Piše: Rinat Kevrić

O pravima osoba s invaliditetom u državi, ali i u Hercegovačko-neretvanskom kantonu smo razgovarali sa gospođom Jasnom Rebac, bivšom direktoricom Centra za djecu i omladinu sa posebnim potrebama “Los Rosales”, ali i jedinom građankom naše države koja je dobitnica ordena za građanske zasluge od španskog kralja Juan Carlosa. Orden je zaslužila zahvaljujući njenom doprinosu, afirmaciji, humanosti i promicanju prava osoba s invaliditetom. Iako je trenutno u penziji ističe da je svojim bićem trajno vezana za “Los Rosales” i aktivno učestvuje u brojnim projektnim aktivnostima Centra za djecu i omladinu sa poteškoćama u razvoju.

Kao jedna od vodećih aktivistica za afimaciju i poštivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom, kako gledate na položaj i status osoba s invaliditetom u Mostaru?

Jasna Rebac: Kada govorimo o položaju osoba s invaliditetom u Mostaru, odnosno u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, moram priznati da se ne razlikuje mnogo od položaja osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Nije slučajno da te osobe svrstavaju u marginalizirane skupine, iako ni po jednoj osnovi to ne zaslužuju. Bosna i Hercegovina je potpisala i ratificirala UN Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom, u kojoj se detaljno navode obaveze države i nadležnih organa  u svim segmentima života za osobe s invaliditetom, međutim praksa potvrđuje da se zakoni u HNK i Gradu Mostaru ne usaglašavaju sa UN Konvencijom. Djeca i mladi s invaliditetom su u teškom položaju. Inkluzivno obrazovanje se prije svega ne razumije, nejednako poima, a politike i mjere ne uključuju učešće osoba s invaliditetom u njihovom donošenju.

Mladi se ne mogu zapošljavati, osim sporadično i minimalno u socijalnim poduzećima, zahvaljujući podršci Federalnog fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Mogla bih nabrajati mnogo tegoba za osobe s invaliditetom u svakodnevnom životu, te zaključujem da ima pomaka u stvaranju uslova društva jednakih mogućnosti, no to je daleko od potrebnog  i već nužnog zadovoljavanja potreba osoba s invaliditetom. Kao rješenje vidim sistemsku promjenu u pristupu fenomena invaliditeta isključivo sa aspekta poštivanja ljudskih prava i socijalne inkluzije na putu nediskriminacije i inkluzije.

Koliko se, ustvari, radi u Mostaru, osim Vašeg udruženja, na pravima osoba s invaliditetom?

Jasna Rebac: Svakodnevno se susrećemo sa kršenjem ljudskih prava osoba s invaliditetom. Brojna Udruženja u Mostaru pokušavaju da rade na unapređenju poštivanja ljudskih prava. Ta udruženja su mala, nedovoljnih kapaciteta, a projektno preuzimaju poslove grada i kantona, što prema mom mišljenju i nije dobro.

Ružičnjak – Los rosalesa  je velika organizacija koja egzistira već više od 15 godina i još uvijek nema nikakvu sistemsku podršku u lokalnoj zajednici. To su bili razlozi da se formira Koalicija organizacija osoba s invaliditetom Hercegovačko-neretvanskog kantona/županije “Zajedno smo jači” iz Čitluka, Čapljine, Konjica, Jablanice, Prozor-Rame i Mostara, kako bi glas osoba s invaliditetom bio jedinstveniji i jači.

Podršku od samog početka nam pruža My right iz Švedske, preko kancelarije u Sarajevu i regionalne koordinatorice za Balkan, gospođe Goralija Binase.

Raditi u ovoj oblasti traži stalno učenje, jako je odgovorno, zahtijevno, empatično i traži spremnost na sate i dane volonterskog rada. Bitno je napomenuti da udruženja treba udruženo da rade na sistemskim rješenjima, a ne individualnim i davanjem humanitarne podrške. To vrijeme je davno prevaziđeno.

Udruženje Los rosales, čija sam predsjednica, je Udruženje koje će i dalje ustrajavati na ovakvom putu. Svako treba da radi svoj posao, partnerski uz puno razumijevanje, toleranciju i alternative, a sve u interesu osoba s invaliditetom.

Ne smije se zaboraviti, “Ništa o nama bez nas!”.

Kako se rodila fantastična ideja da dođe do osnivanja Udruženja mladih “Ružičnjak” Mostar i uz čiju pomoć, te otkuda, zapravo,  taj naziv “Los rosales”?                                                                                                      

Jasna Rebac: Značenje riječi los rosales na španskom jeziku jeste ružičnjak. Centar su  gradili, opremali, educirali kadar i godinama podržavali španci, parama svojih poreskih obveznika. Milioni maraka su utrošeni. Zahvalni smo beskrajno Kraljevini Španiji, AECI-u , tehničkom uredu za Balkan, te velikom broju pojedinaca. Uspjeli smo! Orden Kralja Španije  za građanske zasluge kojeg sam dobila 2004. godine ne doživljavam lično, nego kao nagradu kolektivu, bez kojeg ne bih sigurno uspjela postići to što jesam. Mlade osobe s invaliditetom su iskazujući svoje potrebe tražili udruženje za sebe, gdje ne bi neko drugi govori o njima i za njih, gdje bi se pitali oni sami. Odatle Udruženjus i takvo ime, kao trajna veza sa onima koji su nas utemeljili.

