Piše: Haris Kolašinac
Ono o čemu se malo zna, rijetko javno govori a još rijeđe piše jeste zlostavljanje osoba s invaliditetom, što od strane društva, okoline, školskih i fakultetskih kolega, što od strane roditelja. Ova tema je zaista teška za shvatiti, s obzirom da je teško procesuirati to kakav čovjek neko može biti da bi bio u stanju da svjesno i namjerno povrijedi osobu s invaliditetom, a tek ako se radi o roditeljima. Ako prijavljenog zlostavljanja nad osobama s invaliditetom ima puno, zamislite koliko tek ima onih koji nemaju snage prijaviti članove svoje porodice.
Zlostavljanje je širok pojam koji obuhvata mnoge radnje i može biti namjerno ili nenamjerno počinjeno od strane njegovatelja, članova porodice, nastavnika, komšije, nekoga ko živi u istom domu, socijalnih radnika, doktora, čak stranaca ili poznanika. Zlostavljanje oduzima nečiju slobodu, ljudska prava ili dostojanstvo ili uzrokuje štetu ili povredu. Važno je razumjeti da zlostavljanje može biti počinjeno od strane bilo koga i na bilo kojoj lokaciji, čak i tamo gdje ga ne biste očekivali ili od nekog kome vjerujete. Zlostavljanje je češće kada postoji odnos između dvoje ljudi nejednake moći, kao što su njegovatelj i dijete sa invaliditetom. Takođe je češće kada postoje značajne starosne razlike, kada je nekome data potpuna finansijska ili pravna moć nad nekim drugim, kada su resursi za njega ograničeni, i kada se njegovatelju slijepo vjeruje i nikada nije provjeren.
Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, država je obavezna da osigura odgovarajuće oblike pomoći i podrške osobama s invaliditetom koje su bile žrtve nasilja, s posebnim naglaskom na preventivne programe. Akcijski plan Vijeća Europ za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom navodi da je čin zlostavljanja i nasilja nad drugom osobom neprihvatljiv i da društvo ima dužnost pobrinuti se da pojedinci, naročito oni najranjiviji, budu zaštićeni od nasilja. Takođe se navodi da je učestalost zlostavljanja i nasilja nad osobama s invaliditetom znatno viša kod onih s težim invaliditetom. Zbog toga se propisuje obaveza provedbe politika i zakona kako bi se osobe s invaliditetom zaštitile od nasilja te im se osigurala podrška ako postanu žrtve nasilja.
Zašto osobe s ivaliditetom nemaju hrabrosti prijaviti nasilje?
Zašto nemaju hrabrosti prijaviti nasilje od strane svojih najbližih? Razloga može biti bezbroj, možemo ih samo pretpostaviti, ali sigurno je stravičan osjećaj trpiti takvo nešto, posebno kada ste u poziciji da se ne možete odbraniti. Zlostavljane osobe s invaliditetom u porodici zapravo su u svojevrsnoj pat poziciji. Ako ništa ne prijave, osudile su se na vječito ponižavanje i bol, a ako prijave zlostavljača riskiraju da im se raspadne kakva- takva porodica i time im je često zagarantovana ustanova koja sama po sebi baš nije asocijacija za osjećaje i brižnost.
Osim toga, razlozi za neprijavljivanje zlostavljača su sigurno i preblage kazne, gdje se isti vrlo brzo vrate u porodicu i nastavljaju po starom ili su još i deset puta gori prema nemoćnoj osobi. Jedan od razloga za neprijavljivanje je zasigurno i stid i osjećaj nelagode. Ponekad svako od nas ima potrebu gurati loše stvari pod tepih zarad svoje porodice te sami sebi postavljavamo pitanje “da li smo sami krivi što je situacija takva”, a ne bismo trebali. Nikada nismo krivi za bilo kakav vid nasilja koji trpimo, zato što moramo shvatiti da je problem u toj osobi koja je zlostavljač, a ne u nama samima. Neke od prepreka za prijavljivanje nasilja nad osobama s invaliditetom su i strah od osvete počinitelja, nepostojanje osobe od povjerenja, nedostatak informacija o tome kome prijaviti nasilje te strah od toga da im policija i druge službe neće vjerovati.
Ono što je činjenica jeste da fizičke rane često nisu najbolnije, puno više bole one emocionalne, tihe, one koje niko drugi ne vidi i ne čuje. To su svakodnevna omalovažavanja prema osobama s invaliditetom te uskraćivanje pomoći pri nekoj osnovnoj potrebi ili prebacivanje oko pomoći. Prilikom takvog odnosa prema osobi s invaliditetom, u njima se stvara niže vrijednosti i ništavnosti. S vremenom i sami povjeruju u to da nisu dovoljno dobri, pametni, vrijedni, da ne privređuju dovoljno, da su samo teret i sebi i svojoj porodici. Bivaju uvjereni da sami nisu sposobni ni za šta te da su im upravo oni koji ih zlostavljaju potrebni da bi funkcionisali u normalnim životnim situacijama.
