Piše: Harun Hotić 

Prema istraživanju Svjetske zdravstvene organizacija (SZO), oko 15% svjetske populacije živi s nekim oblikom invaliditeta. Država Bosna i Hercegovina nema jedinstveni registar osoba sa invaliditetom (OSI), pa tako nemamo ni precizne podatke o broju osoba s invaliditetom. Poznato je da prema rezultatima popisa 2013. godine neku vrstu poteškoće ima 8,3% populacije u Bosni i Hercegovini, što znači da najmanje 300.000 ljudi u BiH ima neki stepen invaliditeta.  Iako procjene govore da u BiH ima oko 500.000 osoba sa nekom vrstom invaliditeta.

S obzirom na gore navedene podatke jasno je da smo vrlo često u kontaktu i da u svakodnevnom životu susrećemo osobe s nekom poteškoćom, odnosno sa nekim oblikom invaliditeta. Poznato nam je i da mnogo ljudi danas u našem okruženju nije sigurno u to, kako se obratiti i kako se ophoditi prema tim ljudima. Iako to ne bi trebao biti problem, činjenica je da nije tako. Dosta puta smo se i sami našli u situaciji kada nešto kažemo ili uradimo, a da nismo ni svjesni da smo na taj način uvrijedili ili diskriminirali lice s nekim oblikom invaliditeta.

Pored ovoga svjedoci smo da svakodnevno osobe bez invaliditeta uglavnom sažaljevaju osobe s invaliditetom i gledaju na njih kao na nesretne ljude koje ne mogu uživati u socijalnim i ekonomskim dobrobitima savremenog društva, što podrazumijeva mogućnost sklapanja braka, roditeljstva i ostalih društvenih aktivnosti i dešavanja. Ovaj nivo predrasuda prema osobama s invaliditetom zapravo dovodi do toga da osobe sa invaliditetom postaju društveno odbačene i da osobe sa invaliditetom sebe vide kao jednu odbačenu manjinsku grupu.

Zbog svega, izuzetno je važno da smo i sami sigurni u osjećaje i stavove prema ljudima koji su u bilo kojem smislu drugačiji, da se ne osjećamo neugodno ili zbunjeno u njihovom prisustvu, da se ne ukočimo, da ih ne gledamo sa sažaljenjem ili pak ne kršimo njihova prava, samim tim dolazimo u neprijatnu situaciju. Nije ispravno gledati ljude samo kroz njihov nedostatak, jer oni se ne razlikuju od bilo koje zdrave osobe. Činjenica je da možda ne možemo napraviti velike promjene i pomake, s obzirom da stigmatizacija i diskriminacija duboko ukorijenjene u naše društvo i život, ali možemo osnovnom komunikacijom i lijepim ophođenjem prema osobama s invaliditetom učiniti da se osjećaju jednakim i prihvaćenim u društva.

Prije svega možda prvi i osnovni problem je jezičke prirode, danas najčešće čujemo riječ “invalid”. Također, nepotrebno je korištenje terminologije kao što je “osobe s posebnim potrebama”, oni to zaista nisu, jer imaju iste potrebe kao i osobe bez invaliditeta. Za početak, bilo bi poželjno usvojiti i isključivo koristiti izraz “osobe s invaliditetom”, što je svakako uređeno i odredbom člana 1. stav (2) Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom.

Dakle, prije svega važno je znati izražavati se i koristiti osnovnu komunikaciju, s obzirom da je to danas najčešći problem, jer ljudi čak i nesvjesno koriste termine koji su zapravo pogrdni i na kraju zvuče kao uvreda. Nikako nije lijepo da se omalovažavajuće i sažaljivo obraća osobi s invaliditetom, niti da se koriste termini kao što su invalidi, hendikepirani, osobe sa posebnim potrebama i slično. Svakako nije dobro koristiti ni termine koji potiču od dijagnoza kao što su, autističari, cerebralci, paraplegičari, daunovci. Ovi termini vremenom su počeli da se koriste i kao uvrede.

Pored svakodnevnih problema s kojima se susreću osobe s invaliditetom svakodnevno se suočavaju i sa socijalnim i fizičkim barijerama kao što su: predrasude i stavovi prema invalidnosti; nepristupačnost objekata i druge arhitektonske barijere; nepristupačnost informacija i komunikacijskih alata. Posljednje što je potrebno u tom momentu jeste neznanje, nesnalaženje i na kraju loše sporazumijevanje sa njima.

Pravila ponašanja prema osobi s invaliditetom

Ukoliko niste sigurni kako se ophoditi prema osobi s invaliditetom, najosnovnije pravilo jeste da se usredotočite na osobu, a ne na njen invaliditet. Ponašati se jednako kao i sa tipičnim ljudima, rukovati se, čak i ako osoba ima ograničene mogućnosti pokreta ruke ili amputiranu ruku, rukovanje prilagoditi osobi s invaliditetom.

