Piše: Asmira Fetić
Od samog razvitka čovječanske civilizacije na Zemlji, umjetnost igra veoma bitnu ulogu. Umjetnošću se obilježava sadašnji trenutak, kako bi u budućnosti svjedočio jednom događaju. Umjetnost se ne može jasno definisati, ali definitivno za sve osobe na svijetu predstavlja jedan vid kreativnosti i duhovne terapije. To je aktivnost koja dopušta svakom duhu da se oslobodi i da stvara nove kreacije. Mnoge osobe sa invaliditetom širom svijeta dokazuju da je umjetnost za svakoga i nikako nije nikome, pa ni njima prepreka da se stvara nešto novo.
Živimo u društvu gdje postoji diskriminacija osoba sa invaliditetom i djece sa poteškoćama u razvoju, ali i oni su našli svoje mjesto u umjetnosti u raznim udruženjima. To su mjesta gdje možemo pronaći izvanredne umjetnike koji svojom umjetnošću zadivljuju ljude oko sebe. Uspjeh osoba sa invaliditetom i djece sa poteškoćama u razvoju nije dovoljno promoviran, a uspjeha je mnogo.
Jedan od takvih primjera je udruženje koje se bavi raznim umjetničkim aktivnostima poput horskog pjevanja, slikanja, sviranja muzičkih instrumenata. Predsjednica udruženja ‘Umjetnika, sportista i osoba sa invaliditetom “miss” Slađana Skojačić-Drakovac je jedna od aktivistkinja koja svakodnevnim radom pokušava uključiti osobe sa invaliditetom i djecu sa poteškoćama u razvoju u razne aktivnosti. Već 13 godina u svome radu razvija programe inkluzije osoba s invaliditetom i djece sa poteškoćama u razvoju u domenu muzike. Piše pjesme koje se tiču upravo ovih osoba, a njena prva zbirka je objavljena 1987.godineg ”Ogrlica od mjesečine”, a 2011. godine objavila je zbirku pjesama ”Inat dobrote” koju je prilagodila svojim korisnicima u Biblioteci za slijepa i slabovidna lica. Takođe, autorica je predstave ”Bajka o crvenom dijamantu” koja je posvećena djeci sa poteškoćama u razvoju.
Udruženje ”miss”, zalaže se za osnaživanje pojedinaca kroz psihoterapuju, edukaciju kroz javne nastupe, sportske igre i takmičenje učenika. Ovo zalaganje uključuje umjetnice, roditelje, staratelje, ljekare, psihologe, medije i institucije koje su od koristi za poboljšanje kvalitete kulturnog i sportskog života. Udruženje također radi sa mnogim nevladinim organizacijama, a isto tako i sa međunarodnim organizacajama koje služe u ostvarivanju ciljeva udruženja. Kroz razne programe život osoba s invaliditetom i djecom s poteškoćama u razvoju se konstantno uljepšava, a takvi programi su: muzikoterapija koja uključuje horsko pjevanje i broji 25 članova, instrumentalno sviranje; plesnu koreografiju, uključuju i dramsko-scensku radionicu, psihološku radionicu, biblioterapiju i radionicu stranih jezika.
Razgovarali smo sa Slađanom te nam je istakla da je finansiranje slabo, a puno obaveza. ”Sve je na margini, ove osobe su mnogo isključene iz života i radionica raznih organizacija, a pogotovo kulturnih gdje bi trebali mnogo više da budu uključeni. Muzikoterapija za djecu sa poteškoćama u razvoju i osobe sa invaliditetom je sve. Fondovi su nam srezani što dosta onemogućuje naše projekte, a pogotovo putovanja koja mnogo odgovaraju našim članovima. Ja imam kćerku Sunčicu koja je takođe osoba sa invaliditetom i tako je sve počelo. Pokušavam iz dana u dan olakšati svima život jer znam kako je to. Društvo je gluho na sve ovo i dosta neosvješteno. Podrška građana je minimalna, a posjete na javnim nastupima su jako slabe.”
