Razgovarao: Haris Kolašinac

Udruženje “Moja Luka” osnovala je grupa entuzijasta, roditelja djece sa posebnim potrebama u julu 2010. godine kao dobrovoljnu, neprofitabilnu i humanu organizaciju građana i humanih ljudi, koja okuplja lica sa posebnim potrebama i invalidna lica, roditelje/staratelje, stručnjake i prijatelje njihovih porodica radi pružanja organizovane pomoċi i bolje i kvalitetnije zaštite ove specifične kategorije, navodi se u opisu Udruženja. Udruženje djeluje na teritoriji Grada Banja Luka.

Razgovarali smo sa Gordanom Adamović-Đorđević, diplomiranom ekonomistkinjom, koja je jedan od osnivača i izvršna direktorica Udruženja “Moja Luka”. Naša sagovornica kaže kako je i sama roditelj djeteta s invaliditetom.

Kako se rodila ideja o osnivanju Udruženja “Moja Luka”?

Gordana Adamović-Đorđević: Veoma je teško biti roditelj, naročito djetetu koje ima neki problem koji ne možete riješiti. Nemogućnost da pomognete nekome, a naročito vlastitom djetetu, tjera vas da razmišljate i tražite rješenje i pomoć na različitim stranama. Ideja o osnivanju udruženja rodila se puno prije samog osnivanja Udruženja. Roditelji su se sastajali, razmjenjivali informacije i pomagali jedni drugima dijeleći sličnu sudbinu svoje djece. Samo Udruženje je nastalo spontano, iz potrebe i u početku je djelovalo kao grupa za samopomoć, s obzirom da u našoj zemlji ne postoji sistemsko rješenje za rješavanje problema i pomoć osobama s invaliditetom i njihovim porodicama. A onda se desila i registracija, kako bi se zvanično i legitimno moglo uticati na okruženje i poboljšati kvalitet života djece i porodica.

Udruženja “Moja luka” se zalaže za socijalni model podrške osobama s invaliditetom, prema kojem se zajednica sa svim svojim sadržajima prilagođava potrebama svih građana, uključujući i građane različitih mogućnosti, kao i potpuna socijalna uključenost i ostvarivanje svih ljudskih prava osoba s invaliditetom, bez ikakve diskriminacije zasnovane na osnovu invaliditeta.

Dugoročni cilj nam je razvoj centra za osobe sa smetnjama u razvoju u Banjaluci, u okviru koga bi se zadovoljavale različite potrebe ove populacije (dnevno i višednevno zbrinjavanje, radna okupacija, zapošljavanje i stanovanje uz podršku, različiti oblici asistencije, pomoć u kući i sl.).

Koje aktivnosti i projekte je do sada sprovelo Udruženje “Moja luka” i koji su aktuelni projekti na kojima radite?

Gordana Adamović-Đorđević: U periodu od 2011. godine do danas realizovano je 29 različitih projekata kojima se uticalo na poboljšanje kvaliteta života djece i mladih sa višestrukim onesposobljenjima i njihovih porodica. Zatim je 1. aprila 2012. godine sa radom započeo Dnevni centar “Moja luka” koji zbrinjava djecu i mlade sa težim, teškim i višestrukim onesposobljenjima, polupokretne i nepokretne, u potpunosti ovisne o tuđoj pomoći, kojima je potrebna 24 časovna briga i njega, starosti iznad 15 godina (u dnevnom centru su zaposlena i dva roditelja djece s invaliditetom).

