih prava, integracije, jednakog pristupa i zagovaranja su u samoj srži pokreta za samostalni život kao i raznih pokreta za prava osoba s invaliditetom.
