Piše: Safet Mušić
Kao djeca smo jako znatiželjni – ukazujemo na sve nepoznato i postavljamo pitanja. Kao odrasli, učimo cenzurirati svoja pitanja, osjećajući se često neugodno zbog svega nepoznatog. Primjera je mnogo, a jedan od njih je kada se suočimo s novim tehnologijama. Istina je da se osjećamo neugodno i kada se suočavamo s rješavanjem novih projekata za koje se možda ne osjećamo pripremljeni. Nelagodu osjetimo i kada sretnemo ljude koji govore drugim jezikom ili dolaze iz druge kulture. Ljudska je priroda i stoga nije neobično brinuti se o interakcijama sa ljudima koji koriste invalidska kolica, koji su slijepi, koji su gluhi ili koje teško razumijemo. Možemo biti zabrinuti da ćemo reći pogrešnu stvar, postaviti neprikladno pitanje ili nenamjerno uvrijediti. Ako ne želimo izgledati neobaviješteno ili bezosjećajno, onda treba da naučimo kako komunicirati sa osobama sa invaliditetom.
Komunikacija je osnovno ljudsko pravo
Svakodnevno komuniciramo s ljudima mnogo puta, licem u lice, telefonom ili pismeno. Kada komunicirate s nekim s invaliditetom, važno je zapamtiti da se prema svakoj osobi ponašate kao prema pojedincu. Takođe, prema ljudima postupajte s poštovanjem i obzirnošću i na način na koji biste željeli da se prema vama ponašaju.
Ponekad osobe s invaliditetom imaju potrebu za podrškom zbog složenih komunikacijskih potreba. U razvijenim državama su uspostavljene službe za osobe s invaliditetom i one imaju politiku i proceduru “složenih komunikacijskih potreba” koja pruža smjernice za pružanje podrške alternativne i proširene komunikacije zasnovane na dokazima kliničkim smjernicama za alternativnu i proširenu komunikaciju za govornu patologiju. U Bosni i Hercegovini u mnogim sferama se ne pokazuje dovoljno brige za osobe sa invaliditetom, pa tako i u oblasti komunikacije sa njima.
Do komunikacijske smetnje može doći ako osoba ima zdravstveno stanje koje utiče na njen govor, jezik, slušanje, razumijevanje, čitanje, pisanje ili društvene vještine. Komunikacijski invaliditet može biti doživotni (kao za osobe s cerebralnom paralizom ili intelektualnim teškoćama) ili stečeni (kao za osobe s moždanim udarom i afazijom, bolešću motornih neurona ili traumatskom ozljedom mozga). Svi ljudi trebaju biti sposobni komunicirati kako bi radili, izgradili odnose i tražili podršku koja im je potrebna. Ali naići će na mnoge prepreke za učešće i uključivanje. Oko 30% preživjelih od moždanog udara ima afaziju, stanje koje utječe na njihovu upotrebu jezika. S vremenom isključivanje iz razgovora nagriza društvene kontakte i mogućnosti za razgovor, što rezultira usamljenošću i izolacijom, depresijom, tjeskobom i strahom.
Često je prvi odgovor na nepoznatu situaciju da ne znate šta da kažete ili niste svjesni kako biste mogli biti uvredljivi. Najjednostavniji korak je korištenje jezika koji koristi osoba s invaliditetom. Svi su različiti u načinu na koji se odnose na svoju invalidnost, a neki ljudi mogu izbjeći neke neprimjerene riječi. U komunikaciji pokušajte da neutralizirate i normalizirate svoju komunikaciju. Na primjer, nije u redu je reći “vidimo se kasnije” nekome ko je slijep, ili za osobu sa invaliditetom je u redu reći “koristi” ili “vozi” invalidska kolica, a ne “vezana” je za kolica. Takođe, nije primjereno reći da neko “pati” od invaliditeta, neutralnije je reći jednostavno da “imaju” tu invalidnost. Niti je primjereno reći za ono što rade ili im treba “posebno” – čak i ako je to manje uobičajen način za većinu ljudi, to nije za njih. Iako je učenje o kulturi invaliditeta korisno, iskustvo iz prve ruke najbolji je učitelj, u redu je griješiti, ali ne ponavljati te greške. Fokus na jednakim mogućnostima i jednakom pristupu-najvažnije je ono što radite, a ne ono što govorite. U komunikaciji je potrebno izbjegavati tendenciju planiranja razgovora „šta ako“ bez prisustva osobe sa invaliditetom. To može dovesti do pogrešnih pretpostavki i odvesti onoga koji radi sa osobom sa invaliditetom na put koji bi mogao biti manje uspješan. Iz tog razloga je bitno pokazati poštovanje tako što treba biti direktan i pitati osobu sa invaliditetom kako se zajedno neki zadaci mogu uspješno i učiniti.
