Piše: Anesa Balić
Diskriminacija osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini veliki je problem i nije nikakva novina u našem društvu. Prije svega je društveni problem iz razloga što se o njemu ne govori dovoljno i nažalost, o navedenom problemu uglavnom govore samo osobe s invaliditetom i/ili oni koji u porodici imaju osobu s invaliditetom, dok se ostali ponašaju kao da to nije njihov problem.
Kada govorimo o diskriminaciji osoba s invaliditetom bitno je prvo naglasiti da u BiH postoji niz zakona koji štite prava osoba s invaliditetom no stvari su drugačije u praksi pa nerijetko znamo čuti da “nema novca” da bi se primijenio neki zakon, a dodatni problem stvara i neusklađenost zakona u BiH.
Nebrojeno puta smo imali priliku čuti glas aktivista za ljudska prava osoba s invaliditetom, međutim koliko su bili uspješni i šta su unaprijedili, na koncu ovisi od vlasti i izvršioca odluka. Mnoge osobe s invaliditetom i pored svih konvencija i zakona život im je na neki način ispunjen preprekama. Bilo da je riječ o preprekama u kretanju, komunikaciji, obavljanju nekih svakodnevnih poslova i slično. Mnogo je situacija gdje ni osnovne stvari nisu prilagođene osobama sa invaliditetom, prvenstveno ulaz nije prilagođen osobama koje koriste invalidska kolica.
Svakodnevnica osoba s invaliditetom je opterećena preprekama
Prema zakonima o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti (FBiH i RS) osobe s invaliditetom i/ili intelektualnim teškoćama, imaju pravo na mjesečnu novčanu pomoć, osposobljavanje za život i rad, smještaj u drugu porodicu ili ustanove socijalne zaštite, usluge socijalnog ili nekog drugog stručnog rada, kućnu njegu i pomoć u kući, i još mnogo toga, ipak većina ovih mogućnosti ostaje samo na papiru. Osim toga problemi se javljaju i u samom bontonu i komunikaciji, pa se još uvijek za osobe s invaliditetom zna koristiti termini “hendikeprane osobe” i “osobe s posebnim potrebama” što su svakako uvredljivi nazivi, jer osobe sa invaliditetom ne traže nikakva posebna prava već da im se omogući korištenje prava koja svi drugi već imaju.
Vožnja gradskim prijevozom osnovno je ljudsko pravo, a izuzetno je važno da lokalne zajednice omoguće svim svojim stanovnicima neometano kretanje, uvažavajući sve njihove potrebe. Jedna od važnijih stavki za obavljanje svakodnevnih životnih obaveza i jednostavno normalnog života jeste javni gradski prijevoz. Iako je to u razvijenijim državama savim normalna stvar kod nas u BiH ni to ne prolazi bez problema. Mnogo je prepreka i barijera u javnom gradskom prijevozu da bi osoba s invaliditetom nesmetano koristila isti. U većim sredinama je to u relativno lošem stanju i na slabijem nivou, dok u manjim sredinama gotovo da javnog prijevoza i nema.
Poteškoća osoba s invaliditetom prilikom kretanja i putovanja
Dakle, općeprihvaćeno je “uvjerenje” da osobe s invaliditetom imaju manje mogućnosti napretka i samim time lošiju kvalitetu života ljudi koji nemaju poteškoća, bilo fizičkih, bilo mentalnih. Ako tome dodamo i otežan pristup prijevoznom sektoru, jasno je da će se osobe sinvaliditetom puno teže se odlučivati na putovanja, a u slučaju da to i učine, susrest će se s nizom poteškoća u tim situacijama.
Recimo, pored dotrajalih i neprilagođenih sredstava javnog prijevoza dodatne probleme predstavlja i činjenica da ne postoji taksi prijevoz prilagođen osobama s invaliditetom. Nema specijalizirane službe za prevez osoba s invaliditetom, a čak i taksi službe nerado prevoze osobe s invaliditetom, pravdajući to nedostatkom prostora u prtljažniku automobila za ostavljanje kolica.
