Terorizam i ekstremizam su pojave koje predstavljaju ozbiljnu i opasnu prijetnju svakom modernom i demokratskom društvu. Nakon terorističkog napada na SAD 11. septembra 2001. godine, suzbijanje terorizma i ekstremizma postaju prioriteti velikog broja država. Kao institucija koja, između ostalog, građanima pruža zaštitu njihovih temeljnih ustavnih prava i sloboda te drugih Ustavom zaštićenih vrijednosti, policija predstavlja vrlo važnu kariku u ostvarivanju tog cilja.

Šta je ekstremističko nasilje?

Ekstremističko nasilje obuhvata krivična djela protiv života i tijela, imovine, opšte sigurnosti ljudi i imovine te različite ostale vrste delikata nasilja čije su žrtve pripadnici određenih, najčešće manjinskih društvenih grupa, iako skorija događanja pokazuju da objekt ekstremizma mogu biti čitave nacije, vjere i društveno-politički sistemi. Radi se, zapravo, o kriminalnom nasilju koje predstavlja ekstremnu ekspresiju predrasuda i stereotipa koji postoje u određenoj društvenoj zajednici. Ti stereotipi mogu biti kreirani na rasnoj, etničkoj ili religijskoj osnovi. Zločini koji iz njih proizlaze čine tragični dio istorije mnogih država. Psihološke i sociološke studije ekstremističkog nasilja su takođe rijetke i sasvim novog datuma. Ipak, u posljednjih desetak godina naučnici su prikupili dragocjene podatke o naravi ekstremističkog kriminaliteta te o obilježjima njihovih počinitelja i žrtvi. Žrtve ekstremističkog kriminaliteta, prema rezultatima tih istraživanja, u različitim zemljama su različite ali uvijek su to grupe stanovništva koje su diskriminisane s obzirom na kriteriije kao što su rasa, religija, etničko porijeklo, seksualna orijentacije, fizički hendikep ili spol.

Koji je opseg ekstremističkog nasilja?

U mnogim državama još uvijek je teško precizno odrediti opseg ekstremističkog nasilja s obzirom na razlike u definisanju tog kriminaliteta kao i razlike u prijavljivanju ekstremističkih delikata upravo kao takvih, a ne kao “običnog” nasilja. Ove razlike ne postoje samo na međunarodnom nivou nego se uočavaju i unutar pojedinih država, jer neka područja više, neka manje, a neka gotovo uopšte ne poduzimaju mjere za suzbijanje ekstremističkog nasilja te takva krivična djela posebno statistički ne prate niti prijavljuju. Upravo to je jedan od bitnih razloga za kreiranje posebne legislative kada je u pitanju suzbijanje ekstremističkog kriminaliteta. Bez takvih specifičnih zakona najčešće se događa da ekstremističko nasilje ostaje prikriveno među krivičnim djelima kao što su ubistva, fizičke povrede, silovanja, razbojništva, paleži i slično. Američka iskustva pokazuju da čak i kada postoji specifičan zakon za suzbijanje ekstremističkog kriminaliteta, sa statističkim podacima treba biti oprezan jer se službene statistike znatno razlikuju od rezultata naučnih istraživanja ili od statistika organizacija, pogotovo nevladinih, koje rade na suzbijanju ekstremističkog nasilja. Naime, službene statistike uvijek daju sliku znatno manjeg opsega ekstremističkog kriminaliteta nego druga dva navedena izvora. Prepreka izradi tačnih statistika ekstremističkog kriminaliteta je česta nesklonost žrtvi ka prijavljivanju takvih napada. Naposljetku, u teškoće statističkog praćenje ekstremističkog kriminaliteta svakako treba ubrojiti i činjenicu da je ponekad vrlo teško dokazati ekstremističku utemeljenost određenog incidenta.

Zašto ljudi čine ekstremističke delikte?

Ekstremistički delikti su delikti sa porukom, a oni se razlikuju od sveg ostalog kriminaliteta upravo po tome što je glavni cilj počinitelja ekstremističkog delikta da svojim kriminalnim ponašanjem odašilje poruku pripadnicima određenih, najčešće 5 manjinskih skupina u određenoj društvenoj zajednici, komšiluku, školi ili radnom mjestu. Rasna mržnja je najčešća determinanta ekstremističkih delikata te svaka društvena zajednica prepoznaje rasne skupine koje su najizloženije ovim vrstama kriminalnih napada. Osim rasne diskriminacije, postoje i druge vrste diskriminacije koje predstavljaju osnovu za ovu vrstu kriminaliteta, a to su etnička, spolna i vjerska diskriminacija. U novije vrijeme objekt ekstremističkog kriminaliteta postaju i homoseksualci i lezbijke, odnosno seksualna orijentacija postaje objekt diskriminacije. Napokon, Američki Kongres je 1994. godine odlučio da se statistici ekstremističkog kriminaliteta pridoda i kategorija delikata počinjenih zbog predrasuda i stereotipa u odnosu na invalidne i na drugi način tjelesno oštećene osobe.

