Razgovarala: Amela Sejdić
Ismar Halilović je diplomirani fizioterapeut, rođen u Zenici u ljeto 1995. godine, kao drugo dijete u porodici. Osnovnu i srednju medicinsku školu završio je u Tešnju gdje trenutno i živi. Akademske 2014. godine upisuje Fakultet zdravstvenih studija u Sarajevu, smjer fizikalna terapija i završava ga u roku 2018. godine. Njegov životni put je dokaz da ljudska ustrajnost, želja i vjera pobjeđuju sve prepreke. Ismar je dijete sa poteškoćama u razvoju, ali nikada zbog toga nije odustao niti da se predao u životu. Naprotiv, on je čvrsto i odlučno uzeo sudbinu u svoje ruke i oblikovao je, a može se reći i na najbolji mogući način. Ismar je mlad i uspješan čovjek, koji plijeni svojim pozitivnim stavom i može svakako biti sa svojim životnim načelima uzor mladima sa i bez invaliditeta, ali i primjer starijim generacijama.
Poslije završenog fakulteta, zapošljava se u Mješovitoj srednjoj školi u Tešnju, kao profesor stručnih predmeta i prakse za smjer fizioterapeuta. Pored toga, nastavlja da sanja dalje, niže uspjehe i bogati svoju karijeru. Prije godinu dana pokrenuo je privatni biznis, privatnu fizioterapeutsku ordinaciju u Tešnju. Također, od ove školske godine je angažovan kao profesor stručnih predmeta i prakse za smjer fizioterapeuta u Mješovitoj srednjoj školi u Zavidovićima.
“U ove dvije godine bio sam polaznik više seminara i radionica vezanih za pedagogiju kao i fizioteterapiju. Uz sve to angažovan sam u dva sportska društva kao fizioterapeut u Rukometnom klubu Bosna Tešanj i Klub borilačkih sportova Titanium Usora”, ističe Halilović.
Kaže da se njegovo djetinjstvo nije u mnogo čemu razlikovalo od djetinjstva njegovih vršnjaka. Prvenstveno zahvaljujući entuzijazmu njegovih roditelja i brata, smatra da mu je bilo omogućeno sve što je bilo potrebno, pa i više od toga. Podrška njegove porodice, bila je ključna za njegov lični, a kasnije i profesionalni razvoj.
Na naše pitanje kako se nosio sa okolinom i prihvatanjem ili neprihvatanjem njegovog invaliditeta Halilović nam kaže: “Prvo želim istaći da moj fizički nedostatak mene ni u jednom trenutku nije spriječio u bilo kojim društvenim aktivnostima. Igrao sam se sa djecom u ulici gdje sam odrastao, kasnije u pubertetu i adolescentskom dobu sam izlazio i družio se sa svojim vršnjacima. Iskreno mislim da nije bilo komentara okoline vezano za moj fizički nedostatak ili jednostavno takve komentare nisam zapažao u tim godinama.”
Kao prosvjetni radnik, on smatra da sve negativne stavove i predrasude djeca i omladina prisvajaju od starijih te onda, u određenom periodu svog života te stavove oblikuju kao svoje.
Sa djecom se treba razgovarati i upoznati ih sa pravim ljudskim vrijednostima, a ne sa fizičkim nedostacima i prezentovati ih kao nešto loše i neprihvatljivo.
Iz tog razloga vjeruje da podjednako treba rušiti barijere u glavama odraslih, ali i mladima te stavove treba prikazati kao nepoželjne stavove. Ipak, misli da se još uvijek ne možemo pohvaliti da smo inkluzivno društvo.
”Mi smo još uvijek zatvoreno društvo, ograničeno predrasudama i kao takvi daleko smo od zapadnih zemalja”, smatra Ismar.