Komunikacijski stručnjaci koji podržavaju ili rade sa osobama sa invaliditetom, mogu učiniti mnogo za poboljšanje pristupa komunikaciji za osobe s komunikacijskim teškoćama. Ljudi s komunikacijskim smetnjama često prijavljuju da se drugi prema njima ponašaju kao da su glupi. Ovaj negativan stav ili očekivanje je u stvari velika prepreka u komunikaciji. Bez obzira na govorne sposobnosti ili kognitivne sposobnosti, svako ima pravo na komunikaciju. Zato je važno, po stručnjacima važno, da se prema njima ponašamo isto kao i prema bilo kojoj drugoj osobi, treba direktno da razgovaramo s njima i postavljamo im pitanja.
Složenost komunikacije sa osobama s invaliditetom
Ključ svake efikasne komunikacije je fokusiranje na samu komunikaciju – koje informacije treba prenijeti i kako ih najbolje prenijeti. Pozitivan jezik osnažuje. Kada pišete ili govorite o osobama s invaliditetom, važno je staviti osobu na prvo mjesto – fokusirati se na osobu, a ne na invaliditet. Oznake grupa, poput “slijepih”, “gluhih” ili “invalida” ne osnažuju. Važno je koristiti riječi koje odražavaju individualnost, jednakost ili dostojanstvo – osoba koja je slijepa, dijete koje je gluho, osoba sa invaliditetom, i slično.
S druge strane i osobe s invaliditetom i složenim komunikacijskim potrebama imaju pravo da izraze svoja osjećanja, potrebe i želje na način da ih drugi razumiju i na njih odgovore.
Osobe sa invaliditetom imaju pravo da razumiju komunikaciju drugih i da budu podržani u razvoju efikasnih i pouzdanih sredstava nezavisne komunikacije te osiguran pristup efikasnom sredstvu komunikacije. Kognitivno-komunikacijske vještine osobe mogu narasti kada dožive više mogućnosti za uključivanje u društvene situacije, zapošljavanje i obrazovanje. Ljudi s traumatskim ozljedama mozga takođe mogu naučiti strategije za poboljšanje šanse za uspjeh u razgovoru.
Važno je omogućiti dvosmjernu komunikaciju jer komunikacija nije samo razgovor, već i slušanje. Kada komunicirate s nekim s poteškoćama u komunikaciji važno je da budete dobar komunikator što znači da koristite pristupačan jezik, da izbjegavajte žargon ili dugačke riječi koje je možda teško razumjeti. Treba biti spreman za korištenje različitih komunikacijskih alata, kao i da slijedite vodstvo osobe s kojom komunicirate, da pratite ritam osobe s kojom komunicirate, provjerite jeste li razumjeli i budite kreativni.
Nekoliko općih savjeta za uspješnu komunikaciju sa osobama sa invaliditetom:
- Koristite normalan ton glasa – ne podižite glas ako to sagovornik ne zatraži
- Budite pristojni i strpljivi – ne žurite s razgovorom
- Razgovarati direktno sa osobom sa invaliditetom, a ne sa osobom koja posreduje
- Pitajte osobu što će pomoći u komunikaciji – postoje različiti načini komunikacije
- Ne pretvarajte se da razumijete – neka ta osoba zna da imate poteškoća
- Pokušajte postaviti pitanje sa da ili ne
- Biti fleksibilan – preformulirajte umjesto ponavljanja svega što nije razumljivo
- Pozivati se na invaliditet osobe samo ako je potrebno ili relevantno
- Ponudite pomoć ako se pokaže potrebnom, ali poštujte želje osobe ako ne prihvati vašu ponudu
- Izbjegavajte govoriti sve što implicira da je osoba s invaliditetom nadljudska, hrabra ili posebna
- Naučiti planirati teme koje treba obraditi u razgovoru, govoriti polako kako bi ohrabrili druge da usporavaju u razgovoru
- Opustite se – svi griješe
- Izvinite se ako mislite da ste nekoga osramotili.
