Piše: Haris Kolašinac
Osobe s invaliditetom u svakodnevnom su životu izložene stereotipima i stalnoj borbi za ostvarivanje svojih prava. Činjenicu da su u različitim historijskim razdobljima bile marginalizirane, savremeni svijet želi ispraviti, pri čemu značajnu ulogu imaju međunarodne organizacije poput Ujedinjenih naroda koje propisuju standarde i norme međuljudskih odnosa. Osobe s invaliditetom predstavljaju osjetljivu skupinu u društvu i zbog toga ne smiju biti marginalizirane niti isključene iz društva. U sprječavanju diskriminacije bitnu ulogu imaju i mediji.
Svijest društva mijenja se i razvija pa se to odražava i u načinu oslovljavanja osoba s invaliditetom, ali su u medijskom prostoru i dalje su prisutni termini kojima se te osobe dodatno stigmatizira i diskriminira.
Naš stav prema određenoj grupi ljudi odražava se već u nazivu kojim ih oslovljavamo. Nejednaki tretman odnosno diskriminacija počinje već u imenu kojim smo, možda i nehotice, neku osobu u startu označili invalidnom, odnosno manje vrijednom, hendikepiranom, kojoj nešto nedostaje i time je sveli na njezin nedostatak umjesto da je doživimo kao osobu koja ima neke poteškoće, ali ujedno ima sposobnosti, želje i potrebe poput svih nas.
Zbog svega toga je prihvaćeni termin osoba s invaliditetom, a za djecu – djeca s teškoćama u razvoju. Takođe, preporučuje se korištenje termina: osoba koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica, osoba s teškoćama u kretanju umjesto “invalidi prikovani uz kolica”, osoba oštećena vida, osoba oštećena sluha, osoba s mišićnom distrofijom, osoba s multiplom sklerozom.
Termin “retardiran” u kolokvijalnom govoru je dobio izrazito pogrdno značenje, stoga se umjesto osobe s mentalnom retardacijom ili mentalno retardirane osobe preporuča korištenje termina osobe s intelektualnim teškoćama, te korištenje termina osobe s psihosocijalnim invaliditetom umjesto psihijatrijski pacijenti, psihički/duševni bolesnici, mentalni bolesnici.
Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom invaliditet nije samo oštećenje koje osoba ima, nego je rezultat interakcije oštećenja osobe (koje nije samo tjelesno oštećenje kao najvidljivije) i okoline. Drugim riječima, društvo je to koje svojom neprilagođenošću stvara invaliditet, ali ga isto tako kroz tehničke prilagodbe prostora, osiguranje pomagala i drugih oblika podrške može ukloniti.
Mediji kao ključni faktor u smanjenju dikriminacije prema osobama s invaliditetom
U svakodnevnom govoru susrećemo se s velikim brojem neadekvatnih izraza koji se odnose na osobe s invaliditetom. Većina tih izraza ima čak i uvredljivu konotaciju.
Nažalost, te nezgrapne fraze, kao oblik diskriminacije, udomaćile su se i u medijskom prostoru, na što je ukazalo i regionalno istraživanje provedeno 2006. godine “Invalidnost u štampanim medijima”. Određeni pomaci na ovom polju napravljeni su u okviru projekta “Profesionalni i etički standardi u izvještavanju o marginalizovanim grupama”, koji je proveden u organizaciji Helsinškog parlamenta građana Banja Luka, Fondacije CURE i Udruženja mladih novinara RS. Projekat je rezultirao izdavanjem “Priručnika za izvještavanje o marginalizovanim grupama“, koji jenamijenjen medijima. Svoj doprinos dala je i stručna lingvistička zajednica kroz izdanje “Način za prevladavanje diskriminacije u jeziku i obrazovanju, medijima i pravnim dokumentima”.
Rad na ovom području je tek u začetku, te je neophodno intenzivirati saradnju medija i nevladinog sektora (različita udruženja osoba s invaliditetom) oko upotrebe ispravne terminologije prilikom izvještavanja o osobama s invaliditetom. Mediji su ključni faktor koji ima potencijal da upotrebom “neutralnih” termina, koji opisuju različite vrste invalidnosti i pojmove vezane uz ovu populaciju, utiču na smanjenje diskriminacije u jeziku.
