Piše: Haris Kolašinac
Položaj osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini reguliše nekoliko stotina domaćih i međunarodnih propisa. Jednako veliki broj državnih, etitetskih i lokalnih vlasti, domaćih nevladinih organizacija registrovanih na različitim nivoima, kao i međunarodnih oganizacija bave se pitanjima osoba s invaliditetom, njihovim pravima i položajem u društvu.
I pored toga, broj osoba koje žive s invaliditetom u Bosni i Hercegovini je još uvijek nemoguće tačno utvrditi. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine procijenjuje, na osnovu podataka dobivenih od službi za socijalni rad i PIO (penziono i invalidsko osiguranje) fondovima u oba entiteta, da više od 300.000 građana ima status invalida. Prema domaćim zakonima, taj status mogu ostvariti one osobe koje su rođene sa urođenim ili stečenim oštećenjem sluha i/ili vida, fizičkim invaliditetom, intelektualnim poteškoćama, autizmom, te mentalnim i duševnim oštećenjima.
UN konvencija o pravima osoba sa invaliditetom uključuje i osobe sa dugotrajnim fizičkim, intelektualnim, mentalnim ili osjetilnim oštećenjima. Bosna i Hercegovina je ratificirala Konvenciju u martu 2010. godine, te za njeno provođenje zaduženo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice (koordinirajuću ulogu ima Ministarstvo civilnih poslova). Nadgledanje njihovog rada je na Vijeću za osobe s invaliditetom, koje je osnovalo Vijeće ministara BiH, a sastavljeno je od predstavnika/ca različitih nivoa vlasti i nevladinih organizacija.
Nažalost, i pored svih konvencija i zakona, svakodnevnica osoba s invaliditetom je ispunjena preprekama – preprekama u kretanju, preprekama u komunikaciji sa drugima, preprekama u obavljanju sitnih svakodnevnih poslova o kojima drugi i ne razmišljaju.
Životne odluke – obrazovanje, posao, samostalan i/ili porodičan život, nisu stvar ličnog izbora, već ovise o tome koliko je zajednica spremna da poštuje zakone i postavi rampu na ulaz u zgradu i lift, uključi lične asistente u nastavu, shvati da nečije fizičke karakteristike nisu razlog za život između četiri zida, i da svaka osoba ima potencijale koji se mogu i moraju razviti i iskoristiti.
Zakoni o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti (FBiH i RS)
Prema zakonima o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti (FBiH i RS) osobe s invaliditetom i/ili intelektualnim teškoćama, imaju pravo na mjesečnu novčanu pomoć, osposobljavanje za život i rad, smještaj u drugu porodicu ili ustanove socijalne zaštite, usluge socijalnog ili nekog drugog stručnog rada, kućnu njegu i pomoć u kući, i još mnogo toga. Ali, većina ovih mogućnosti ostaje na papiru.
Zakoni nalažu i da neratni invalidi mogu primati novčanu pomoći, ali imaju i pravo na pomoć za njegu, ortopedski dodatak, osposobljavanje za rad, prioritet pri zapošljavanju itd. Iznos novčanih primanja neratnih invalida u FBiH dodjeljuje se samo osobama sa najmanje 90% invalidnosti i varira od 219 do 396 KM mjesečno. Na području RS-a neratni invalidi imaju jedino pravo na mjesečni dodatak za pomoć i njegu druge osobe u iznosu od 41 KM.
Posebna prava su predviđena za civilne žrtve rata. U Federaciji Bosne i Hercegovine, to je osoba čiji je invaliditet najmanje 60%, nastao uslijed ”rane, povrede ili ozljede dobivene: zlostavljanjem u toku rata ili neposredne ratne opasnosti, događajima vezanima za ratna dešavanja, eksplozijom neeksplodiranih ubojnih sredstava nakon rata, te diverzantskim odnosno terorističkim akcijama.” U RS-u je zakon nešto specifičniji – civilne žrtve rata su osobe kod kojih je nastupilo oštećenje organizma najmanje 60%, ”te koje su zadobile povrede ili ozljede usljed zlostavljanja, silovanja, lišavanja slobode ili u zbjegu od neprijatelja, kao i prilikom ranjavanja ili zadobilo povrede od zaostalih vojnih materijala.”
