Piše: Nejla Bihorac
Evidentno je da mediji utiču na kolektivnu svijest o pojavnoj stvarnosti, stoga ih moramo posmatrati kao vrlo relevantan segment socijalne strukture misli. Mediji obuhvataju svaki vid masovne komunikacije za prenos ideja, obavijesti, inovacije, ideologije itd. Funkcioniše kao naš nepresušan izvor informacija o životu, svijetu, budućnosti i o nama samima. Ljudi su u centru svijeta, zašto onda favoriziramo neke ljude više od drugih?
Više je redundantno govoriti o tome koliko su marginalizirane skupine marginalizirane. Ništa se značajno ne mijenja na tom planu, jer favorizirani ljudi govore o onima koji to nisu, upravo kao ja sada. Privilegija i prokletstvo. Ne mogu govoriti u ime drugih i zato pozivam društvo osoba s invaliditetom da učestvuju sa mnom u ovom razgovoru.
Ako mediji konstruiraju naš svakodnevni kontekst, možemo komotno reći da patimo od medijske influenze. No, mediji ne stvaraju uvijek pogrešnu sliku stvarnosti, čak štaviše, protiv vatre se borimo vatrom. Mediji su se pokazali kao jedino sredstvo koje može samo sebe pobiti. Dezinformacije se liječe informacijama.
Samo je pitanje toga gdje je usmjerena naša Mainstrem kultura, odnosno mišljenje koje dijeli većina stanovnika naše zajednice, kulture i države . Koliko je naša mainstrem ili popularna kultura oprana od diverziteta možete provjeriti kada upalite TV, odete pogledati film ili vijesti. Visok, bijeli čovjek u odijelu je postao već pjesnička slika, općepoznati trop koji govori u ime svih nas. Ali, mi smo trenutno dio doba kada je mainstream kultura plasirala političku korektnost kao kriterij za medijsko izražavanje. Naime, politička korektnost je izraz koji predstavlja izbjegavanje gestova, ponašanja ili upotrebu izraza koji predstavljaju ili se mogu protumačiti kao vrijeđanje ili omalovažanje određene društvene skupine ili manjine. Danas poštovanje i validacija marginaliziranih skupina dolazi na mainstream platforme, upravo zbog jačine senzibiliteta političke korektnosti. Stoga, pojava osoba s invaliditetom u medijima postaje poželjnija i time postaje vrlo bitan dio socijalnog diskursa. Jer u konačnici mainstream kultura ima mogućnost masovne edukacije te je tako i trebamo iskoristiti.
Invaliditet i film
Bitan i jako snažan uticaj na mainstream kulturu ima film kao forma umjetnosti. Film u svojoj praksi prodaje ideologiju i vrlo je očekivano da publika može fanatično reagovati na njega.
Za to imamo odličan primjer kratkog filma koji je prošle godine osvojio Oskara. U pitanju je engleski kratki film The Silent Child koji se bavi šestogodišnjom djevojčicom Libby koja nema čulo sluha. U istom filmu Libby nema mogućnost komunikacije s ostatkom svijeta. Ne poznaje znakovni jezik niti ima podršku od roditelja da ga nauči. Time nas redatelj odmah suočava s teretom izolacije od ostatka svijeta, sve zbog nemogućnosti komunikacije. Usamljenost i nevidljivost su motivi koji se najčešće koriste za opis invaliditeta. Možda najveći faktor zbog kojeg je ovaj film dobio Oskara je upravo taj što je glavnu ulogu djevojčice sa oštećenjem ćula sluha glumila zapravo djevojčica sa oštećenjem ćula sluha. Na ovaj način se šalje poruka da je moguće da manjina govori za sebe i da istinski bude dio glavnog narativa. The silent child je uspio biti politički korektan i inkluzivan te se probio na mainstream platformu gdje većina može pogledati film i doživjeti ideološki uticaj.
Mediji su naravno pojeli ovaj događaj i plasirali film kao dizanje svijesti o inkluziji osoba s invaliditetom. Na ovaj način vidimo kako dobra reprezentacija manjina u umjetnosti može utjecati na socijalne reforme.
S druge strane, sasvim je moguće napraviti neadekvatnu reprezentaciju osoba s invaliditetom u medijskoj kulturi. To se dešava kada se standardi političke korektnosti ne ispune, ako se osobe s invaliditetom osjećaju pogrešno predstavljenim. Bitno je naglasiti da bi se ovaj parametar korektnosti trebao postavljati od strane samih manjina. Privilegovani ne bi trebali odlučivati o tome šta je politički korektno a šta nije, stoga je vrlo bitno uključiti iskustvo osoba s invaliditetom u produkciju njihovog medijskog narativa.
