Piše: Rinat Kevrić 

Zabrinjavajuća je činjenica da je nivo kulture dijaloga, ali i korištenje terminologije na službenim, zvaničnim dokumentima, kod nas na vrlo niskom nivou, takođe, i u neformalnim razgovorima kultura dijaloga je u konstantnom padu. U tom kontekstu, ne čudi da uopšte ne primjećujemo riječi koje stigmatiziraju pripadnike određenu populacije ili koje se koriste kao “neka uzrečica” u našem jeziku, pa tako, često susrećemo u svakodnevnom razgovoru riječi poput “invalid”, “prljavi cigan”, “peder”, “narkoman” i sl. Ove riječi ne samo da vrijeđaju vašeg sugovornika, nego i čitavu zajednicu/populaciju osoba.

Stigmatizirajući termini u javnim institucijama prema osobama s invaliditetom

Prije nekoliko dana u toku procesa registracije automobila imao sam potrebu da odem u općinu i izvadim potvrdu sa poreske službe o tome da sam kao osoba s invaliditetom oslobođen plaćanja poreza. Međutim, upravo tada sam doživio jedno neprijatno iskustvo/spoznaju. Kada sam gospođi za šalterom objasnio zbog čega sam tu, rekla mi je da sa pulta mogu uzeti formular i isti ispuniti. Tako sam i postupio, u ovoj sasvim običnoj i za gospođu za šalterom, svakodnevnoj situaciji.

Na moje opšte zaprepaštenje, na službenom formularu općine stajalo je “INVALID”, i upravo tada sam mogao vidjeti da riječi koje se koriste kolokvijalno u našem svakodnevnom jeziku, ustvari, koriste se i na službenim formularima.

Poslije tog “natpisa” nisam se osjećao dobro i imao sam erupciju misli u svojoj glavi. Upravo na tom formularu sam mogao pročitati i vidjeti (u jednoj riječi) svu nebrigu i indolentnost naše vlasti prema osobama s invaliditetom, kao i to da neće ili ih ne zanima da urade nešto konkretno u ovoj oblasti. Za početak bilo bi ohrabrujuće vidjeti da prilagode termine na službenim dokumentim određene institucije koji ne stigmatiziraju, konkretno u ovom slučaju, osobe s invaliditetom.

Bosna i Hercegovina je još relativno davne 2010. godine ratificirala UN konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i tim činom se obavezala da kao država prilagodi i uskladi naše diskriminatorne zakone iz ove oblasti sa onim što nalaže konvencija. U svakodnevnom životu možemo vidjeti da je to samo “mrtvo slovo na papiru” i da je naša vlast to uradila iz jednostavnog i sebičnog (da ne kažem ličnog) razloga da na putu naših Euroatlanskih integracija (za šta se barem deklerativno zalažemo), kao država možemo reći da smo ratificirali UN konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Činjenica je da u praksi srećemo osobe s invaliditetom koje se “kunu” u svoje roditelje i na taj način (između redova) kažu da država nije uradila skoro ništa na polju poboljšanja položaja osoba s invaliditetom. Istina da postoje i svjetliji primjeri osoba s invaliditetom koje su uspijele obezbijediti, unaprijediti svoju egzistenciju, riješiti stambeno pitanje, riješiti svoje zaposlenje, ali to su pojedinačni primjeri koji govore mnogo o njima samima, ustvari, mnogo više nego o našem sistemu.

