LJUDSKA PRAVA

Upoznajmo se sa običnim danom jedne slijepe osobe

Piše: Mustafa Mehić 

Da je život osoba s invaliditetom otežan i da je ta populacija diskriminisana od strane države i društva, opšte je poznata činjenica. Međutim, ni u jednom zakonskom aktu, niti u jednom zvaničnom izvještaju nećemo naći detaljan opis kako ustvari osobe s invaliditetom žive i funkcionišu svaki dan. Kroz ovaj tekst ću pokušati opisati kako izgleda jedan moj običan dan, sa čime se susrećem i kako obavljam svakodnevne životne aktivnosti. Moja svakodnevnica se puno ne razlikuje od svakodnevnice onoga ko nema ni jednu vrstu invaliditeta.

Tehnologija u službi slijepih osoba

Ja sam osoba koja je potpuno slijepa, to je činjenično stanje, ali to nije razlog da samostalno i neometano obavljam razne svakodnevne aktivnosti. Alternativa uvijek postoji, pa tako, kad se probudim, ne mogu pogledati kroz prozor, ali mogu uzeti telefon i jednostavno “pogledati” na sat. Zbog toga što sam slijep, kada se probudim nemam osjećaj da li sam spavao dva sata ili dvanaest sati, jer mi pogled kroz prozor apsolutno ništa ne znači. Prvo što uradim nakon što se probudim je to da pogledam vremensku prognozu, kako bih znao koju ću odjeću obući.

Tehnologija koja nije bila dostupna osobama s invaliditetom prethodnih godina, danas je na sreću dostupna i veoma napredna.

Američki Apple prednjači u tom polju, za razliku od drugih kompanija, pa su njihovi uređaji potpuno prilagođeni osobama sa bilo kojom vrstom i stepenom invaliditeta. Govorni program na Appleovim uređajima (Voiceover) pruža mogućnost korištenja tehnologije bez bilo kakvih problema. Pored bijelog štapa, koji mi pomaže pri kretanju, telefon mi je jedna od najvažnijih stvari.

Osobama koje su slijepe telefon sa govornim programom nije luksuz, već ogromna potreba.

Bez telefona (iPhonea), ali i bez laptopa (MacBooka), ne znam kako bih funkcionisao. Ne mogu fizički držati novine u rukama i čitati, ali zato mogu uz pomoć tehnologije biti informisan, kao i bilo koja druga osoba. Mnogo pratim dešavanja u zemlji, regionu i svijetu, pa tako prije nego što ustanem iz kreveta, pročitam sve današnje aktuelnosti, naravno, ponovno zahvaljujući telefonu i značajki Voiceover, koja je integrisana u postavkama Appleovih uređaja. Nakon što saznam dešavanja u gradu, državi i svijetu, odaberem odjeću koju ću taj dan obući.

Osobe koje nisu slijepe, odjeću biraju jednostavno čulom vida, dok je kod mene to malo drugačije. Kada kupujem odjeću, to radim sa prijateljima u koje imam povjerenja, jer oni mi neće nikada predložiti da kupim nešto što ne izgleda lijepo. Mnogo volim kupovati, uživam u tome i to je jedna od aktivnosti koja me ispunjava, pa zbog toga imam zaista mnogo odjeće, ali mi odjeće nikada ne može biti viška.

Na svakom komadu odjeće ima neka sitnica koju upamtim, po kojoj znam kako izgleda recimo majica ili hlače koje u tom trenutku držim u rukama. Isti je slučaj i sa obućom, ni sam više ne znam koliko imam patika, ali znam kako mi svake patike ili cipele izgledaju i čim ih dodirnem odmah znam o kojem paru obuće se radi, kako idu uz određenu odjeću i koje su boje.

Svakodnevnica osoba s oštećenjem vida

Nakon što se obučem, prvo potegnem za spremanjem kafe, napitkom bez kojeg ne mogu funkcionisati i bez kojeg mi dan ne može započeti. Pravljenje kafe mi ne predstavlja nikakav problem, s obzirom da sam naučio koliko otprilike trebam staviti kafe, a koliko vode. Trebalo mi je vremena da naučim praviti dobru kafu, a još uvijek mi se desi da ne ispadne kako želim. Bilo je situacija kada mi jedna obična kafa napravi pola sata posla, ako recimo prelijem šolju i kafa se razlije po kuhinjskom parketu.

