Piše: Irma Aličehajić
Nasilje u partnerskim vezama je tema koja je dugo predmet interesa, fokus je zasnovam na odraslim osobama u partnerskim vezama ili bračnim parovima.
Već dugi niz godina istraživanja pokazuju da je dosta prisutan i u vezama mladih. Dosta djevojaka u samim tinejdžerskim dobima te ranim dvadesetima spoznavaju svoj interes prema vezi, istražuju svoje emocionalne naklone prema partneru (seksualnu aktivnost), koja u većini slučajeva bude iskorištena bez kompromisa već uslovljena i nadmetnuta što dovodi do zaključka da je već prisutno nasilje koje manifestuje da osoba pretpostavlja da tako treba da se ponaša i da bude onakva kakvu je kroji neko u vezi. Ta interesovanja u samom početku se kreiraju na zloupotrebu psihičkog i fizičkog maltretiranja.
Činjenice su da u bilo kojoj dobi možemo osjetiti ovaj odraz tjeskobe, posjedovanja, psihičkog maltretiranja, slobodnog izražavanja emocija, seksualnog zlostavljanja.
Tema je povezana u oba spola bilo to rani pubertet ili zrelost prisutna je među nama koju krijemo i rijetko iznosimo u javnost. Problem je što ne tražimo pomoć niti pravnu zaštitu.
Tu smo da podijelimo s Vama problematiku s kojom se mnogi susreću i voljni je podijeliti u javnost.
Veze kod adolescenata i trend nasilja
Adolescencija je vrlo turbulentno razdoblje u životu gdje se osoba priprema za odraslu dob. Dakle period velikih promjena i razvoja: psihosocijalnog, mentalnog, fizičkog, emocionalnog, seksualnog, što dovodi do zbunjenosti i perioda novih otkrića i učenja.
Veze započete u ranim dvanaestim i trinaestim godinama su jako osjetljive. Često započnu s interesovanjima oba partnera. U samom početku hormoni daju slobodu i osjećaj privrženosti, uvjeravanjem da je partner zadovoljan. U većini slučajeva to prelazi u ljubomoru ili već neko uslovljavanje i ne pripremljenu seksualnu aktivnost gdje partner nije spreman niti upućen u isto. Također četrnaeste i šesnaeste su sve češće koje dovode do problematike. Upuštaju se u veću intimu i seksualno istraživanje.
Različiti su oblici moći i kontrole koje nasilna osoba može koristiti, a neka se ponašanja često ne prepoznaju kao nasilje, a tu spadaju tjelesno nasilje, emocionalni i/ili psihičko, seksualno i ekonomsko.
U istraživanju koje je proveo Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje – CESI u Hrvatskoj, 2006. godine, dvije trećine ispitanih mladih izjavilo je da se osobe s kojim su u vezi prema njima ponašala nasilno, dominantno i agresivno. Međutim, rezultati istraživanja u Engleskoj pokazuju da 25 do 40 posto djevojaka doživi zlostavljanje partnera a najviše sukoba u adolescentskim vezama događa se zbog prisile na spolni odnos. Dok, 33 posto muškaraca uzrasta 18 do 35 godina u Njemačkoj, odnosno 1 od svaka 3, smatra da je nasilja nad ženama prihvatljivo.
Prema psihološkoj teoriji koja nam najbolje objašnjava nasilje u porodici, ali i vezama mladih i srednje dobi je teorija privrženosti, prema kojoj se uspostavljanje novih odnosa gradi na ranim obiteljskim iskustvima intimnosti. Prvo iskustvo djeteta doživljava s primarnim skrbnikom, koji je najčešće roditelj.
Među prvima u reagovanju je škola!
U školama pedagozi ne reaguju na vrijeme gdje je prvo uočavanje problema, kada je učenik ili učenica povučena, iskazuje obrasce depresivnog ponašanja, ali i nezaiteresovana za rad ili učenje.
Tu dolazi do prvog susreta s nasiljem, koje povezuju sa žrtvama nasilja u sazrijevanju. Partner nastavlja da bude meta žrtve i u zrelim godinama. Kada je mentalno zdravlje već narušeno, tražimo podršku od partnera kojem vjerujemo, a potpuno suprotno dobijamo – manipulisanje i prebacivanje odgovornosti.