Da li materijalne prilike utiču na pojavu ekstremističkog nasilja?

Iako se u mnogim zemljama pokazalo da rasne i etničke tenzije rastu za vrijeme ekonomskih kriza, iskustva pokazuju da slabe materijalne prilike ne moraju nužno rezultirati porastom ekstremističkog kriminaliteta. Zanimljivo je da ni situacija pojačane nezaposlenosti ne provocira porast ekstremističkog kriminaliteta iako bi se to moglo očekivati, pogotovo u odnosu na ekstremističko nasilje na štetu imigranata. Naime, moglo bi se pretpostaviti da u situaciju kada je premalo radnih mjesta u nekoj društvenoj zajednici, domicilno stanovništvo nastoji sebi osigurati radna mjesta te sprječava imigrante da ih zauzmu. Rezultati istraživanja pokazuju da su imigranti znatno izloženiji kriminalnim napadima, a isto vrijedi i za pripadnike etničkih manjina, kada se prvi put pojave u do tada etnički homogenom području. U takvim situacijama, ekstremističko nasilje predstavlja zapravo otpor prema društvenim promjenama. Počinitelji ekstremističkih napada na štetu došljaka opravdavaju svoje nasilno ponašanje time što tvrde da na taj način spašavaju tradicionalne vrijednosti koje nestaju pred “najezdom” došljaka. Važno je pri tome znati da što su promjene rapidnije, to je veća vjerovatnost pojave ekstremističkog nasilja. Upravo to je razlog da područja u kojima dugotrajno vlada rasna ili etnička netrpeljivost nisu toliko opterećena ekstremističkim kriminalitetom dok se u područjima gdje je naglo došlo do promjene nacionalnog sastava najčešće uočava ekspanzija ekstremističkog nasilja.

Kako odgovoriti na izazov nasilnog ekstremizma?

Odgovor na izazov nasilnog ekstremizma zahtijeva cjelovit pristup koji doseže izvan sigurnosti i odbrane i uključuje cijelo društvo. U skladu sa tim, nekoliko rezolucija i deklaracija UN-a i regionalnih organizacija, uključujući i Organizaciju za sigurnost i saradnju u Evropi, ukazuju na potrebu sa sveobuhvatnim nacionalnim pristupom prema fenomenu nasilnog ekstremizma, dopunjujući regionalnu i globalnu saradnju i koordinaciju. Ovaj pristup na državnom nivou obuhvata koordiniranu akciju vladinih institucija, privatnog sektora, NVO-a, akademske zajednice i medija. To takođe, zahtijeva opštu saglasnost, strpljive institucije i izgradnju kapaciteta na svim nivoima, te saradnju raznolikih aktera.

Društveni dijalog kao prvi odgovor na nasilni ekstremizam

U uspostavljanju društvenog dijaloga potrebno je sljedeće:

• motivacija, politička volja i vođstvo;
• pravilno definirani ciljevi i mandat organa vlasti i jasna uloga javnog i privatnog sektora;
• identifikacija slabosti u sigurnosnom i odbrambenom sistemu i strategije za njihovo otklanjanje.

Društveni dijalog poboljšava razumijevanje opasnosti i uzroka nasilnog ekstremizma

Važno je prepoznati svoje mjesto i ulogu u procesima sprječavanja, suzbijanja i borbe protiv nasilnog ekstremizma, te uspostaviti učinkovitu saradnju i koordinaciju između svih partnera.

Osnovni preduslovi za efikasan zajednički rad su:

• dijeljenje istih ciljeva i strategije;
• uzajamno poštovanje;
• spremnost i sposobnost da se radi zajedno;
• sposobnost za određivanje pravila ponašanja i dijeljenje posla.

Mudro partnerstvo između javnog i privatnog sektora

Partnerstvo između javnog i privatnog sektora treba funkcionisati na svim nivoima, od države do pojedinca. Trebalo bi omogućiti maksimalan doprinos svih učesnika i održavanje osnovnih uloga svakog sektora prema normama liberalno demokratskog društva. Ova ravnoteža se može postići poštujući navedene principe zajedničkog rada.

