Piše: Haris Kolašinac
Obezbijediti idealne uslove za rast i razvoj djeteta, pa tako i za obrazovanje, posao je roditelja, koliko i institucija. Odluka o izboru najbolje obrazovne institucije za dijete je odluka koja odlučuje o sudbini djeteta, a izbor se ne svodi samo na školu koja ima najljepšu zgradu ili koja je najbliže kući. Zapravo, izbor škole se često svodi na izbor one škole koja će dijete najbolje osposobiti na samostalan život, život buduće odrasle osobe koja će učestvovati u društvu kao njegov ravnopravan i produktivan član. Naime, od djece s invaliditetom se ne očekuje da postanu ravnopravni učesnici u društvenom ugovoru, pa se u skladu s tim i ne očekuje od njih da istinski učestvuju u obrazovnom procesu u skladu sa svojim mogućnostima, kao što je slučaj sa ostalim članovima društva.
Naime, život za osobe s invaliditetom je u Bosni i Hercegovini, kao uostalom i u većini evropskih država, organiziran po sistemu paralelnih svjetova. U tom sistemu, obrazovanje za djecu s invaliditetom pretvoreno je u sistematsku segregaciju, učinjenu na osnovu jednog i jedinog ličnog svojstva – drugačijih tjelesnih, senzornih ili intelektualnih mogućnosti. Istina, djeca s invaliditetom idu u specijalne škole, u kojima dobijaju neka znanja koja su im uistinu neophodna da savladaju barijere, poput djece s oštećenjem sluha koja u specijalnim školama uče znakovni jezik. Ipak, dok bi im se takva specifična znanja mogla obezbijediti i u redovnim školama, uz male prilagodbe, u specijalnim školama im se druge mogućnosti sužavaju, a njihovi stvarni kapaciteti veoma rijetko dolaze do izražaja. Sužavanje profesionalnih izbora je samo jedna od negativnih posljedica neinkluzivnog obrazovnog sistema. Druga je, vjerovatno mnogo važnija, društvena segregacija i stigmatizacija lica s invaliditetom. Djeca sa invaliditetom odrastaju okruženi jedni drugima, u specijalnom sistemu, koji ne odgovara stvarnim uslovima u društvu, te po izlasku iz takvog sistema, nisu pripremljeni za “stvarni” život. Djeca bez invaliditeta odrastaju ili bez saznanja da djeca drugačijih tjelesnih ili intelektualnih mogućnosti postoje, ili uz normalizaciju stave da drugačije osobe ne treba prihvatiti kao sebi ravne i ne dati im istu šansu.
Društveni model invaliditeta i obrazovanje
Društveni model invaliditeta je na velika vrata u svjetski i bosanskohercegovački pravni prostor ušao sa UN-ovom Konvencijom o pravima lica sa invaliditetom. Ovaj pristup polazi od toga da problemi lica s invaliditetom u uključivanju u glavne tokove društva ne dolaze od njih. Invaliditet je (dugo)trajno stanje u pogledu kojeg se ne može mnogo šta učiniti, jednako kao ni protiv seksualne orijentacije, boje kože ili etničkog porijekla. Dakle, da bismo prevazišli invaliditet, treba promijeniti društvo u kojem živimo, a ne one kojima to društvo onemogućava život pod jednakim uslovima. Društveni model invaliditeta traži novi društveni poredak. Ne radi se tu samo o pristupnim rampama i upotrebi znakovnog jezika. Tu su potrebne korjenite promjene, koje će razbiti predrasude koje su usađene socijalizacijom, ili tačnije asocijalizacijom i alijenacijom od onih čije su mogućnosti ne manje, nego drugačije. A te korjenite promjene nigdje nisu potrebnije nego u obrazovanju, od kojeg, uostalom, socijalizacija najčešće i počinje. Ipak, kao i u mnogim drugim oblastima, tako i u pogledu prava djece s invaliditetom na obrazovanje, međunarodne i ustavne obaveze i obećanja u velikoj su nesrazmjeri sa stanjem u praksi.
Bosna i Hercegovina je u martu 2010. ratificirala Konvenciju o pravima lica s invaliditetom, ali i njen fakultativni protokol, koji omogućava pojedinačne predstavke Komitetu Ujedinjenih nacija za prava lica sa invaliditetom.
Društveni model se u pravu na obrazovanje ogleda u garanciji da će lica sa invaliditetom imati “inkluzivni sistem obrazovanja na svim nivoima, kao i cjeloživotno obrazovanje”. Primjena ovog modela se, u skladu sa članom 24. Konvencije, sastoji u tome da lica s invaliditetom nisu isključena iz općeg sistema obrazovanja na osnovu invaliditeta, te da djeca s invaliditetom ne budu isključena iz besplatnog i obaveznog osnovnog i srednjeg obrazovanja na osnovu invaliditeta. Zatim, da lica s invaliditetom imaju dostupno inkluzivno, kvalitetno i besplatno osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, na ravnopravnoj osnovi s drugima, u zajednicama u kojima žive, da imaju razumno prilagođavanje individualnim potrebama i dobiju potrebnu podršku, u sistemu općeg obrazovanja, te da se obezbijede efikasne individualne mjere podrške u okruženju.
