Razgovarala: Sanela Muhibić
O ljudskim pravima osoba s invaliditetom, te načinu života u Konjicu, Hercegovačko-neretvanskom kantonu, razgovarali smo sa Adnanom Šišićem, koji je sa 16 godina postao osoba s invaliditetom. Rođen je 24. marta 1987. godine u Mostaru, dok je srednju školu završio u Konjicu. U trećem razredu imao je tešku saobraćajnu nesreću u kojoj je izgubio desnu ruku, zadobio povrede noge, koljena i povrede glave. Šišić danas drugačije gleda na život, oženjen je i zaposlen, ali i vozi i biciklo i auto.
Taj period poslije nesreće je sigurno bio posebno težak. Možete li nam ispričati neke detalje Vašeg liječenja odnosno, put do konačnog oporavka?
Adnan Šišić: Poslije udesa sam završio u našoj Općoj bolnici Konjic, samo sam primarno zbrinut i hitno upućen za Sarajevo. Bio sam u jako teškom stanju i bilo je potrebno uraditi transplantaciju ruke, bila je to borba između života i smrti. Otac je morao da potpiše da li ide život ili ruka. Nešto se moralo pošto je tu bio jedan doktor koji to nije želio da radi. Nakon toga je urađena transplatacija ruke, tako da sam nakon te operacije dva dana bio u komi. Tu sam proveo dvije sedmice. Kada sam malo došao sebi doživio sam šok, sav mi se svijet srušio. Ja sam u toj nesreći bio suvozač, auta me čak nisu ni privlačila. Moj školski kolega je vozio i on je prošao lakše sa potresom mozga i ogrebotinama, jer je auto udarilo mojom stranom i paralo je. Nisam bio vezan tako da sam ispao, jer bi me bukvalno isjeklo svega.
Poslije sam prebačen na ortopediju da mi se radi noga, pošto je bio lom noge u koljenu i to se moralo operisati. Tu sam proveo oko mjesec dana. Otpušten sam iz bolnice i poslan na kućno liječenje i na fizikalne terapije ovdje u Konjicu. Nakon što se noga osposobila, počeo sam hodati normalno i nekih mjesec dana provedenih kući ponovo sam se vratio na hirurgiju u Sarajevo da mi se radi rame pošto je sve bilo izvaljeno i popucali živci i ništa nisam mogao rukom. Tu sam opet bio skoro dva mjeseca, jer su mi iz noge morali vaditi te neke živce da bi ih gore ugradili, da bi rame imalo poslije funkciju zbog proteze.
Bio sam tu i na fizijatriji da bih imao funkciju u ramenu i ruci i na kraju kad sam trebao da dobijem otpusno pismo nisu mi ga dali dok nisam savladao pisanje, jer sam bio dešnjak, a izgubio sam desnu ruku. To je bio uslov, dok ne savladam ponovo rukopis, brojeve i slova. Kad sam to uspješno savladao poslije toga sam otišao kući.
Koliko zdravstveni sistem uopšte ide na ruku osobama koje se poput Vas nađu u nenadanoj životnoj situaciji? Da li potrebe liječenja snosi kanton ili nastradali lično?
Adnan Šišić: U maju sam otišao na liječenje u Reumal u Fojnici i tu sam proveo dvije sedmice da mi se noga i rame još bolje oporave. Naš kanton tada nije snosio liječenje. Nekad je to postojalo, ali kako se nije plaćalo ugovor je poništen i morao sam ovaj dio plaćati sam. Dok sam bio u Sarajevu školsko osiguranje je sve pokrivalo.
Kada mlad čovjek doživi tako tešku sudbinu šta je to što ga motiviše da krene dalje? Šta je to bilo konkretno u Vašem slučaju?
Adnan Šišić: Kad sam se vratio iz Fojnice sa banjskog liječenja odlučio sam da završim školu, da dobijem svjedočanstvo iako mi baš u tom momentu i nije bilo do učenja. To je bilo 2005. godine. Profesori su mi izlazili u susret, imali su razumijevanja, zbog situacije u kojoj sam se našao i uspio sam završiti i školu u tom najtežem periodu mog života. Vremenom naučiš da nemaš kompleksa zbog onog šta ti se desilo, ali definitivno najveća podrška bili su moji roditelji i prijatelji. Nauči čovjek da živi s onim što mu se desilo. To je dio neke moje sudbine, mladalačke greške, jer sam sjeo s nekim ko nema položeno i sve to prihvatam prije svega kao Božiju sudbinu.
Dugo ste bili nezaposleni, međutim kako je došlo do toga da dobijete posao?
Adnan Šišić: Najveći je problem doći do posla, jer ne postoji briga države za ovom populacijom.