Po završetku ispijanja jutarnje kafe obično izlazim vani. Do prije par mjeseci sam bio student, pa su moj najveći fokus tokom dana bili fakultet i fakultetske obaveze. Za vrijeme srednje škole i jednog dijela studiranja živio sam u Nedžarićima, a glavno sredstvo pevoza bio mi je tramvaj. Ulice u našem gradu su veoma malo ili nikako prilagođene osobama s invaliditetom te smo prinuđeni da se snalazimo na razne načine. Krećem se uz pomoć bijelog štapa, koje je jedno od osnovnih pomagala osobama sa oštećenjem vida. Rekao bih da grad znam napamet te se veoma dobro samostalno krećem, ali vjerovatno je tako zahvaljujući tome što nisam slijep cijeloga života, pa sam mnogo detalja upamtio.

Snalaženje i bez zvučnih semafora i podloge za kretanje slijepih osoba

Ljudima bez oštećenog vida kretanje ulicom predstavlja rutinsku stvar. Bez obzira na to što veoma dobro poznajem ulice, institucije i sl., ipak kretati se samostalno nije toliko jednostavno. Moram paziti na mnogo stvari kao što su automobili, bandere na trotoaru i druge osobe.

Tokom odlaska sa tačke A do tačke B, moj mozak obradi hiljade informacija, a pored bijelog štapa, najviše se oslanjam na čulo sluha.

Često od ljudi čujem tvrdnju da kod osoba koje su slijepe, odnosno koje su vidjele, ali su oslijepile, po gubitku vida čulo sluha se poboljša. Ta tvrdnja apsolutno nije tačna i to ni biološki nije moguće. Istina je, međutim da se čulo sluha nakon dužeg vremena izoštri.

Ulice u Sarajevu, kao i brojne institucije, nisu prilagođene osobama s invaliditetom, što dodatno otežava kretanje.

Veliki broj semafora nema zvučnu signalizaciju, pa se pri prilasku raskrsnica orijentišem po kretanju automobila. Ako je recimo raskrsnica u obliku slova T, a ja želim preći ulicu i stojim na semaforima, a auta prolaze ispred mene, sa desna na lijevo i obratno. U tom slučaju pratim automobile koji voze paralelno sa mnom. Kada je tim automobilima zeleno svjetlo na semaforima, tada je zeleno i meni. Ta pravila u saobraćaju sam naučio neposredno po gubitku vida i neizmjerno mi pomažu na semaforima koji nemaju zvučnu signalizaciju.

Semafora bez zvučne signalizacije u Sarajevu je veliki broj, nažalost, ništa bolja situacija nije ni u ostalim gradovima Bosne i Hercegovine.

Na pojedinim mjestima u gradu ipak postoje zvučni semafori i podloge za kretanje slijepih osoba, ali to se nalazi na svega nekoliko mjesta, a najviše u blizini Centra za slijepu i slabovidnu djecu u Sarajevu. Meni lično ne trebaju semafori i taktilne podloge, jer sam se naučio kretati  prije nego li je i na jednom mjestu to postojalo kako u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, tako i u drugim gradovima.

Taktilne podloge bi također doprinijele da osobama koje su slijepe, odnosno koje koriste bijeli štap, bude znatno olakšano kretanje, a kao što je slučaj sa zvučnim semaforima, isto tako je i sa taktilnim podlogama.

Poređenja radi, kada sam bio u Ljubljani, zapazio sam da se taktilne podloge nalaze na skoro cijeloj površini grada. Prateći samo te podloge slijepi na teritoriji Ljubljane mogu samostalno otići do svih važnijih mjesta u gradu.

Bez problema se krećem ulicama i prelazim raskrsnice, jer sam naučio pravila u saobraćaju te znam gdje i kako se mogu kretati na osnovu položaja i kretanja automobila oko mene. Dok se vozim tramvajem ili bilo kojim drugim sredstvom gradskog prijevoza, uvijek stavim slušalice, ali to mogu raditi, jer sam stekao osjećaj te znam gdje se nalazim u svakom trenutku. Na stotine puta mi se desilo da izađem na pogrešnoj stanici i uvijek sam se uspio snaći. Drago mi je što nije uvijek išlo sve kako treba i da nisam pravio greške možda danas ne bih bio samostalan i neovisan kao što jesam.

Na sreću, moram naglasiti da među nama još uvijek živi veliki broj ljudi koji su spremni i žele pomoći, što mi je također jedna ogromna olakšica u svakodnevnom životu.

Facebooktwitterpinterestlinkedinmail