Slike i izvještaji koji govore o migrantskim tokovima u Bosni i Hercegovini težišno se odnose na stanje u Bihaću, koji je administrativni i najveći centar u Unsko-sanskom kantonu, međutim po nekim elementima još je složenija situacija u Velikoj Kladuši. O migrantskoj situaciji u Unsko-sanskom kantonu iz ugla lokalnog stanovništva razgovarali smo sa Zehidom Odobašić – Bihorac, prosvjetni i humanitarni radnik, borac za ljudska prava i volonter u Velikoj Kladuši. Od početka dolaska migranata na područje USK, tj. treću godinu za redom samostalno i uz pomoć drugih ljudi pomaže migrante koji se nađu u Unsko-sanskom kantonu, a posebno u Velikoj Kladuši i to u bilo koje vrijeme dana i noći. Svakodnevno realizira akcije pomoći migrantima, a zauzvrat dobija poruke zahvale iz različitih zemalja Evropske unije, kada osobe u pokretu dosegnu svoju željenu destinaciju. Međutim, od strane svoje sredine, nekadašnjih prijatelja zbog svog angažmana prema migrantima ponekad je žrtva ružnih riječi, psovki, a i određenog pritiska od strane policije.
Još od 2018. godine Unsko-sanski kanton je na samom udaru migracijskog talasa i hiljade ljudi je prošlo i još prolazi preko ovog područja. Koji su po vama osnovni problemi sa migrantskom situacijom u Bosni i Hercegovini, sa akcentom u Unsko-sanski kanton?
Zehida Odobašić – Bihorac: Prvi, osnovni i glavni problem je smještaj, jer ti ljudi bi morali pod svaku cijenu imati osnovna ljudska prava po tom osnovu. To pravo je da imaju krov nad glavom i jedan ili dva obroka dnevno i da ima pravo da se može istuširati. Trenutno je veliki broj ljudi koji spava na otvorenom, koji nemaju pravo ni na zadovoljavanje osnovnih potreba. Ima ljudi koji žive u kampu “Miral”, smještajni kapacitet je 700 kreveta, a tu je smješteno preko 1000 ljudi. Tih 700 ljudi ima ID karticu, samim time i ima pravo na obrok dok ostali koji nemaju tu karticu, oni su tu ilegalno i nemaju pravo na obroke, tako da su primorani da se snalaze. Nijedna humanitarna organizacija ne kuha direktno za njih, odnosno da im dijeli kuhan obrok. Mislim da je u Velikoj Kladuši po pitanju migranata najgora situacija u cijeloj BiH. U Bihaću ima kantonalni Crveni križ, Crveni križ grada Bihaća, SOS Bihać, Udruženje “Solidarnost Bosnia”, pa ima pojedinaca koji volontiraju i samostalno pomažu, dok u Velikoj Kladuši lokalni Crveni križ nije uključen u tu vrstu podrške. Općinsko vijeće je donijelo odluku, jednoglasno, i opozicija i pozicija, da ne žele te ljude u Velikoj Kladuši i oni su time skinuli odgovornost sa sebe. Oni njih ne žele tu i ponašaju se kao da ti ljudi ne postoje, ali ti ljudi su de facto tu i prisutni su. Ovo je bila treća zima kako su ti ljudi spavali na otvorenom, što znači da su njihove potrebe ovisile o dobroj volji određenih pojedinaca. Znači osnovni i glavni problem jeste tim ljudima riješiti smještaj, jer toliko ima napuštenih objekata, praznih hala, škola, gdje bi se ljudi mogli smjestiti. Čime bi i druge stvari bili bolje kordinisane pa i kontrolisane.
Vlada USK-a godinama upozorava na situaciju sa migracijama i traži pomoć sa državnog nivoa, te tvrde da su ostavljeni da se sami izbore sa migrantskom situacijom. Kako vidite stav USK vlade o rješavanju migrantskih pitanja?
Zehida Odobašić – Bihorac: Vlada USK mnogo priča o tome i daju saopćenja. Krizni štab USK-a je donio odluku da je zabranjeno fizičkim licima, pojedincima u kampovima, u “divljim kampovima” kako oni kažu dijeliti hranu, a pri tome nije ponudio nikakvu alternativu niti rješenje. Nema potrebe ni da naglašavam koliko je ta odluka nehumana, koliko je pravno neutemeljena, čak nije izašla ni u jednom službenom glasniku. Niko tu odluku nije vidio, samo smo čuli na medijima i policajci su nas upozorili da su dobili takvu odluku i da ćemo mi platiti kaznu od 500 KM ukoliko nas budu našli da dijelimo hranu u divljim kampovima. Ako je zabranjeno nama da im odnesemo obrok koji su kuhali naši prijatelji, jer ti ljudi nam skuhaju tu hranu u hotelu, u njihovim restoranima, a nema alternative, šta će se desiti? Samo porast kriminala i nasilja i ništa drugo. Ja niti bilo ko nije odgovoran što su migranti tu, niti se slažem sa takvim načinom migracija, ali oni su tu i svi odgovorni trebaju postupiti u skladu sa tom činjenicom. Osigurati humane uslove i ostale potrebe i tako ćemo imati manje nekontrolisanih migracija.