Na području FBiH socijalna primanja obezbjeđuju se iz budžeta entiteta i kantona, ovisno o stepenu invalidnosti. Zbog neusklađenosti zakona na nivou cijele BiH osobe s invaliditetom ne ostvaruju jednaka prava predviđena ovim zakonima.
Posebnu grupu osoba s invaliditetom čine bivši pripadnici policijskih i vojnih struktura koji su učestvovali u ratnim dejstava na području BiH. Njihova prava regulisana su entitetskim zakonima: Zakonom o pravima boraca i članova njihovih porodica u FBiH, Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS, te Zakonom o pravima obitelji poginulih branitelja i ratnih vojnih invalida Brčko Distrikta.
Razlike u novčanoj pomoći za osobe s invaliditetom
Ratni vojni invalidi prema zakonima imaju pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ortopedski dodatak, i sl. Iznos lične invalidnine ovisi o stepenu oštećenja organizma (uključujući i bolesti koje su nastupile nakon okončanja sukoba, a u vezi su sa istim) te ovisi o području u kojem žive. Procenat invalidnosti naveden je u zakonima FBiH i RS, te se kreće od 20 – 100%. Ova kategorija invalida, prema zapažanjima Misije OSCE-a u BiH, uživa veća prava u odnosu na tzv. neratne invalide ili civilne žrtve rata. Razlika u iznosu novčanih primanja koju primaju neratni u odnosu na ratne vojne invalide u oba entiteta nekoliko puta manja.
Neratni invalid sa 100 % invaliditeta u FBiH može primiti iznos od oko 390 KM, dok ratni vojni invalid sa istim procentom invaliditeta može mjesečno primiti i iznos veći od 1.800 KM. Neratni invalid sa visokim stepenom invalidnosti u RS-u najviše može primiti 41 KM, dok ratni vojni invalid sa istim stepenom invalidnosti ima preko 1.800 KM primanja.
Iako zakoni koji regulišu ovu oblast (između ostalih) zabranjuju bilo kakvu diskriminaciju između različitih kategorija invalida, praksa je drugačija. To se posebno očituje na polju zdravstvene zaštite. U Strategiji za izjednjačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom u FBiH navodi se da određeni broj osoba s invaliditetom nije čak ni zdravstveno osiguran, zbog čega nisu u mogućnosti ostvariti prava predviđena zakonima u polju zdravstvene zaštite.
Najveći problemi javljaju se prilikom kupovine lijekova ili zdravstvenih pomagala. Zbog toga su vlade oba entiteta utvrdile listu ortopedskih pomagala i esencijalnu listu lijekova. Međutim, i one osobe koje imaju regulisano zdravstveno osiguranje, zbog nepostojanja adekvantih ustanova za njihovo liječenje ili rehabilitaciju nekada su primorane da odu u druge gradove, ili čak države kako bi dobili liječniku pomoć. Tako roditelji djece s invaliditetom iz Trebinja često, da bi ostvarili pravo na određene aspekte zdravstvene zaštite, moraju putovati u Banja Luku, ali zbog prevelike udaljenosti gradova odlučuju se na odlaske u Podgoricu (Crna Gora), koja im je geografski bliža.
Jedan od najvećih problema sa kojima se susreću osobe s invaliditetom jesu fizičke barijere. Ukoliko je u kolicima, osoba ne može da koristi javni gradski saobraćaj jer prevozna sredstva, kao ni stajališta, nisu prilagođena. Posjete različitim institucijama vlasti, kinima, pozorištima, supermarketima, pijacama, kretanje trotoarima koji služe kao parking mjesta, nemoguće su.