Kako bi se državama potpisnicama Konvencije pojasnilo koje su im to obaveze pri ostvarenju ovih prava, Komitet UN-a je 2016. godine usvojio Generalni komentar o pravu na inkluzivno obrazovanje. Komentar je iscrpan dokument koji detaljno opisuje svaku pojedinačnu obavezu država. Ovaj dokument upravo precizira da inkluzivno obrazovanje zahtijeva promjenu u kulturi, pravu, politici i praksi u svim formalnim i neformalnim oblicima obrazovanja, kako bi se ono prilagodilo različitim potrebama pojedinačnih učenika i studenata. Inkluzivno obrazovanje uključuje jačanje kapaciteta obrazovnog sistema koji treba da dosegne do svih učesnika. Komentar sugerira da države trebaju raditi na ukidanju specijalnog obrazovanja i podržavanju jedino i isključivo inkluzivnog obrazovanja za djecu s invaliditetom.
Roditelji uglavnom ne žele da im djeca žive izolovan život, po strani od ostatka svijeta, bez mogućnosti da iskažu svoje kapacitete i da im se omogući da kad odrastu žive samostalan, ispunjen život. A ta odluka počinje onda kad ih se stavi pred izbor da dijete upišu u redovnu ili specijalnu školu. U redovnoj školi dijete neće imati individualan pristup, jer učitelji se bore sa pretrpanim učionicama, u nastavi koja je organizirana u tri smjene, bez ikakve podrške da omoguće obrazovanje djetetu sa drugačijim potrebama i mogućnostima od onih za koje je nastavni plan i program osmišljavan.
Škola nema adekvatan kadar koji će obezbijediti da dijete dobije sve što treba, niti je moguće prilagoditi program da bi dijete moglo da ide i u školu i na neophodne vannastavne obaveze, poput rehabilitacija, terapija i intervencija koje bi se mogle pružiti i u školi, ali ne postoje ni minimalni uslovi za takva prilagođavanja. Ako dijete treba ličnog asistenta, onda je potrebno ili da barem jedan roditelj ne radi i pruža podršku svom djetetu tokom nastave, ili da plate asistenta, jer budžeta za to ili nema, ili je nedostupan ili neadekvatan. A i kad se sve te prepreke prevaziđu, uspjeh djeteta će biti upitan, jer se od djece zahtijeva da zadovolje striktno propisane kriterije kako bi se smatrali uspješnim učenicima. Usput, dijete će biti izloženo šikaniranju, provokacijama, dobijat će raznorazne nadimke, a i nastavnici i drugi učenici će ga (čast izuzecima), u općoj nesenzibiliziranosti društva za potrebe i prava osoba sa invaliditetom, smatrati samo smetnjom na času. Neki će roditelji, čak, ići tako daleko da će svoju “neometenu” djecu prebaciti u drugi razred, ili u drugu školu, gdje nema takvih smetnji kao što su djeca s invaliditetom.
Alternativa je specijalna škola. U specijalnoj školi će biti okružen “svojima”. Svima će ponešto da fali, pa će biti donekle ujednačeni. Specijalna škola ponekad ima ljepšu zgradu, koju je obnovio neki milosrdni donator, ima neophodni stručni kadar, koji će često i dalje da se zovu defektolozi, zato što im je posao da popravljaju defektnu djecu. U specijalnoj školi djeca idu u odjeljenja od po pet učenika, a nastava je prilagođena potrebama terapije i rehabilitacije. A i kad završi školu, najčešće samo osnovnu, dijete neće imati neko zanimanje, a i kad stekne zvanje, pa čak i završi fakultet, i dalje neće moći da dobije posao.
Izbor škole u takvim okolnostima, mada još uvijek zavisi od preporuke stručne komisije, bar dijelom je prepušten i roditeljima, koji za inkluziju mogu, ali ne moraju, da se bore i koji mogu da odluče da dijete, ipak, upišu u specijalnu školu i kad je inkluzija, barem na papiru, moguća.
Ne treba odustati, jer sa svakim uspješnim primjerom inkluzije dokazujemo da su specijalne škole relikt prošlosti i da ih treba, ne ukinuti, ali svakako osmisliti na drugačiji način. Za reformu nema čarobnog recepta. Revolucionarna instant reforma, jednako kao i postepena promjena, treba da bude dobro osmišljena i obezbijeđena budžetskim sredstvima, uz neophodnu političku podršku. U svakom scenariju, neophodno je raditi na reformama svih nivoa obrazovanja: osnovnog, srednjeg i visokog, kao i cjeloživotnog obrazovanja, i uključiti roditelje i šire krugove podrške, kao i nevladin sektor, koji će na sebi svojstven način da podrže inkluziju i omoguće optimalan ishod.
Kad škole i djeca u njima postanu inkluzivna, dobit ćemo novu generaciju koja će znati da lica s invaliditetom nisu građani drugog reda, koji nisu sposobni da doprinesu društvu, nego njegovi ravnopravni učesnici. Dobit ćemo prijatelje s autizmom, drugove iz školske klupe uz koje smo naučili znakovni jezik, kolegu koji se kreće koristeći bijeli štap. Dobit ćemo čitavu jednu generaciju ljudi koji prihvataju lica sa invaliditetom za drugačije, ali ipak sebi ravne. Koji će sa svim svojim individualnim vrlinama i manama postati dio naše svakodnevnice. A svaki roditelj ima obavezu da se za takvu budućnost bori.