Da li mediji svjesno šire tu netrepeljivost, senzacionalističkim naslovima ili možemo reći da je to stvar neprofesionalizma?
Zehida Odobašić – Bihorac: Po mom mišljenju i jedno i drugo, jer ima tu i neprofesionalizma, ali mislim da je to više ciljano, a u čijem interesu to rade, ne znam, ali bih isto voljela znati. Ne znam koliko su mediji svjesni da time mogu doprinijeti pogoršanju situacije i samoj pojavi sukoba između domaćeg stanovništva i populacije koja je bez krova nad glavom i bez ikakvog nadzora i bez ikakve pratnje i zaštite. Kriminal cvjeta u Velikoj Kladuši i to svi znaju, a mediji toliko podgrijavaju situaciju da je to na momente nepodnošljivo. Znači novinski naslovi su samo tipa “migrant opljačkao”, “migrant ukrao”, nema inicijala, nema “sumnjiči se”, ili postoji sumnja da je migrant počinilac krivičnog djela. Samo se navodi migrant, a ko je migrant – nego osoba, osoba tamnije puti iz Afrike ili neke azijske zemlje.
Prema medijskom izvještavanju i statistici MUP-a USK, kriminal od strane migranata je u stalnom porastu. Kako vi ocjenjujete ponašanje migranata, koji su glavni razlozi incidenata, da li postoje neke unutar njih suprotstavljene grupe?
Zehida Odobašić – Bihorac: Najprije postoje određene grupacije ljudi, plemsnskih ili drugih oblika zajednica u državama porijekla tih ljudi, koji su i u svojim zemljama imali sukobe i oni su te sukobe prenijeli ovamo. Zatim postoje skupine, nazvala bi ih mafijaške grupe, koje one slabije od sebe terorišu na svakakve načine, i fizički i psihički i seksualno i na sve druge moguće načine. U više navrata sam i policiju obavještavala o tome, jer smatram da će se ove grupe osiliti toliko kad više ne budu imale šta uzeti od ovih bespomoćnih, takođe migranata, oni će preći na lokalno stanovništvo definitivno, a bojim se da tada nećemo moći kontrolirati situaciju. Migracijske tokove svuda pa i u BiH prati organizovani kriminal, te je u velikoj mjeri razvijen u svim djelovima BiH kuda prolaze migranti, tako da su pojedini unutarnji sukobi posljedica krijumčarskih aktivnosti ili dilanja i konzumacije narkotika među migrantima.
Ljudska prava svih osoba u pokretu su jako ugrožena. Međutim, koje su to kategorije koje su najranjivije?
Zehida Odobašić – Bihorac: Ima mnogo maloljetnika koji su u pokretu, koji često neće reći da su maloljetni, samo onaj ko radi sa djecom, ko može vidjeti po konfiguraciji i fizionomiji, može zaključiti da se radi o maloljetnoj osobi. Inače ta djeca govore da imaju 18, 19, 20 godina, iz straha da ne bi bili odvojeni od grupe, jer većina njih putuje sa roditeljima, rodbinom, komšijama, prijateljima, starijim mještanima, itd. Tako da su oni posebno ugroženi, oni su osjetljiva kategorija i oni su na ovom putovanju posebno ugroženi. Bilo je mnogo slučajeva gdje su ta djeca bili svjedoci fizičkog nasilja nad ostalima, gdje su sretali povrijeđene ljude, premlaćene, pa čak su i oca udarali pred njihovim očima tako da ne znam kad će ta djeca, koliko će im trebati i da li će ikad oni moći izrasti u zdravu ličnost. Sa druge strane i ta djeca su bili žrtve nasilja, što od migranata, što od policijskih organa i nasilnih grupa koje su ih premlaćivali na njihovom putu zapadnobalkanskom migrantskom rutom.
Osim statusa djece bez pratnje, po vašem mišljenju, šta je sa djevojkama i ženama, jer mnogi tvrde da ih nikako nema?
Zehida Odobašić – Bihorac: Imali smo situacija da recimo sestra putuje sa bratom, ili djevojka da putuje sa momkom, ili mladi bračni par. Svjedočila sam mnogim neprijatnostima koje su one doživljavale prilikom putovanja. Veoma često naši sugrađani postavljaju pitanja “gdje su im žene, kako putuju sami”, vjerujem da je osnovni razlog što je to težak put, drugo što je starosna dob tih momaka od 15, 16 pa do 25, 26, 27 godina i to su onda većinom i neoženjeni momci. Oni koji su oženjeni porodicu su ostavili u Turskoj ili u zemljama iz kojih dolaze, a imamo jednu porodicu u Velikoj Kladuši koja već trideset puta pokušava preći. Znali su doći do Slovenije pa su ih testirali na koronu i vratili nazad, pa više desetina puta su ušli u Hrvatsku, duboko u Hrvatsku, gdje ih je hrvatska policija vratila iako su plakali, molili, tražili azil, međutim policija ih je vratila sa riječima “vratite se u Bosnu”.