Svoju odluku da se počne baviti privatnim biznisom, objašnjava činjenicom da je odrastao u porodici u kojoj se uvijek vrednovao i cijenio privatni biznis, kao i privatna inicijativa vezana za biznis. U samoj sredini u kojoj živi, ima sreću što je okružen marljivim ljudima, te su rijetki oni koji nisu postigli ništa u životu. Kao osoba s invaliditetom, nije iskoristio olakšice za pokretanje privatnog biznisa, ne iz razloga što istih nije bilo, nego mu u datom trenutku, nisu bile neophodne. Ismar nam kaže, da ponekad čak izbjegava da se parkira na mjesta predviđena za osobe s invaliditetom, jer je mišljenja da su možda potrebnija nekima sa većim stepenom oštećenja od njegovog. Međutim i sam se uvjerio u bahatost ljudi koji to ne poštuju i smatra da se takvi postupci moraju više kažnjavati.
Time pokazuje i dokazuje svoju razvijenu svijest i empatiju za druge, koju je vjerovatno naslijedio od svojih roditelje i brata, koji su mu najveća podrška i beskrajno im je zahvalan za ljubav i brigu koju su mu pružili. Samo zahvaljujući njima i njihovoj ljubavi i razumijevanju, mogao je postati to što danas jeste i ponosan je na to.
Svoju motivaciju za napredovanje pronalazi u entuzijazmu i neprekidnoj želji za uspjehom. To ga svakodnevno inspiriše i motiviše da nastavi ka boljem i većem.
Osvrćući se na aktuelna dešavanja kaže da su posljedice trenutne pandemije izazvane koronavirusom, imale negativan uticaj i na njegov poslovni uspjeh, kao i na mnoge druge. Svakako ističe, da je uz zdravlje, ekonomija jedna od sfera života koja je najugroženija ovom pandemijom. Postoji i stah i od COVID-19, jer prema dosadašnjim podacima utvrđeno je kako na određenu populaciju, poput osoba s invaliditetom, COVID-19 može imati značajnije implikacije. Bitno je naglasiti, kako su zbog različitih prepreka i poteškoća u svakodnevnom životu osobe s invaliditetom izloženije virusu COVID-19.
Ujedno, osobe s invaliditetom su u većem riziku od razvoja teže kliničke slike, jer virus COVID-19 pogoršava postojeće zdravstveno stanje, osobito negativno utiče na respiratorne funkcije i funkcije imunološkog sustava.
Što se tiče diskriminiranja osoba s invaliditetom, Ismar Halilović navodi da postoji u samoj osnovi, takoreći problem, u samom nazivu osoba s invaliditetom, jer riječ validan može se definisati kao važan, pa bi tako riječ osoba s invaliditetom značila nevažna osoba. Inače, termin invaliditet se odnosi na različite vrste i stepene oštećenja, teškoća ili smetnji, odnosno nepravilnosti u području fizičkog, psihičkog, psihofizičkog i socijalnog razvoja.
U našoj legislativi i dalje dominiraju termini s negativnom konotacijom. Uzrok tome je vjerovatno u razini ekonomskog razvoja naše zemlje koja, zbog visokih troškova rehabilitacije, ignoriše postupak dijagnosticiranja i kategoriziranja takvih osoba.
Zbog toga, kao i zbog očekivanog nesrazmjera između teorijskih nastojanja i pretpostavki njihovog praktičnog ostvarivanja, ostajemo kod termina invaliditet. Ismar ne želi da to bude tako gledano i doživljavano, jer svaka osoba, svaka jedinka u ovom univerzumu je podjednako važna i validna.
“Nema nemogućih snova. Ja sam sa četiri godine znao da ću biti fizioterapeut, dok sam prolazio kroz rehabilitacioni program kao dijete sa poteškoćama u razvoju. Moja neka deviza kroz život je da svaki dan moramo nešto novo naučiti, svaki dan trebate raditi na sebi i pronaći u svom okruženju osobu koja će vas nasmijati, a stavite i sebi za obavezu da budete uzrok nečijeg osmijeha”, poručuje Halilović.
