Piše: Anesa Balić

Da bi osobama sa invaliditetom omogućile da samostalno žive i u potpunosti učestvuju u svim aspektima života, Konvencija o pravima osoba s invaliditetom džave potpisnice obvezuje da preduzimaju odgovarajuće mjere kako bi osobama sa invaliditetom, na osnovu jednakosti sa drugima, osigurale pristup izgrađenom okruženju, prevozu, informacijama i komunikacijama, uključujući informacijske i komunikacijske tehnologije, kao i drugim uslugama i objektima namijenjenim javnosti, kako u urbanim tako i u ruralnim sredinama. S tim u vezi osobama s invaliditetom potreban je automobil i mobilnost.

Mobilnost je jedno od osnovnih ljudskih prava koje osobama s invaliditetom omogućava aktivno uključivanje u sva područja javnog i privatnog života.

Svakodnevne obaveze i životne potrebe u današnje doba teško je obaviti bez automobila, posebno u manjim sredinama gdje je javni gradski prevoz loš ili gotovo da ne postoji. Nezamislivo je nemati vozačku dozvolu i bilo gdje ići bez automobila. Ipak, postoje osobe koje ne mogu položiti vozački ispit, jer u njihovu gradu ili mjestu stanovanja jednostavno ne postoji autoškola koja ima automobil prilagođen za njih, a to su osobe s invaliditetom.

Postoje osobe s invaliditetom koje su imale sreću da pronađu posao, one koje žele biti više socijalno angažovani ili jednostavno biti samostalni i uključeni u dešavanja u skladu sa svojim mogućnostima. U dosta prilika to im je pravo uskraćeno ili otežano iz razloga što u svojoj sredini nemaju autoškolu koja pruža obuku za osobe s invaliditetom, ili su razlozi finansijske prirode, jer i sam odlazak u neki drugi grad gdje je moguće slušati i teoriju i voziti u konačnici je skuplje. U tom slučaju uvijek ih neko mora voziti i prosto zavise od pomoći druge osobe. A kada ste osoba s invaliditetom automobil je više od prevoznog sredstva. Pruža mogućnost mobilnosti, skraćuje vrijeme kretanja, ali i pruža samostalnost.

Iako zakonski nema posebnih prepreka, osobe s invaliditetom nailaze na velike poteškoće prilikom polaganja vozačkog ispita, a u Bosni i Hercegovini postoji samo nekoliko autoškola koje im pružaju ovu mogućnost.

Ono što je pozitivno jeste da je do unazad nekoliko godina tu mogućnost pružala samo jedna autoškola iz Sarajeva. Razlog zbog kojeg je manji broj takvih autoškola jeste što automobili za osobe s invaliditetom koje žele polagati vozački ispit moraju imati prilagođene gornje ili donje komande.

Osobe s invaliditetom mogu se osposobljavati iz upravljanja motornim vozilom na vlastitom ili iznajmljenom vozilu, pod uvjetom da za vrijeme osposobljavanja koriste potrebna pomagala, odnosno da se osposobljavaju na motornom vozilu s automatskim mjenjačem ili na vozilu koje je specijalno prilagođeno njegovim tjelesnim nedostacima utvrđenim uvjerenjem o ljekarskoj sposobnosti, navodi se u Pravilniku o načinu i uvjetima organiziranja ispita za vozača motornih vozila. Dakle na papiru je uvijek sve dostupno i vrlo lahko.

Polaganje vozačkog ispita za osobe s invaliditetom nije posebno regulirano zakonom niti podzakonskim aktima iz ove oblasti. U Pravilniku o načinu i uvjetima organiziranja ispita za vozača motornih vozila spominju se osobe s invaliditetom, odnosno vozilo na kojem mogu polagati, pa je tako propisano da osobe s invaliditetom mogu polagati vozački ispit na vlastitom ili unajmljenom vozilu koje je specijalno prilagođeno njihovim tjelesnim nedostacima, uz uslov da za vrijeme polaganja koriste potrebna pomagala kao što su: naočale, proteze i slično. Vozilo također, treba biti opremljeno automatskim mjenjačem, a kada je riječ o pravilima polaganja ispita, ona su jednaka za sve kandidate tako da se i osobe s invaliditetom jednako tretiraju i polažu vozački ispit pod jednakim uslovima.