U vrijeme osnivanja Dnevnog centra “Moja luka”, paralelno se radilo i na zakonskom rješenju i uvođenju dnevnog zbrinjavanja kao prava u Zakonu o socijalnoj zaštiti RS. Zakon je stupio na snagu 4. aprila 2012. godine. Za djecu i mlade koji ne mogu da budu uključeni u zajednicu zbog nepostojanja adekvatnih usluga ili zbog težine svoje onesposobljenosti, a kao alternativa socijalizaciji, realizuje se projekat “Mobilni tim” (stručna pomoć u kućnim uslovima). Uvođenje prava roditelj-njegovatelj je također bila jedna od aktivnosti udruženja. Naše Udruženje je sa još nekoliko udruženja na teritoriji Grada Banja Luka bilo uključeno u proces izrade Strategije razvoja Grada Banja Luka u periodu 2018-2027. godina. Trenutno, zbog aktuelne epidemiološke situacije, nemamo projekata u realizaciji.

Koliko članova broji Udruženje i koji oblici invaliditeta su prisutni kod osoba s invaliditetom?

Gordana Adamović-Đorđević: Udruženje okuplja osobe s invaliditetom, roditelje/staratelje, stručnjake i prijatelje njihovih porodica. Trenutno imamo zvanično registrovanih 90 članova, od kojih je 29 korisnika, tj. djeca iz 27 porodica, starosne dobi od 8 do 42 godine.

Većina korisnika ima cerebralnu paralizu, tj. višestruka onesposobljenja (kombinacija motoričke/intelektualne smetnje, motoričke/senzorne/intelektualne smetnje), polupokretni i nepokretni, u potpunosti ovisni o tuđoj pomoći, kojima je potrebna 24časovna briga i njega.

Kakvu vrstu socijalnih usluge nudi ovo Udruženje?

Gordana Adamović-Đorđević: Udruženje “Moja luka” razvija socijalne usluge koje trenutno ne postoje u našoj zajednici, a koje odgovaraju populaciji osoba sa težim, teškim i višestrukim onesposobljenjima a to su usluge dnevnog zbrinjavanjanja i mobilni tim.

Od 1. januara 2013. godine, Dnevni centar “Moja luka” funkcioniše u mještovitom sistemu finansiranja – lokalna zajednica/NVO. Dio sredstava obezbjeđuje lokalna zajednica, tj. Grad Banja Luka preko JU Centar za socijalni rad Banja Luka, a dio sredstava obezbjeđuje Udruženje “Moja luka” iz donacija i projektima koje finansiraju različite domaće i strane organizacije i institucije. Razvoj usluge dnevnog zbrinjavanja za djecu i mlade sa višestrukim onesposobljenjima je pionirski poduhvat na našim prostorima, s obzirom da se radi o najzapostavljenijoj kategoriji osoba s invaliditetom, skoro pa nevidljivoj za društvo.

Mobilni tim je usluga stručne podrške u kućnim uslovima, kao alternative za uključenje u zajednicu, kada to iz objektivnih razloga nije moguće, bilo da se radi o nemogućnosti osobe s invaliditetom da se zbog težine svog invaliditeta uključi u zajednicu ili da to nije moguće zvog nepostojanje adekvatnih usluga u zajednici. Nažalost, nedostatak finansijskih sredstava nam onemogućava kontinuirano provođenje ove usluge.

Iz Vaše perspektive, kako društvo gleda na osobe s invaliditetom, konkretno u Banja Luci, nailaze li na razumijevanje ili ipak postoji distanciranost i diskriminacija?

Gordana Adamović-Đorđević: Puno se radilo i još uvijek se radi na senzibilizaciji i promjeni svijesti ljudi kada su u pitanju osobe s invaliditetom. Zahvaljujući radu nevladinog sektora i ljudi širokog uma koji su prije 20 godina donosili odluke u Gradu Banja Luka, počela je da se stvara atmosfera u kojoj se ima razumijevanja za osobe s invaliditetom i taj trend se nastoji održati i danas.

Banja Luka je lokalna zajednica koja u Republici Srpskoj, možda i na nivou Bosne i Hercegovine, prednjači po razvoju usluga za osobe s invaliditetom. NVO su uložile, i danas ulažu, puno rada i truda, da osobe s invaliditetom imaju adekvatnu podršku u zajednici. To je, nažalost, dugotrajan proces jer je malo toga sistemski riješeno i za naše kategorije korisnika nema dovoljno finansijskih sredstava, ali postoji razumijevanje u lokalnoj zajednici i republičkim institucijama, kao i naša nada da će biti bolje u budućnosti.

