Piše: Marijana Lukić
Opština Ugljevik smještena je u podnožju Majevice na sjevero-istoku Republike Srpske. Geostrateški gledano, opština Ugljevik zauzima veoma povoljan položaj jer je blizu regionalnog puta Bijeljina-Tuzla. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine opština Ugljevik je brojala 16.538 stanovnika. Po osnivanju, 1980-ih godina, Ugljevik je dobio međunarodno priznanje za urbanistički plan. Ugljevik je prema prosječnoj plati i malom broju nezaposlenih jedno od bogatijih mjesta Republike Srpske. U registru opštine evidentirano je nekoliko udruženja građana koji pomažu socijalno-ugrožene i lica s invaliditetom. Još uvijek ne postoji udruženje koje se bavi isključivo djecom sa smetnjama u razvoju i njihovim potrebama. U razgovoru sa porodicom Petričević stiče se utisak da je takvo udruženje neophodno kako bi došlo do veće vidljivosti ove djece, a samim tim i poboljšanja njihovog položaja. Čini se da je od važnosti razbijanje stereotipa i predrasuda, kao i da mora da se djeluje sistematično u ovoj oblasti i da se uključe sve relevantne institucije.
Prema članu 8. Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju djece RS svako dijete ima jednaka prava i jednake mogućnosti bez diskriminacije po bilo kojem osnovu. Iz ovoga slijedi da je škola, odnosno država, dužna da im obezbijedi jednake uslove za obrazovanje, sve to u skladu sa Konvencijom Ujedninjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom. Inkluzija, prema važećem zakonu, podrazumijeva sveobuhvatno uključivanje lica sa smetnjama u psihofizičkom razvoju, lica sa preprekama u učenju i uopšte lica sa preprekama društvene uključenosti u vaspitno-obrazovni sistem i svakodnevni život.
O benefitima inkluzije za djecu sa smetnjama, kao i za djecu bez smetnji, govore mnogi stručnjaci u tom polju – defektolozi, logopedi, dječiji psiholozi i drugi. Za prve je od značaja uključivanje u društvo, dok se drugi uče dragocjenoj empatiji i prihvatanju različitosti.
Inkluzija u Općini Ugljevik – problemi roditelja djeteta sa poteškoćama u razvoju
Georgina je devetogodišnja djevojčica i treće dijete u porodici Petričević, koja živi u Ugljeviku. Trudnoća njene majke Jelene bila je uredna. Par mjeseci po rođenju, primjećena su prva odstupanja u njenom psiho–motornom razvoju. Nakon raznih analiza uslijedila je dijagnoza – neurofibromatoza, noonan sindrom. Prema Jeleninim riječima, Georgina je motorički u skladu sa svojim godinama, ali su njen govor i mentalni razvoj u zaostatku. Georgina je sa pet godina krenula u vrtić “Mali princ”, a njena vaspitačica je postigla ogroman napredak u njenoj socijalizaciji. Sa željom da se njen razvojni put odvija u tom pravcu, majka Jelena je odlučila da je upiše u prvi razred Osnovne škole “Aleksa Šantić” iako je preporuka bila da ide u posebno odjeljenje.
“Tada sam imala predrasude prema takvoj odluci. Georgini je dodijeljen asistent, a ja sam istovremeno bila i tužna i ljuta. No, ipak se činilo da ćemo uspjeti. Početne probleme sam pripisivala prilagođavanju novoj sredini. Dani u školi su se svodili na to da ona bude mirna tokom časa. Poslije tri mjeseca, napretka nije bilo. Ja vjerujem da su škola i zaposleni uradili koliko su mogli. Inkluzija divno zvuči na papiru, ali mislim da tu predstoji mnogo rada i da inkluziji fali stručnog kadra da bi bila uspješna. Jednostvano nije bila za nas. Prihvatanjem i prepoznavanjem problema na korak ste rješenju. Georgina je kategorizacijom dobila mnogo. Mislim da i nama roditeljima nedostaje edukacije po tom pitanju”, pojašnjava majka Georgine, Jelena Petričević.
Prema dostupnom istraživanju “Monitoring vaspitanja i obrazovanja djece sa smetnjama u razvoju u Republici Srpskoj školska 2016/2017”, problem predstavlja obučenost kadra. U istraživanju se navodi da iz svakodnevnog kontakta sa školama i prosvjetnim radnicima proizilazi zaključak da je nedovoljna obučenost i informisanost nastavnika po ovom pitanju. Iz Osnovne škole “Aleksa Šantić” kažu da se seminari i obuke na ovu temu sprovode rijetko i samo u sklopu pojedinih projekata.
Kako roditelji prihvataju kategorizaciju i kako se snalazite u posebnom odjeljenju?
Jelena Petričević: Kategorizaciju mnogi posmatraju kao etiketu za cijeli život, ali ja ne mislim tako. Georgini je kategorizacijom omogućeno da radi i uči u skladu sa mogućnostima. Ona je na osnovu kategorizacije dobila pravo na asistenta. Jednostavno, želim da kažem roditeljima da uskraćuju djeci njihova prava odbijajem kategorizacije. Ja sam isto tako teško prihvatila posebno odjeljenje. Poslije prvog otpora dolaze sve dobre stvari.