Ako niste dovoljno bliski sa osobom nije poželjno ispitivati o njenom invaliditetu i uzrocima. Kada želite pomoći nekoj osobi s invaliditetom, prije je treba upitati da li želi pomoć, jer ponekad pomoć nije potrebna, ili je možda nepoželjna.

Često nam se dešava da se ponekad i sami plašimo šta je ispravno reći, a šta nije. Bilo bi dobro razgovarati normalno, odnosno koristiti se svakodnevnim govorom kao što je “vidimo se”, “trčim dalje”, hodaj pored mene”, “čujemo se”, jer sve su to izrazi prirodne komunikacije, gdje osoba s invaliditetom to neće shvatiti kao pogrešno, nego kao izražavanje misli. Ne treba obeshrabrivati djecu u postavljanju pitanja osobi sa invaliditetom o njezinim ortopedskim pomagalima (kolica, hodalice, štake, proteze, štapovi). Takav razgovor pomaže u “razbijanju” predrasuda koje proističu iz strahova ili zabluda.

U važna pravila bontona kada je u pitanju komunikacija i odnos prema osobama s invaliditetom uvrštavamo i one u saobraćaju, ali i u javnom prevozu. Ukoliko u saobraćaju uočite međunarodnu oznaku na automobilu dobro je u tom momentu, povećati rastojanje, smanjiti brzinu i povećati oprez. Osobe s invaliditetom su dobri vozači, ali sa neznatno sporijim reagiranjem, jer su im komande ručne, te iz tog razloga je poželjno biti oprezniji. Kada je riječ o obilježenim parking mjestima za osobe s invaliditetom, s razlogom su baš tu predviđena, te ih ne treba koristit i na taj način im uskratiti olakšicu. U javnom prevozu ne koristite mjesta koja su označena za osobe s invaliditetom, a kada su takva mjesta zauzeta, ponudite svoje. Pomozite pri ulasku i izlasku iz sredstava javnoga prevoza ukoliko vidite da je pomoć potrebna. S obzirom na stanje u javnom prevozu u našim gradovima, vrlo često ta je pomoć dobro došla.

Treba imati na umu da osobe s invaliditetom imaju prednost u javnim ustanovama, ali i na drugim mjestima. Lijepo je ponuditi prednost čak i kad nigdje nije istaknuto i napisano da imaju prednost, i potruditi se da recimo teško pokretna osoba čim prije dođe na red.

Još neke preporuke koje svakako mogu olakšati komunikaciju su:

• Obraćajte se direktno osobi s invaliditetom, a ne roditelju, partneru ili pratitelju.
• Budite obazrivi i strpljivi, osobama s invaliditetom može trebati više vremena da nešto učine.
• Nemojte milovati psa vodiča dok “radi”. Pitajte vlasnika za dozvolu.
• Ne hvalite pretjerano osobu s invaliditetom zbog obavljanja normalnih životnih aktivnosti.
• Pridonesite izjednačavanju mogućnosti za građane koji imaju neki oblik invaliditeta.

Jednostavno, prilagodite se osobi sa invaliditetom. Naravno, u zavisnosti od težine i vrste invaliditeta. Ukoliko osoba ne čuje, sporije govorite, kako bi mogla lakše da čita sa usana. Nije potrebno vikati. Ukoliko teško hoda, usporite i brzinu prilagodite osobi sa invaliditetom, ukoliko ne vidi, slikovitije joj objasnite ono o čemu govorite. Predrasude ili strah od susreta s nepoznatim, sputavaju ljude da slobodno komuniciraju i nude pomoć, ali zaista nije teško, važno je samo imati razumijevanja, i ponašati se kako to i inače bonton nalaže.

Iz svega navedenog može se reći da treba pratiti i paziti na predrasude, nema potrebe da se  pokazuje sažaljenje prema osobama s invaliditetom, sasvim je dovoljno prema njima ponašati se kao prema jednakima, jer oni to i jesu. Stoga je važno i djecu od najmlađih dana učiti da u vrtiću, školi, kući ili ulici ima djece koja imaju neki oblik invaliditeta, pa se teže kreću ili ne mogu hodati, slabije čuju ili slabo vide ili teže uče. Djecu je važno učiti da nismo svi isti, da je puno različitosti oko nas, te kako bismo izbjegli neprijatne situacije, potrebno je o tome razgovarati. Potrebno je djecu ohrabriti i ukazati im na to da već kao djeca mogu pomoći svojim vršnjacima, što svakako doprinosi “razbijanju” stereotipa i predrasuda.