Nečinjenje naših vlasti u pogledu unaprijeđenjenja prava i položaja osoba s invaliditetom

Konkretno,  naši parlamentarci su imali šansu da dokažu suprotno, da pokažu da je zalaganje i unaprijeđenje prava osoba s invaliditetom, ustvari, promovisanje univerzalnih ljudskih prava, promovisanje humanosti, dopuštanje da inkluzija zaživi (a, ne da budu primjer dobre prakse). Apropo toga je 2014. godine u parlamentarnu proceduru pušten nacrt zakona o jedinstvenim načelima i okviru materijalne podrške, kolokvijalno nazvan “kišobran zakon”. Ovim zakonom se predviđalo izjednjačavanje prava svih osoba s invaliditetom, bez obzira na uzrok nastanka invaliditeta. Ali, po našoj “negativnoj” praksi zakoni i pitanja koja se ne tiču lične dobrobiti naših parlamentaraca nemaju šansu da budu usvojeni, iako kao takvi direktno promovišu i unaprijeđuju pripadnike određene populacije. S tim “kao nepisanim pravilom” ovaj nacrt zakona je skupljao prašinu u Parlamentarnoj Skupštini Federacije Bosne i Hercegovine oko godinu dana, da bi na kraju bio odbačen uz obrazloženje da je to prijedlog zakona prošle vlade.

Međutim, vratio bih se na svoj početni problem, o neprilagođenosti terminologije u javnim institucijama. Samo neprilagođavanje riječi koje stigmatiziraju pripadnike određene populacije sam sretao i ranije, kako od službenika određenih institucija, tako i u neformalnom razgovoru između dva prijatelja. Sama činjenica da službenici nekih javnih institucija ne koriste ili ne znaju savremenu terminologiju, pravdao sam time da su edukaciju završili u totalitarnom režimu i da tada nije postojala terminologija koja je bila poželjna u svakodnevnom javnom diskursu i obavljanju svojih dužnosti koje zahtijevaju česte kontakte sa ljudima. Ali s druge strane, činjenica da se ne trude da bar malo unaprijede svoje znanje i tako u obavljanju svakodnevnih aktivnosti kao predstavnici određenih institucija pokažu svoju elokventnost, i ujedno, brigu tih istih institucija da ne uvrijede određeni dio populacije je nedopustivo. U konačnici da isti ti zaposlenici budu na usluzi korisnicima usluga tih institucija i da adekvatno komuniciraju sa istima.

Ne znam šta se desilo sa latinskom izrekom Vivere tota vita discendum est – čovjek se uči dok je živ. Izgleda da to važi samo za obične smrtnike koji nisu uhljebljeni na određenim pozicijama i koji se trude da svoje lične kompetencija unaprijede iz dana u dan. A, što se tiče onih “prvih” oni i tako ne moraju raditi na svome znanju da bi zadržali određeni posao, na kraju, nije im znanje obezbijedilo to mjesto i zašto onda raditi na njegovom unaprijeđenju.

Kao student socijalnog rada na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, naučio sam važnost ispravne terminologije. Profesorice/profesori su nam kontinuirano skretali pažnju na taj problem, odnosno, kako je važno ispravno se izražavati i u svome govoru ne koristiti termine koji stigmatiziraju pripadnike određene populacije, npr: nije cigan nego rom, nije invalid nego osoba s invaliditetom, nije narkoman nego ovisnik o psihoaktivnim supstancama itd. Korištenjem pravilne terminologije mijenja se istovremeno i naša svijest o pripadnicima određene populacije/zajednice, postajemo osjetljiviji, senzibilniji i prilikom našeg javnog (ili neformalnog) govora odajemo utisak najprije obzirne i empaticne osobe i osobe kojoj je stalo to toga kakav će utisak ostaviti kod sagovornika.

Mišljenja sam da općine, javne institucije, i druge javne ustanove, treba da objezbijede svojim legitimnim/legalnim prestavnicima da u javnom diskursu, ali i u onom koji nije javan, koriste odgovarajuću terminologiju i time se pokažu (i sebe i instituciju) kao izuzetno senzibilni po pitanju marginalizovanih članova zajednice.

Ovo se možda nekad i desi kod nas, ali tada ćemo nositi prefiks države blagostanja, a u međuvremenu pokušajmo malim koracima unaprijediti položaj diskrimisanih, u ovom slučaju osoba s invaliditetom. Danas sam pročitao zanimjivu rečenicu, koja se može primjeniti na osobe s invaliditetom – mi ne svjedočimo diskriminaciji, mi je živimo.