Uvjeti koje treba ispunjavati automobil za obuku

Vozilo za osobu s invaliditetom nije luksuz nego ortopedsko pomagalo koje služi za odlazak na posao, zbrinjavanje vlastite porodice kao i slobodu kretanja. Kako bi se osobama s invaliditetom omogućilo obučavanje i upravljanje automobilom potrebno je prilagoditi sam automobil određenim asortimanom, koji je toj osobi potreban. Dodatni asortiman za osobe s tjelesnim oštećenjima uključuje:

• uređaj za ručno upravljanje papučicom kočnice i gasa;
• dodatna papučica za upravljanje gasa lijevom nogom;
• električna spojka;
• dodatna poluga za brisače i mjenjač;
• dodatna poluga za pokazivače smjera;
• dodatno pomicanje sjedišta prema natrag;
• povišenje sjedećeg dijela sjedala;
• bočni produžetak sjedala za lakši ulazak i izlazak;
• rampe za ukrcaj osoba u invalidskim kolicima;
• bočne stepenice za ulaz u vozilo.

Mnogi vlasnici autoškola smatraju da to nije isplativa investicija. Imajući u vidu da je tokom ranijeg sprovođenja polaganja vozačkih ispita evidentiran problem osposobljavanja i polaganja vozačkih ispita za lica sa invaliditetom, a koji se ogledao u tome da postoje različite vrste invaliditeta i da je za svaku vrstu invaliditeta neophodno prilagođavanje vozila koje odgovara određenoj vrsti invaliditeta, za autoškole koje posluju na tržišnim principima nije bilo isplativo da opremaju vozila koja bi bila specijalizovana za obuku lica sa invaliditetom

Osobe sa invaliditetom mogu pristupiti procesu osposobljavanja za vozačku B kategorije, a pored kopije lične karte, CIPS-a i ljekarskog uvjerenja na kojem treba biti naznačeno da osoba ima određenu fizičku invalidnost, potrebno je i Rješenje o invaliditetu kandidata. Ne postoje nikakve olakšice po pitanju polaganja vozačkog ispita, plaća se puna cijena polaganja i potrebno je imati ljekarsko uvjerenje. Za potrebe ovog teksta kontaktirali smo nekoliko autoškola, ali do objave teksta odgovor nismo dobili.

Znak (ne)pristupačnosti

Pravilnik o obilježavanju vozila kojim upravlja osoba s invaliditetom ili kojim se prevozi osoba s invaliditetom, objavljen i stupio je na snagu, dana 2017. godine.

Ovim Pravilnikom na području Bosne i Hercegovine reguliran je način i postuipak obilježavanja vozila kojim upravlja  osoba s invaliditetom  ili kojim se prevozi osoba s invaliditetom, uvjeti dobijanja znaka kojim se obilježavaju ova vozila, njegov izgled, način postavljanja i korištenja, period važenja, te način obilježavanja parkirališnog mjesta za ova vozila. Znak pristupačnosti izdaju Ministarstva unutarnjih poslova. Svi  znakovi pristupačnosti koji nisu izdati od strane organa u Bosni i Hercegovini i koji nemaju izgled i sadržaj koji je tačno propisan, nemaju vjerodostojnost za upotrebu, kako na području Bosne i Hercegovine tako i u inozemstvu.

Znak pristupačnosti je međunarodni znak kojim se obilježava vozilo kojim upravlja osoba sa oštećenim ekstremitetima ili kojim se prevozi osoba sa invaliditetom 100% ili kojim se prevoze članovi udruženja.

Ono što je negativno i diskriminirajuće jeste da novi Pravilnik na najgrublji način diskrminiše osobe sa invaliditetom čija invalidnost zahtjeva pristupačnost. Pravilnik po odredbama člana 2. definiše da Znak pristupačnosti može dobiti lice sa najmanjim oštećenjima ekstremiteta, što znači da Znak može da dobije i lice kojem nedostaje jedan prst na nozi. Bez tačno propisane naljepnice koju moraju imati na svom automobilu, a koju mogu dobiti tek nakon posebne administrativne procedure dokazivanja invaliditeta, osobe s invaliditetom su dovodene u situaciju da plaćaju kazne za nepropisno parkiranje. Osobe sa invaliditetom u BiH se suočavaju sa brojnim poteškoćama u ostvarivanju svojih prava,