Nažalost, duboko smo svjesni činjenice da su osobe s invaliditetom u medijima često neadekvatno prikazane, da se u fokusu prikazivanja ovih osoba često zanemaruje osobnost, a naglašava invaliditet, ističe onesposobljenje i zanemaruje sposobnost, a prenaglašava uspjeh osobe (uspješan/na iako je osoba s invaliditetom
Kako me oslovljavaš, tako me doživljavaš
U medijima se o osobama s invaliditetom uglavnom govori indirektno kroz pitanja socijalne pomoći, naknade za invaliditet ili inkluzivnog obrazovanja. Međutim, rijetko se polazi sa stanovišta same osobe, niti se govori o pitanjima od direktne važnosti za njih. U medijima najčešće čujemo priče o osobama s invaliditetom viđene iz perspektive populacije osoba bez invaliditeta. Tako, naprimjer, nema izvještaja ili članka o nekom opštem životnom pitanju koje se odnosi na cjelokupnu populaciju viđenu očima osobe s invaliditetom ili djeteta s invaliditetom. Takođe u dječijim emisijama, u kojima se u svakoj epizodi predstavlja jedno dijete koje govori o svojoj svakodnevnici, prijateljima, interesovanjima, nikada nećete vidjeti dijete s invaliditetom. Ovakvim odnosom medija prema djeci s invaliditetom stiče se utisak ili da u našoj državi ona ne postoje ili da ne zaslužuju da budu tretirana kao druga djeca.
U medijima osobe s invaliditetom treba prikazati kao jednake. Etikete ne govore ništa o ljudima, one samo pojačavaju stereotip da je osoba s invaliditetom “bolesna” i zavisna od ljekara.
Manjak medijskog prostora za osobe s invaliditetom
Mediji imaju vrlo veliki uticaj na samo društvo i društvenu zajednicu. Glavni problem kada su u pitanju osobe s invaliditetom u medijima jest manjak medijskog prostora. Takve su osobe izrazito slabo zastupljene, a kada i dođe do predstavljanja, čini se to kroz njihov invaliditet, a manje kroz njihovo djelovanje ili sveukupan život. Kako bi uspjele postati ravnopravni članovi našeg društva u svim segmentima, važno je razvijati kolektivni senzibilitet prema njima, a u tome mediji imaju važnu ulogu.
Kada se radi o izvještavanju, pronalazimo nekoliko oblika njihove prezentacije. Najčešći primjer pogrešnog uključivanja osoba s invaliditetom jest korištenje neispravnih termina. U različitim tekstovima spominju se pojmovi poput djeca s posebnim potrebama. Djeca s invaliditetom imaju u potpunosti jednake potrebe kao i ona bez invaliditeta, razlika je u tome što oni kod obavljanja istih poslova imaju određene poteškoće te ih je važno tako oslovljavati. Također, koriste se neispravni termini poput hendikepirane osobe ili invalidi, a oni mogu dovesti do negativne percepcije čitatelja.
Već u samom nazivu osobu se ograničava i ističe se njezin nedostatak, odnosno čini je se manje vrijednom. Mediji kroz prikaz osoba s invaliditetom utiču na kreiranje mišljenja i odnosa prema njima. Fokus medija, kada su osobe s invaliditetom u pitanju zauzimaju teme koje se odnose na nepravdu koja im je učinjena, pri čemu se stvara sažaljenje prema njima ili ukazuje na financijske potrebe, čime ih se predstavlja društvenim teretom. Sve to dovodi do kreiranja negativne percepcije u javnosti. Veća medijska uključenost osoba s invaliditetom može mnogo uticati na smanjenje broja stereotipa i osvješćivanje društva na njihove mogućnosti. Prikazivanjem objektivne slike također će pozitivno uticati i na same osobe s invaliditetom.
Osobe s invaliditetom u BiH rijetko dobiju medijsku pažnju, a i tada način izvještavanja nije od pomoći toj obespravljenoj marginalizovanoj grupi. Izvještavanje o osobama s invaliditetom većinom je ograničeno na specijalizovane portale čije su glavne teme zaštita i promocija ljudskih prava marginalizovanih grupa, pa tako i osoba s invaliditetom.
Medijsko izvještavanje o osobama s invaliditetom daleko je od onog kako bi trebalo da izgleda. Ima svijetlih primjera, ali generalno, na vrlo niskom nivou je svijest o potrebama osoba s invaliditetom i načinu rješavanja problema osoba s invaliditetom.
Kako izvještavati o osobama s invaliditetom
Za izvještavanje o osobama s invaliditetom karakterističan je ad-hoc pristup i nedostatak angažovanja novinara da kontinuirano pišu o toj populaciji i tako utiču na kreiranje stavova javnosti o osobama s invaliditetom.
Jedini realan pristup izvještavanja o osobama s invaliditetom je da se to radi na način kao što se radi kada su u pitanju osobe bez invaliditeta. Problem je društvo koje nije dovoljno osviješteno da osobe s invaliditetom često mogu raditi i postići one stvari koje rade osobe bez invaliditeta, samo što se koristi drukčiji pristup. Sažaljenje, prikazivanje osobe koja nije samostalna i sposobna samo su neke od grešaka koje su nastale zbog nedovoljno edukacije i nedostatka odgovarajućeg pristupa.
Takođe, potrebno je uključiti osobe s invaliditetom u priče koje ne govore isključivo o poteškoćama. Priče o osobama s poteškoćama ne bi se trebale ograničiti isključivo na pokrivanje priča o životu s poteškoćama. Potrebno je uključiti njihove glasove u vladino izvještavanje i sportska izviješća, o svemu što radimo u svakodnevnom životu.