Intervju sa predsjednicom udruženja ”miss” svjedoči o lošoj osvještenosti na nešto što je prelijepo i nesvakidašnje. Još jedna organizacija obavlja slične aktivnosti, a to je ”Organizacija UDAS” iz Banja Luke. To je nevladina organizacija koja je osnovana 2002. godine, a uključuje žrtve mina, amputirce i članove njihovih porodica da ostvare svoja prava. Ovo udruženje želi da stvori društvo bez barijera i predrasuda i također kao udruženje ”miss” bavi se raznim umjetničkim aktivnostima koje svakodnevno uljepšavaju živote osoba s invaliditetom. Kroz organizaciju oni predstavljaju svoje umjetnike sa i bez invaliditeta, studente Akademije likovnih umjetnosti, te razne ličnosti iz BiH i zemalja iz regiona.
Cilj Organizacije UDAS jeste da predstavi svoje članove kao uspješne ljude i da se što više integrišu u život bez predrasuda. Jedan od njihovih projekata je likovna kolonija ”Govorimo o sposobnostima” koja je održana 2018. godine, gdje su u okviru projekta pokušali podsjetiti društvo o potrebi da se osigura bezbjedna okolina bez mina.
Danas je veliki broj ljudi koji se svakodnevno bori protiv diskriminacije radi svojih nedostataka koji ih sprječavaju da se više uključe u život društva. Društvo je neosviješteno u pogledu umjetnosti ovih osoba. Nije dovoljna promocija niti zalaganje za pomoć. Da nema ovih udruženja ili sličnih, osobe sa invaliditetom i djeca sa poteškoćama u razvoju bi bile više isključene i ostavljene same sebi za borbu u svome životu. Umjetnost je doista jedan vid terapije, a širom svijeta je mnogo umjetnika osoba s invaliditetom i jedni od njih su: Mariusz Kedzierski koji je rođen bez ruku i stvara nevjerovatne slike, Stephen Wiltshire koji ima autizam i poznat je po tome šro crta detaljne scene. Paul Smith Used koji je rođen sa cerebralnom paralizom, a poznat je po tome što je koristio samo jedan prst za stvaranje umjetnosti na mašini za kucanje. Doug Jackson koji je rođen sa cerebralnom paralizom, a slika pomoću četkice koja je pričvršćena za njegovo čelo.
Brojni su drugi strani umjetnici, a jedna od naših je Biljana Nedić iz Banja Luke koja je po zanimanju diplomirani novinar. Već dvije godine trenira ples u Akademskom pjesnom studiju ”Habanera” i igra košarku u KKI ”Vrbas”. Bavi se slikarstvom na staklu i imala je preko 20 uglavnom samostalnih izložbi. Ona je takođe tehniku slikanja modifikovala prema sebi, pa je to umjetnost kao nešto između vitraža i ulja na staklu.
”Sati provedeni bavljenjem ovom lijepom umjetnošću su zaista dobra psihoterapija. To su staze kojima se ne hodi nogama, ne osjeća se stvarnim čulima, to je ustvari životopisna terapija koju pretvaram u stvarnost pomoću boja. Svaka slika je posebna priča, svaka me veže za drugačije ljude, emocije, događaje, muziku koju slušam dok radim’,’ kaže Biljana Nedić, korisnica invalidskih kolica.
Kulturne institucije nisu dovoljno uključene u projekte sa raznim udruženjima osoba sa invaliditetom i djece sa poteškoćama u razvoju. A ako i jesu, to je na veoma niskom nivou. Osobe s invaliditetom i djeca sa poteškoćama u razvoju pored svojih svakodnevnih problema sa kojima se nose, ipak uspijevaju da postignu rezultate, koji svakodnevno mogu nekoga da osvijeste i potaknu da se i oni počnu baviti sličnim aktivnostima. Inkluzija ovih osoba je uvijek nedovoljna, sve dok se društvo ne osvijesti da više volontira u ovim predivnim udruženjima.