Dr. John Gottman, američki psiholog i stručnjak za stabilnost i raskide veza, detektirao je četiri komunikacijske pogreške koje su kobne po odnose: prigovaranje, prezir, obrambeni stav i pasivna agresivnost. Nazvao ih je ‘četiri jahača apokalipse’. Česti prigovori poput „nikad ne pomažeš oko kuće“, „stalno visiš na računaru“ i „kad si posljednji put iznio smeće“ svojstveni su parovima čija veza neće potrajati. Izražavanje prezira, nepoštovanja i podsmijeha pretvara vezu u neprijateljski teren za partnera. Ako vam je stalo do zdrave i sretne veze, obraćajte se životnom suputniku s poštovanjem i hrabrenjem štogod mu imali reći.
Nasilje u vezama je povezano i sa odrastanjem roditeljskog primjera
Ukoliko dijete odrasta u problematičnoj porodici ono uči tako da se i ponaša. Ulijevanje straha, vikom, galamom i pogrešnim autoritetom dovodi do oponašanja u vezi gdje pokazuje svoj autoritet.
Kao primjeri ljubomore koja se zasniva na agresiji, verbalnoj ili fizičkoj su: “moje si vlasništvo”, “oblačis ono što ti ja kažem”, “družiš se s onim koga ti ja odaberem”; “trebaš da se javiš gdje si”, “s kim si”, “koliko ćeš ostati ” i sl.
Danas prečesto čujemo termin toksična veza, a mnogo je primjera kada i same žrtve nasilja kažu da nisu ni znale da su bile u toksičnoj vezi. Vaša veza može biti toksična ako je karakteriziraju ponašanja koja čine da se osjećate nesretno, uključujući nepoštovanje, nepoštenje, kontroliranje ponašanja ili nedostatak podrške.
Jedna od prvih knjiga u post-jugoslovenskom periodu na ovim prostorima o toksičnoj muškosti jeste knjiga koja nam donosi i percepciju iz muškog ugla, autora Nikole Vučića, poznatog novinara. Kritika toksične muškosti je kritika jedne ideološke konstrukcije društvenog bivanja agresije, patrihalnog izražavanja, što dovodi do činjenice da se osjećamo kao predmet, osjećaj tjeskobe, povlačenja. Odnosi se na uslovljavanje, ograničavanje mišljenja.
„On/Ona je prosto takav/takva“ i ne upuštamo se dalje u razmišljanje da li je njihovo ponašanje korektno ili opravdano. To radimo jer svjesno ostajemo u vezi iako stvari ne idu baš glatko. Neretko biramo da ne priznamo sebi da zapravo tolerišemo ponašanja koja nikako ne bi trebalo da budu tolerisana. Na taj način pristajemo da budemo u toksičnoj vezi.
Zašto onda žrtve ostaju u nasilnim vezama?
Partnerski odnosi su različiti svako od nas ima vlastita uvjerenja o tome šta vezu čini kvalitetnom. Teško je prepoznati da smo u vezi koja je štetna za nas. Ponekad je to osjećaj da je prava ljubav i ne vide ozbiljan problem. Razlika kvalitetne veze je praćena pozitivnim ponašanjem, za razliku od negativne, odnosno toksične veze.
Navodimo samo neke od razloga zašto žrtva može ostati u nasilnoj vezi:
-vjeruje da može promijeniti partnera/icu,
-vjeruje kako je riječ samo o fazi koja će proći,
-boji se za fizičku sigurnost sebe,
-poriče probleme,
-financijski je ovisan/a o partneru/ici,
-voli svog/svoju partnera/icu, razmišlja o njegovim/njenim pozitivnim osobinama,
-zbog srama ne želi da itko sazna šta se događa u njihovoj vezi,
-osjeća se krivo, vjeruje da je sve njezina greška i da je to zaslužila,
-ne vjeruje da će policija, pravosuđe i/ili socijalne ustanove razumjeti i pomoći.
Sve ove činjenice dovode do nasilja u vezama, a veza treba da je dopuna emocija, podržavajuća komunikacija i zajedničko planiranje i razvoj ciljeva zajedničkog života. Partner treba da je najbolji prijatelj, osoba na koju se možete osloniti, ali i doprinijeti vašem blagostanju, a ne narušavati vaše mentalno zdravlje i ugrožavati vašu sigurnost.
„Objavljivanje ovog teksta podržala je Ekumenska inicijativa žena iz Omiša, Hrvatska. Sadržaj teksta odražava isključivo stavove autora/-ica i ne predstavlja nužno i službene stavove EIŽ-a.“