Uloga državnih tijela i institucija

Vlade imaju primarnu odgovornost za prevenciju i borbu protiv nasilnog ekstremizma, istovremeno štiteći ljudska prava i osnovne slobode. Uloge tijela i institucija na svim nivoima u borbi protiv nasilnog ekstremizma treba definirati u sveobuhvatnim stretegijama, kao što je strategija koju je usvojilo Vijeće ministara BiH. Institucije za provođenje zakona i druge sigurnosne i odbrambene strukture trebaju igrati glavnu ulogu u borbi protiv nasilnog ekstremizma, uz podršku tijela nadležnih za demokratsku kontrolu i nadzor.

Uloga poslovnih subjekata

Djela terorizma mogu imati veliki uticaj na ekonomiju sa posljedicama po tržište kapitala i investicije. Takve posljedice su posebno duboke u manjim zemljama u kojima je rizik ulaganja povezan sa kamatnim stopama. Ekonomski uticaj takvih napada je vidljiv kratkoročno kao i dugoročno. Kratkoročno, tržišta kapitala se mogu zatvoriti: dok dugoročno ulaganje može prestati. Dakle, preduzeća moraju biti uključena u nastojanja da se stvori okruženje koje sprječava razvoj nasilnog ekstremizma; to bi moglo uključivati doprinos u razvoju sigurnosne strategije i politike, te njihovu aktivnu ulogu  u njihovoj provedbi.

Uloga civilnog društva

Prednosti angažovanja civilnog društva, posebno nvo sektora, medija i lokanih zajednica, su dugo bile zanemarenne u razvoju sigurnosnih politika i strategija. Civilno društvo mora biti osposobljeno da:

• Pruži nezavisnu vanjsku analizu i stručnost o sigurnosnoj situaciji i pitanju nasilnog ekstremizma;
• Učestvuje u definisanju politika, strategija i akcionih planova;
• Širi vijest među članovima državnih institucija i građanima o nasilnom ekstremizmu;
• Pomaže u izgradnji kapaciteta sigurnosnih institucija i nvo sektora;
• Poboljša komunikaciju sa određenim grupama, a posebno mladima koji se smatraju podložnim na indoktrinaciju i regrutovanje u nasilne ekstremističke grupe;
• Doprinese kampanjama i drugim aktivnostima za provedbu zakona isntitucija koje nastoje delegitimizirati nasilne ekstremističke organizacije, te učestvovati u rehabilitaciji njihovih članova.
• Organizuje i provodi kampanje protiv govora mržnje i promovira pozitivne priče među mladim ljudima.

Uloga žena

Uključenost žena iz svih sfera, uključujući aktivistkinje, nastavnice i članice porodice, od vitalne je važnosti u učinkovitoj borbi protiv nasilnog ekstremizma. Njihovo učešće u stvaranju politike je presudno kako bi se osiguralo da su sva gledišta uzeta u obzir i da su obrađeni oblici regrutovanja koji specifično ciljaju na njih. Treba prepoznati doprinos žena promoviranju kontra-narativa, jer on može imati više odjeka kod određene publike. Njihov aktivizam o političkim, socijalnim, ekonomskim, kulturnim i obrazovnim pitanjima može dodatno doprinijeti stvaranju alternativnih narativa. Osiguravanje ravnopravnosti spolova u sigurnosnim i drugim državnim tijelima može poboljšati percepciju javnosti o policiji i drugim institucijama.

Uloga mladih

Nezaposleni, neobrazovani i nezadovoljni mladi ljudi predstavljaju grupu visokog rizika. Organizacije mladih trebaju podsticati socijalno uključivanje mladih na svaki mogući način. Ove organizacije su često u poziciji da uključe mlade ljude na način na koji druge organizacije to ne mogu. Mladi imaju važnu ulogu u stvaranju i prenošenju kontra-priča protiv govora mržnje i nasilnog ekstremizma putem društvenih mreža i Interneta.