Prema nedavnim istraživanjima koja se odnose na zlostavljanje djece i odraslih sa invaliditetom, rizik od zlostavljanja je značajno veći među ovim populacijama. Djeca s invaliditetom su četiri puta češće žrtve nasilja nego djeca bez invaliditeta. Tri puta je veća vjerovatnoća da će biti žrtve seksualnog nasilja. Odrasle osobe sa invaliditetom su žrtve nasilja jedan i po put više od osoba bez invaliditeta.
Faktori koji osobe s invaliditetom čine podložnijim žrtvama nasilja
Postoje mnogi faktori koji čine decu i odrasle sa cerebralnom paralizom i drugim invaliditetom podložnijim žrtvama. Ovi ljudi su često zavisni od njegovatelja i manje je vjerovatno da će da prijave zlostavljanje. To može biti rezultat ograničene sposobnosti komuniciranja, ali i posljedica straha od kazni. Dijete koje je fizički ograničeno možda neće biti u stanju da uzvrati udarac ili da ode od zlostavljača. Dijete ili odrasla osoba s invaliditetom može jednostavno imati slabije razumijevanje o tome šta je zlostavljanje i šta treba učiniti. Osoba s invaliditetom može biti zbunjena prirodom odnosa sa nasilnikom ako je to član bliske porodice, roditelj, prijatelj ili njegovatelj. Takođe, faktori rizika su i ekonomska ovisnost osobe, niži stepen obrazovanja, poimanje sebe slabim i bezvrijednim, uvjerenje da se uvijek mora udovoljiti zahtjevima drugih, predrasude, nedovoljno razvijene komunikacijske vještine i stereotipi društva prema osobama s invaliditetom, te povećan strah od institucionalnog zbrinjavanja.
Zlostavljanje može poprimiti različite oblike, od fizičkog nasilja, sekusualnog nasilja, verbalnog ili emocionalnog zlostavljanja, zanemarivanja, pa sve do finansijskog zlostavljanja. Ono što se takođe nerijetko dešava jeste da zlostavljači prisiljavaju osobu s invaliditetom da uzima previše ili premalo lijekova, ili čak i opijata. Ali ne smijemo zaboraviti ni to da je zanemarivanje osobe s invaliditetom itekako vid zlostavljanja jer ukoliko se o osobi s invaliditetom ne brine adekvatno, odnosno zanemarujue se, odgovorna osoba je kriva za zlostavljanje. Zanemarivanje može značiti nedavanje lijekova, nepružanje terapije, nepružanje adekvatne ishrane, ili čak izolovanje nekoga u društvu.
Ukoliko osobe s invaliditetom doživljavaju nasilje od strane roditelja i bliskih osoba, onda to na njih ostavlja naročito velike posljedice, jer su ih smatrali osobama od povjerenja.
Kako prepoznati da osoba s invaliditetom trpi zlostavljanje?
Postoje mnogi znaci koji pokazuju da je osoba s invaliditetom bila izložena nekoj vrsti zlostavljanja, pa recimo kod fizičkog zlostavljanja uočit ćemo modrice, posjekotine, opekotine, pothranjenost, pogoršanje bolesti ili bilo koje drugo fizičko oštećenje.
Emocionalno i verbalno zlostavljanje može uzrokovati da žrtva ispoljava promjene u ponašanju koje ne možete objasniti. To može uključivati niže samopoštovanje, češće plakanje, probleme sa spavanjem, nasilno ponašanje, djelovanje iz straha, ili bilo koje druge promjene koje se jednostavno ne čine uobičajnim.
Znaci zanemarivanja osobe s invaliditetom mogu uključivati i promjene u ponašanju, ali i nedostatak čistoće i lične higijene, gubitak težine, infekcije i druge znakove da osoba s invaliditetom ne dobija adekvatnu njegu.
Znakovi seksualnog zlostavljanja mogu uključivati i promjene u ponašanju, jer seksualno zlostavljanje nije samo fizičko, ima i emocionalne efekte. Drugi mogući znakovi seksualnog zlostavljanja uključuju strah od fizičkog kontakta sa drugim ljudima, uplašene reakcije na nekoga specifičnog, i fizički znakovi kao što su bol u trbuhu, krvarenje, iritacija genitalija i seksualno prenosive infekcije.
Ono što je najvažnije u ovakvim situacijama jeste prijavljivanje nasilja. Svako ko sumnja na bilo koju vrstu ili stepen zlostavljanja djeteta ili odrasle osobe s invaliditetom, jer je to jedini način da se pomogne žrtvi i da se zlostavljanje zaustavi.
Zlostavljanje se može prijaviti odrasloj osobi od povjerenja, policiji, službama za zaštitu djece, socijalnim ustanovama, grupama za zaštitu ljudskih prava i invalidnosti itd.
Zlostavljanje osoba s invaliditetom je surova realnost. To se dešava mnogo češće nego što bi iko želio da prizna. Ne smijemo šutiti o ovakvim temama, jer nisu nimalo naivne. Čak naprotiv, zlostavljanje osoba s invaliditetom se može dešavati u našoj neposrednoj blizini i potrebno je da i sami prepoznamo isto i da reagujemo na adekvatan način. Prije svega budimo ljudi, jer je ljudskost u današnje vrijeme jako rijetko i teško pronaći.