Usluge javnog prijevoza su loše i neiskoristive za osobe s invaliditetom, posebno za one osobe koje koriste kolica. Javne institucije također, nisu pristupačne jer u većini njih ne postoje liftovi, a ako ih ima onda je velika procedura doći do njih, a dešava se i da u datom momentu nisu u funkciji.
Slijepe i slabovidne osobe uz obuku se mogu samostalno kretati uz pomoć taktilnih staza kojih trenutno nema, inače je potreban pratilac. Također, susreću s nizom problema prilikom korištenja javnog prijevoza. Prije svega tu je mali broj zvučnih semafora, u javnom prijevozu nema zvučnog označavanja stanica, mali je broj taktilnih staza. Javlja se i problem nepravilno postavljene vertikalne signalizacije, stubova za rasvjetu, a reklame i bilbordi najčešće se postavljaju suviše nisko i predstavljaju opasnost za slijepe osobe.
Ono što je pozitivno jeste da će osobe s invaliditetom u Kantonu Sarajevo konačno nakon niza godina borbe, dobiti mogućnost taksi prijevoza nakon što je u Skupštini KS usvojen Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o taksi prijevozu u KS.
Prema dosadašnjem zakonu, taksi prijevoz se mogao obavljati samo putničkim vozilom sa pet sjedišta koja imaju četvero vrata. Nakon što je FBiH izmijenila zakon, stekli su se uvjeti da isto učini i Kanton Sarajevo. Riječ je o tome da će šest vozila dobiti dozvolu i taksi oznaku za prijevoz osoba s invaliditetom. Također, izmjenama se utvrđuje i kodeks oblačenja vozača. Banja Luka (RS) ovakvu vrstu prijevoza ima od 2016. godine, a uslugu sufinansira Gradska uprava.
Iako je ovo značajan napredak ponovo treba istaknuti da je riječ o urbanim sredinama, gradovima, dok ponovo manji gradovi i ruralne sredine ostaju u sjeni i bez puno nade da će u skorijoj budućnosti imati bolje usluge prijevoza. To znači da sama dostupnost autobusa nije jedini problem s kojim se susreću osobe s invaliditetom prilikom njihovog korištenja. Putnici nailaze i na manjak razumijevanja od strane drugih putnika, ali i samih vozača, na nepristupačnost informacija vezanih uz vozni red i putovanje općenito, manjak stručnog kadra koji bi trebao biti obučen za pravilno postupanje s osobama s invaliditetom i slično.
Kako bi određeni prijevozni sektor bio ravnomjerno dostupan svima, isti mora ispunjavati nekoliko uvjeta: pružati informacije i usluge na način da ih može razumjeti i koristiti svaki putnik te mora imati educirano osoblje spremno u svakom trenutku priskočiti u pomoć putniku s invaliditetom. Također, ulice, parkovi, terminali i druge sredine moraju biti dizajnirani tako da se svi građani mogu kretati njima sigurno i bez prepreka.
Za nesmetano korištenje sredstava prijevoza neophodno je da autobusi, minibusi, trolejbusi, tramvaji i druga vozila javnog prijevoza budu prilagođena upotrebi osobama s invaliditetom sa jasno naznačenim protokolima pomoći vozača u slučaju potrebe (ulazak i izlazak iz vozila, vožnja, zvučna i vizuelna signalizacija itd.)
Mogućnost osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini da učestvuju u svim aspektima života ograničena je manjkom pristupačnih okruženja i sredstava prijeevoza. Glavne ulice su jednim dijelom prilagođene osobama s invaliditetom, jer postoje kose ravni na trotoarima, ali probleme stvaraju automobili parkirani na trotoarima, te nedostatak zvučne i svjetlosne signalizacije za slijepe i slabovidne ili gluhe i nagluhe osobe. Gledajući na problematiku mobilnosti osoba s invaliditetom pokazalo se da iako su infrastruktura i javni gradski prijevoz u urbanim sredinama relativno dobro razvijeni za osobe bez invaliditeta, u većini gradova diljem svijeta nisu prilagođeni za osobe s invaliditetom. Zbog toga dolazi do produženog trajanja kod izmjene putnika u javnog prijevoza zbog potrebne intervencije vozača, a ponekad i ostalih putnika, prilikom ulaza osoba s invaliditetom u vozilo javnog prijevoza te isto tako izlaza.