U krugu vašeg Udruženja otvoren je restoran “Lonato” jedinstven na ovim prostorima, koji pruža velike mogućnosti osobama s invaliditetom za rad, socijalizaciju i sl. Kakvi su Vaši utisci o radu restorana i osoba s invaliditetom kao radnika, do sada ?

Jasna Rebac: Mladi članovi našeg Udruženja su se obrazovali, rasli, jačali svoje kapacitete, međutim, godinama nisu mogli nigdje da se zaposle. Ružičnjak je registrirao socijalno poduzeće “RAD IN” doo sa statusom zaštitne radionice, jer smo ispunjavali uslove. U samom početku je radilo 13 osoba s invaliditetom, dok ih danas radi 21. Rade na cnc mašini (uz majstora i asistenciju) sitne suvenire i personalizirane predmete od šperploče i pleksija, a drugi dio preduzeća je restoran “LONATO” (na holandskom jeziku značenje – stijena). Ideju i realizaciju je ostvarila volonterka iz Holandije, gđa. Sophie Hooymans, a rezultat je zadovoljavajući. Bez obzira na činjenicu da nas je situacija sa COVID pandemijom sve zaustavila, nitko nije dobio otkaz. Svi rade i redovno primaju svoju skromnu platu. Ovo je model koji rezultira dobrim partnerstvom – javna ustanova, civilni sektor i biznis sektor. Kod nas je to Centar Los Rosales, Udruženje Ružičnjak i socijalno preduzeće RAD IN.

Kako ocjenjujete status osoba s invaliditetom koje dolaze iz ruralnih krajeva, koje odrastaju u patrijahalnim, tradicionalnim porodicama? Da li još uvijek moraju da se nose sa nekim vidom “predrasuda” te tradicionalne okoline?

Jasna Rebac: Položaj osoba s invaliditetom u ruralnim sredinama je diskriminatorski sa aspekta mogućnosti zadovoljavanja njihovih potreba. Otežan im je pristup obrazovnim institucijama, zdravstvu, kulturi, sportu itd. Posebno njihov položaj otežava kultura  i tradicaja sredine u kojoj žive. Najveći broj obitava u kućama i totalno su neaktivni. Mnogi nemaju ni internet, kompjuter ili pametni telefon, ukratko, izolirani su i postaju asocijalni. Korona je to usložnila više, ali i posljedice takvog života jasno potvrdila. Osobe s invaliditetom u ruralnim sredinama nemaju ravnopravan tretman kao oni u gradskim sredinama. Zarobljeni su u mišljenju i ophođenju, kao da je sramota ili neka Božija kazna za učinjene grijehe starijih činjenica da je neko osoba s invaliditetom.

Kako biste sveukupno ocijenili prihvaćenost osoba s invalditetom na polju rada?

Jasna Rebac: Polje rada osoba s invaliditetom je potpuno nesređeno područje iako je veoma važno za svakog pojedinca, kao i za društvo u cjelini. Nema zakona o socijalnom poduzetništvu, biznis sektor nema povjerenje u radne sposobnosti osoba s invaliditetom (dokazano da su odgovorniji i manje na bolovanju), očekuje se samo profit, a ne socijalna inkluzija osobe, ne sprovodi se dovoljno istraživanja i prikupljanja podataka u oblasti zapošljavanja ovih osoba, ne poštuju se postojeće zakonske regulative, nema olakšica za one koji i zaposle osobe s invaliditetom, nema cjeloživotnog učenja, nema dovoljno kapaciteta, asistencije i službi podrške, nedostaje finacijska podrška države i puno toga bi se moglo kao ograničenje nabrojati.

Rad osoba s invaliditetom ostaje golemi problem, na njemu društvo u cjelini hitno treba raditi, jer nema inkluzije u lokalnu zajednicu i šire, bez prilika za rad i život od vlastitog rada. Osobe s invaliditetom nisu adekvatno prihvaćene na polju rada, jer ljudi nisu educirani o invaliditetu uopšte.

Da li i same osobe s invaliditetom imaju uticaja na način prihvatanja, asimilacije u društvo, tj., da li svojom pasivnošću, kako neke osobe s invaliditetom konstatuju, doprinose takvom stanju?

Jasna Rebac: Pitanje asimilacije u društvenoj zajednici je nemoguće riješiti i popraviti bez aktivne uloge samih osoba s invaliditetom. Osobe s invaliditetom moraju biti informisane na pristupačan način, ali informacije moraju koristiti za zagovaranje stvaranja društva jednakih mogućnosti. Treba da dignu glas, jer će najbolje sami o sebi da govore.

Trenutno to nije izraženo, s obzirom da se osobe s invaliditetom  veoma  oslanjaju na druge da o njima i u njihovo ime govore. Očekuju da drugi riješe zadovoljavanje njihovih potreb, a to je pogrešno. Osobe s invaliditetom uz ili bez asistencije trebaju zagovarati UN Konvenciju, tumačiti je i istrajno raditi na sistemskim rješenjima, primjeni njenih odredbi u praksi, te insistirati na sankcijama za neprimjenu.

Svojom pasivnošću osobe s invaliditetom ne pomažu sebi, ni drugim osobama s invaliditetom kao niti društvu u cjelini.