U periodu od 2000. godine do danas realizovano je niz projekata i aktivnosti kao podrška osobama s invaliditetom u Gradu Banja Luka: uklanjanje arhitektonskih barijera, otvaranje vrtića za djecu sa posebnim potrebama, adaptacija osnovnih i srednjih škola za redovno pohađanje škole, otvaranje biblioteke za slijepe i slabovidne osobe, adaptacije na Univerzitetu, prilagođavanje javnog prevoza potrebama lica s invaliditetom i uvođenje socijalnih usluga (personalna asistencija, dnevni centri i dr.). Ovo su samo neki od velikih koraka koji su učinjeni za poboljšanje uslova života naših sugrađana kroz različite projekte, među kojima je najvažnija bila Reforma socijalne zaštite u Gradu Banja Luka, koju je implementirao Nezavisni biro za humanitarna pitanja u saradnji sa gradskim vlastima. Putem ovog projekta, počele su se razvijati usluge za osobe sa invaliditetom u Banja Luci.

Kako članovi Udruženja doživljavaju društvo i svoju uključenost?

Gordana Adamović-Đorđević: Porodice djece s invaliditetom su u vrlo teškoj situaciji. Osim što sami snose cjelokupan teret i brigu o djeci, i sami zbog potrebe za njihovom pojačanom brigom i njegom postaju socijalno isključeni.

Takođe, većina naših porodica je opterećena nedostatkom finansijskih sredstava. O djeci najčešće brine samo jedan roditelj, a vrlo često je u porodici samo jedan zaposleni član ili je porodica gdje su oba roditelja nezaposlena ili su roditelji penzioneri.

Djeca i mladi s invaliditetom u našoj zajednici, nažalost, nemaju mogućnost socijalne inkluzije. Težina njihove onesposobljenosti im onemogućava obrazovanje i osposobljavanje za samostalan život, a nepostojanje socijalnh usluga koje odgovaraju njihovim potrebama ih ostavlja u krugu najuže porodice, što znači da ostaju izolovani i nevidljivi za društvo.

Kada smo uspjeli pokrenuti uslugu dnevnog zbrinjavanja za kategoriju djece i mladih sa težim, teškim i višestrukim onesposobljenjima, u zajednicu je uključeno 12 djece i mladih, što je direktno uticalo i na socijalnu uklučenost njihovih roditelja. Roditelji su dobili šansu da potraže zaposlenje i tako se uključe u društvo, poboljšaju materijalni status svojih porodica, kao i da se adekvatno brinu o ostalim članovima porodice. Imamo i situaciju da nekoliko roditelja koristi pravo rada sa polovinom punog radnog vremena.

Koliko Vam u radu pomažu institucije?

Gordana Adamović-Đorđević: Što se tiče pomoći institucija, tu se ne možemo pohvaliti. Pomoć je oskudna, i kada su u pitanju aktivnosti i potrebe Udruženja “Moja luka”, nije na zadovoljavajućem nivou. Podrška se uglavnom svodi na finansiranje projektnih aktivnosti vezanih za korisnike Udruženja.

Lokalna zajednica, odnosno Grad Banja Luka, nam pomaže u finansiranju dijela usluge dnevnog zbrinjavanja, dok je sam rad Udruženja uglavnom baziran na volonterizmu pojedinih članova. Udruženje nije profitna organizacija i nema vlastitih sredstava, tako da nema profesionalno zaposlene kadrove.

Trebali bismo izaći iz svoje zone komfora i zidina među kojima se nalazimo i pobijediti sami sebe, zavoljeti se baš onakvi kakvi jesmo. Jer pobjeda nad samim sobom je najteža i najbolja stvar koju ćemo sebi priuštiti.