Posle inicijalne ljutnje, koja je i normalan proces, shvatila sam da je specijalno odjeljenje pravo mjesto za djecu poput moje Georgine. Tamo rade defektolozi koji će joj pomoći da razvija svoje sposobnosti. Za dva mjeseca je postigla više nego za cijelo jedno polugodište u redovnoj nastavi. Gledajući napredak djeteta, bude vam žao zbog sopstvene neinformisanosti.
Šta biste promijenili u sredini u kojoj živite?
Jelena Petričević: Na mnogo čemu je potrebno raditi u našem okruženju, iako smo mala sredina. Krenula bih od konkretnih stvari. Trenutno u Ugljeviku nemamo logopeda, o defektologu da ne razmišljamo. Ionako za većinu stvari moramo da idemo u Banju Luku ili Bijeljinu. Ako gledamo socijalni aspekt, djeca sa smetnjama u razvoju su skoro nevidjliva u Ugljeviku. Nemamo radionice za tu djecu, predstave, priredbe i ostale aktivnosti potrebne za socijalizaciju djece. Ako ne vidite tu djecu, ne vidite ni njihove probleme. U svemu tome, angažovanjem roditelja može se nadoknaditi mnogo toga.
Georgina ide kod logopeda u Bijeljinu, a podaci pokazuju da je procenat djece koje imaju problema sa govorom veći iz godine u godinu. Od 74. djece upisane u osnovnu školu u Ugljeviku, njih 20 je upućeno kod logopeda.
Zašto je važno da se Vaša i Georginina priča čuje i koja je Vaša želja za Georginu?
Jelena Petričević: Čvrsto vjerujem da moja priča može da pomogne nekome drugom. Od jednostavnih informacija kome da se drugi obrate ako uvide problem, do razbijanja tabua oko kategorizacije i posebnog odjeljenja. Kada imate informacije, možete mnogo više da pomognete svom djetetu.
Ja bih voljela da postoje i edukacije i predavanja za nas roditelje, za sve. Mislim da nas neznanje sputava u mnogo čemu. Želja svakog roditelja jeste da mu dijete bude prihvaćeno od strane društva.
Kod djece sa smetnjama u razvoju je to izazov. Društvo treba prvo da prihvati tu djecu, a onda da i pomogne. Ovdje bih navela konkretan primjer inkluzije. Treba edukovati postojeći kadar kako bi inkluzija bila moguća. Treba edukovati društvo po pitanju djece sa smetnjama u razvoju. Potrebna je empatija, strpljenje i pomoć svakom djetetu sa smetnjama u razvoju kako bi jednog dana imalo svoje mjesto u društvu i ista prava kao i druga djeca. Moja želja je da mi dijete bude funkcionalno.
Vaša poruka za sve, posebno za roditelje u sličnoj situaciji?
Jelena Petričević: Moja poruka za roditelje djece sa smetnjama u razvoju jeste da se osnaže. Da se osnaže prvenstveno informacijama i da budu upoznati sa pravima svoje djece. Druga poruka jeste da kategorizacija pomaže vašem djetetu. Što se tiče naše sredine, voljela bih da imamo stručan kadar za rad s ovakvom djecom. Voljela bih da budu više uključeni u društvene aktivnosti, da su ova djeca vidljivija i da radimo zajedno na razbijanju predrasuda i tabua. Bilo bi lijepo.
Prema nezvaničnim podacima postoji određeni broj djece koja pohađaju nastavu po redovnom planu i programu, a kod kojih postoji potreba za kategorizacijom.
Jelena Petričević: U Osnovnoj školi “Aleksa Šantić” u inkluziji se nalazi četiri učenika. Sam nastavni plan i program se ne prilagođava za dvoje djece sa tjelesnim oštećenjem. Njima se pomaže u savladavanju fizičkih prepreka i dodijeljen im je asistent. Dvoje djece sa intelektualnim poteškoćama imaju izmijenjen nastavni plan i program koji se prilagođava djetetu. Djeca sa smanjenim intelektualnim sposobnostima nemaju klasične predmete, nego im se u nastavu uvodi razvoj govora, koji nastavanik sprskog jezika sprovodi na osnovu plana koji dobije. Predmete kao što su briga o sebi i socijalni razvoj vode pedagog i psiholog.
Prema mišljenu pedagoga škole uspješnost inkluzije zavisi od više faktora – složenosti smetnji djeteta, samog nastavnika ili učitelja, samih roditelja i njihovih očekivanja, te dodijeljenog asistenta.
“Osnovna škola “Aleksa Šantić” ima mnogo primjera uspješne inkluzije. Ti pozitivni primjeri govore u korist inkluziji, koja kao svaki sistem ima svoje mane i nedostatke. Trenutno se četvero djece uspješno školuje u inkluziji”, zaključuje Petričević.