Postoje prava i zakoni na papiru, ali se ona ne poštuju u praksi. Poslije penzionera i boračke populacije sigurno smo jedna od najugroženijih kategorija, pogotovo pri zapošljavanju.
Moram priznati da je jako nezgodno doći do posla. Još 2010. godine sam preko službe za zapošljavanje izabran u program vezan za zapošljavanje osoba s invaliditetom na period od godinu dana. Potom sam opet bio nezaposlen oko godinu dana i onda je izašao konkurs za zapošljavanje osoba s invaliditetom od strane Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, na koji sam se prijavio. Sam sam tražio poslodavca koji bi me zaposlio i to je uradio Niho Alikadić, koji je ujedno i naš kućni prijatelj, prijatelj mog oca. Tu sam radio od marta 2012. do septembra 2013. godine.
Poslije sam par puta aplicirao u PD Igman, kao osoba sa invaliditetom, jer je baš te godine izašao Zakon o pravima osoba sa invaliditetom o obaveznom zapošljavanju u svim privatnim i državnim firmama, gdje od 16 zaposlenih u firmi mora biti jedna osoba sa invaliditetom. To međutim, u praksi i ne pije puno vode. Potom sam se 2017. godine zaposlio u PD Igman i tu sam radio tri godine, do pandemije, jer su svi koji nisu imali stalne ugovore morali ići kući. Sve je tad bilo neizvjesno, tako da sam opet bio nezaposlen skoro nekih godinu dana i ponovo sam aplicirao i sada sam ponovo zaposlen. Zadovoljan sam i uzoran sam radnik.
Nakon dugo vremena odlučili ste ponovo sjesti u auto i položiti vozački ispit. Kako je to sve proteklo?
Adnan Šišić: Prije neke tri godine osoba s invaliditetom nije mogla ni da polaže vozački ispit. Kad je promijenjen Zakon o saobraćaju dat nam je veći značaj i tu barijeru ko želi sad može da savlada. Ja sam to uspješno uradio u auto školi Start-Line prije ove pandemije, jer mi je to sad na neki način postalo i potreba. Aktivno vozim i biciklo i barem za mene trenutno nema nekih prepreka.
Kad biste imali neku moć u lokalnoj sredini kako biste pomogli ovim osobama?
Adnan Šišić: Osobama s invaliditetom, ako su sposobni za rad najviše pomažete ako im date posao u skladu s njihovim mogućnostima, adekvatnu zdravstvenu njegu. Posao pod broj jedan, jer se na taj način svi koliko – toliko osjećamo sigurno. Problem su i fizičke barijere po gradu, nepristupačni prilazi, pogotovo za osobe u invalidskim kolicima. Previše parkiranih auta pa se mora silaziti sa trotoara na ulicu, gdje ugrožavamo jedni druge. Ne može se bez problema kretati ulicom i posebno to osjete ove ranjivije kategorije u društvu.
Jedan period aktivno ste se bavili i politikom. Kakvo je trenutno Vaš angažman na tom polju?
Adnan Šišić: Mladi se što više moraju uključivati u politiku. Ne znam iz kojeg razloga, ali se kod nas od politike većinom bježi. Ako se mi ne bavimo politikom, ona će se sigurno baviti nama. Meni je taj dio posebno zanimljiv, jer ti ljudi odlučuju o našim sudbinama i na taj način i mi možemo to neko stanje mijenjati. Dva puta sam bio i na listi, ali više nisam dio te političke priče, jer sam osjetio da više tu ne pripadam i sada sam politički aktivan, ali u drugoj političkoj stranci. Načelnik Konjica, Osman Ćatić, izlazi u susret ranjivim kategorijama i time se politika u našem gradu mijenja nabolje, vidljivija je i to me posebno raduje.
Prije sam imao puno više vremena i za volonterizam, mada sam trenutno smanjio volonterske aktivnosti, ali se po potrebi draga srca rado odazovem humanitarnim akcijama i na sve ono što mogu. Kako starimo interesi se mijenjaju, ali sam rado uvijek tu za druge u skladu sa svojim mogućnostima.
Vaša poruka za kraj osobama s invaliditetom ili osobama koje imaju bilo koji drugi vid poteškoće?
Adnan Šišić: Prije svega, moramo biti uporni i istrajni u svemu što nas zadesi ili u onom čime se inače bavimo u životu. Nema prepreka, ako se okružite porodicom, prijateljima i ljudima kojima je stalo do vas.
Uključite se i u političke procese, jer vi ste ti koji bi trebali da birate. Ako niste aktivni neko drugi će sigurno odlučivati u ime vas. Malo više sluha trebalo bi postojati i od strane nadležnih institucija, da ne budu nijemi posmatrači, jer osobe poput nas itekako trebamo vašu pažnju i razumijevanje.