Filmski stereotipi
Filmska umjetnost daje velik značaj pitanjima manjina. U filmu je kolektivni i pojedinačni narativ podjednako bitan. Jednostavno rečeno, mediji mogu stvoriti popularni kontekst koji može biti prepun koliko negativnih, toliko i pozitivnih stereotipa. Pored filma, isti značaj nose i književni narativi.
U primjerima likova Captain Hooka iz Petra Pana, Shakespearovog Richarda lll, James Bondovih neprijatelja imamo iskaz stereotipa Negativca sa određenim invaliditetom. Ovakav stereotip je očigledno destruktivan, jer onda publika asocira negativca kao osobu s deformitetima. Također govori o čitavoj drugoj sferi percepcije negativca, kao osobe koja je zbog svog invaliditeta postala toliko ogorčena da pridobija negativne karakteristike i želju za uništenjem.
Vrlo dobar primjer ovakve antiherojske priče je najnoviji Joker, film koji se upravo bavi pričom osobe sa više poremećaja koji u cjelini utiču na glavnog lika tako da bude u potpunosti odbačen od strane društva. Film nas uči da socijalna odbačenost i nepripadanje istom rezultira u agresivnim ponašanjima, što je jako opasno za propagirati. Ponavljam, medijska ideologija je izuzetno snažna jer se u njoj publika želi pronaći, svi mi želimo nečemu pripadati te smo sve više i više opsjednuti opisivanjem svog identiteta kroz medije i umjetnost. To ne znači da se ovakvi filmovi nikada ne trebaju napraviti, no definitivno moramo biti svjesni njihovog edukativnog materijala koji nalaže da invaliditet rezultira negativcima.
Dok je prava pouka ta da invaliditet ne pravi negativca, društvo pravi negativca. I definitivno postoje narativi koji prilaze negativcima s više empatije na način da iskažu njihovu priču i razloge. Možemo reći da je Joker podjednako priča antiheroja prema kojem osjećamo empatiju, prikazano nam je njegovo stanovište, ali njegova priča i dalje završava tragično. Dobijamo informaciju da za takve osobe nema pomoći.
Suprotan stereotip od svega prethodno rečenog je stereotip Heroja. Naime, popularan je koncept lika koji je radi svog invaliditeta dobio supermoći. Najpoznatiji primjer ovog stereotipa je Daredevil u kojem glavni lik Matt Murdock zbog manjka čula vida ima natprirodno naglašena ostala čula. U ovakvom narativu invaliditet postaje supermoć te publika ima priliku glorificirati junaka uz potpuno prihvatanje invaliditeta.
Uz prethodno spomenute najpoznatije stereotipe, imamo i stereotipe bezuslovno nevine osobe s invaliditetom. Ovakvi likovi su okarakterisani anđeoskim i djetinjastim osobinama, kao Kvazimodo i Forrest Gump. No, ovaj stereotip je problematičan zbog svog patronizirajućeg tona. Politička korektnost ovdje ne bi dozvolila da se osoba s invaliditetom predstavlja vječno nesposobnom.
Najproblematičniji stereotip bi bio stereotip ismijavanja koji u današnje vrijeme osobe s invaliditetom potpuno preuzimaju u svoju moć. Rosie Jones i Adam Hills su primjeri stand-up komičara koji su postigli izuzetno mnogo u polju destigmatizacije invaliditeta. Način komunikacije koji oni koriste je komedija i preko nje uspijevaju pokriti znatno bitnija pitanja invaliditeta kao razbijanje predrasuda i konačni bjeg iz nevidljivog. Tu je i Shannon Murray koja dokazuje da invaliditet nije prepreka u filmskoj karijeri. Ne smijemo zaboraviti da smo mi imali Jasmina Džemiđića, komičara s invaliditetom koji je na našim prostorima očaravao svojim karakterom i talentom. Prošle godine smo ga izgubili, ali i ove i svake naredne se moramo podsjećati na to šta je zaista moguće postići na planu izražavanja, te na planu zbližavanja svih nas.
Mediji i umjetnost imaju moć stvaranja figure uzora za sve manjine kojima je potreban glas. Ovu moć ideologije trebamo iskoristiti u edukativne svrhe. Moguće je stvoriti širokoumnije društvo u kojem prihvatamo drugog kao drugog, relevantnog i jednakog.
Iz svega rečenog možemo zaključiti da se najsnažnije i najrealnije predstavljanje osoba s invaliditetom u medijima dešava onda kada dozvolimo da govore u svoje ime. Stoga, pozivam sve osobe s invaliditetom da vodimo razgovor o medijima i umjetnosti te njihovim mogućnostima adekvatne reprezentacije.