Uloga vjerskih zajednica i ustanova

Iako je od suštinskog značaja da se izbjegne prekomjereno pojednostavljivanje nasilnog ekstremizma kao vjerskog fenomena ili problema za određenu vjersku grupu, uloga koju mogu imati vjerske vođe i zajednice može biti neprocjenjiva. Oni mogu u velikoj mjeri doprinijeti delegitimiziranju nasilnog ekstremizma razbijanjem „veze“ između djela nasilnog ekstremizma i vjerskih uvjerenja i prakse. Oni su takođe jedinstveno pozicionirani da grade poverenje između državnih tijela i javnosti, promoviraju međusobnu toleranciju među društvenim grupama, te da pruže neposrednu i efikasnu pomoć pojedincima pod rizikom radikalizacije.

Uloga medija

Mediji imaju višedimenzionalnu ulogu, jer su važan partner u prevenciji i borbi proiv nasilnog ekstremizma i ublažavanju posljedica nasilja. Takođe, mediji mogu pomoći da se podigne svijest građana o opasnostima nasilnog ekstremizma i promovirati mehanizme za rješavanje ovog izazova. Sigurnosni sektor ne smije zanemariti ulogu medija kao sredstva komuniciranja sa javnošću i kao partnera za povećanje transparentnosti svoga rada. Postoji realna potreba za ulaganjem u razvoj vještina glasnogovornika i novinara kako bi se osiguralo kvalitetno izvještavanje o nasilnom ekstremizmu.

Strategija BiH u borbi protiv terorizma 2015-2020 je dokument koji se zasniva i na međunarodno preuzetim instrumentima i obavezama, te na dokumentima Izvještaja Nadzornog tijela o stepenu implementacije prethodne Strategije, Procjeni stanja izrađene od strane Obavještajno sigurnosne agencije BiH, te analizama i preporukama dostavljenim od strane predstavnika akademske zajednice, nevladinih organizacija,  Međureligijskog vijeća BiH i međunarodnih organizacija prisutnih u BiH. Jedan od strateških ciljeva ovog dokumenta je “…nastaviti sa istraživanjem područja preventivnog djelovanja i uz konsultacije sa relevantnim vladinim i nevladinim sektorom, permanentno raditi na kreiranju novih preventivnih mjera.“ Za sada je ova podrška samo na papiru i deklarativna.

Uvažavajući aktivnosti UN-a na polju borbe protiv nasilnog ekstremizma i radikalizma, uključujući i rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 2178, kao i preporuke iz dokumenta koji je nastao nakon ministarskog sastanka u Washingtonu, održanog 19.02.2015. godine (The White House Summit to Counter Violent Extremism, Ministerial Meeting) svi učesnici samita su potvrdili da su oprijedjeljeni za jačanje uloge nevladinog sektora u prevenciji nasilnog ekstremizma. Istaknuto je da kako je dalji napor potreban na svim nivoima društva, unutar država i između država. Učesnici samita ponovili su svoja opredjeljenja koja se tiču osiguravanja rada vlade i nevladinih aktera u zajedničkoj borbi protiv nasilnog ekstremizma u cilju rješavanja društvenih faktora koje ekstremisti iskorištavaju pri regrutaciji pojedinaca. Naglašeno je kako uspjeh u tom smislu jasno zahtijeva aktivno učešće iz vlade, ali što je najvažnije od svih sektora društva, uključuje i najugroženije i marginalizirane.

Međunarodni fenomen rastućeg nasilnog ekstremizma i radikalizma, nije zaobišao regiju Zapadnog Balkana, pa tako ni BiH. Kao posljedicu toga BiH je imala nekoliko strašnih terorističkih akcija sa smrtnim ishodima. Tokom 2015. godine u BiH je registrovano dva napada koja su okarakterisani kao čin terorizma, gdje je u prvom napadu ubijen jedan policajac, kao i napadač, dok su u drugom napadu ubijena dva vojnika, a napadač izvršio samoubistvo. Međutim, činjenica je da je ovo mjesto je i dalje pogodno za opstanak i moguće širenje ekstremističke ideologije, kao i prijetećeg potencijala da radikalizuje mlade i osobe koje pripadaju rizičnim grupama. U BiH su zabilježeni primjeri radikalizacije manjih zajednica u ruralnim područjima, koji su zbog akcija sigurnosnih agencija u velikoj mjeri stavljeni pod kontrolu, ali i dalje postoje radikalizovani pojedinci.

Primjeri dobre prakse su ideje koje realizuje tim Global Analitike kao što su prevencija nasilja na Internetu kroz prevenciju govora mržnje među mladima i širenja međuetničke netrpeljivosti, organizovanje otvorenih predavanja sa studentima na temu nasilnog ekstremizma u BiH, te istraživanja zastupljenosti nasilnog ekstremizma u svim segmentima bh. društva.