Piše: Anesa Balić
Na UNESCO-voj Svjetskoj konferenciji o posebnim obrazovnim potrebama održanoj u španskom gradu Salamanki usvojena je Izjava i Okvir za akciju kojom se promiče pravo svakog djeteta da bez obzira na njegovo fizičko, intelektualno, emocionalno, socijalno, jezičko ili drugo stanje bude uključeno u obrazovni sistem, odnosno redovne škole i razrede. Obrazovni koncept koji proističe i koji se razvija iz ovakvog jednog općeg stava o potrebi uključivanjasve djece u redovne škole poznat je kao inkluzivno obrazovanje.
Da li je inkluzivno obrazovanje u Bosni i Hercegovini samo mit ili stvarnost?! Svakodnevno slušamo razne govornike i „puna usta“ inkluzije u bosanskohercegovačkom obrazovnom sistemu, međutim stanje na terenu i realna slika su nešto sasvim drugačije.
Tragom informacija pronašli smo jednu od asistentica u nastavi, angažovana od strane Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona. Maida Subašić je diplomirana profesorica bosanskog jezika i diplomirana profesorica razredne nastave. Zbog nedostatka posla kao redovnog predavača u školi, Maida je završila dodatne edukacije i seminare kako bi stekla uslove da bude asistent u nastavi.
Kako nam je rekla i sama Maida, nakon što je počeo projekat sufinansiranja zapošljavanja odgovarajućeg stručnog kadra za rad s djecom sa poteškoćama u razvoju u osnovnom i srednjem obrazovanju održana je jedna trodnevna edukacija na kojoj je prisustvovala. Predavači edukativnih radionica su bili defektolozi i psiholozi. Svrha i cilj bili su uputiti i edukovati učesnike u osnove pružanja znanja kao asistenti. Kako nam je Maida istakla oni su zapravo samo napravili temelj, a ostalo je na samim asistentima. Zapravo bilo je to teorijsko i praktično predavanje, ali činjenica je da to nije dovoljno, jedna edukacija je samo uspostavljanje temelja, odnosno upoznavanje s osnovama.
„Ja kao asistent se pripremam sama. To znači da istražujem, pripremam materijale i sadržaje u saradnji sa nastavnicima i pedagogom u školi, kako bih što bolje prilagodila i uskladila nastavni materijal s potrebama djeteta“, naglasila je Maida.
Naravno, zanimalo nas je i kako to sve izgleda iz ugla asistentice u nastavi, odnosno da li je prema njenom mišljenu ovaj koncept dobro osmišljen?
„Ne, nije dovoljno uređeno u našem obrazovnom sistemu, možda je i koncept dobro osmišljen, međutim u praksi je drugačije, dosta toga fali, počevši od onog osnovnog, a to je nedostatak nastavnog materijala, knjiga i udžbenika.“ Ona ističe da je zapravo skoro pa jedini izvor internet, ali iako postoji internet na kojem je danas dosta toga dostupno, sve je to nedovoljno ukoliko sam asistent ne zna šta je konkretno potrebno. To znači da je svaki taj učenik poseban i treba drugačiji pristup prilagođen njegovim znanjima i sposobnostima.
Asistenti u nastavi mogu biti osobe koje imaju ili završavaju fakultete društvenih nauka, zdravstvenih nauka, likovne ili muzičke akademije ili filozofskog fakulteta. Zadatke koje oni trebaju proći prije pružanja podrške su prije svega edukacija asistenta, praktični rad sa djecom i osobama s teškoćama, a koje organizuje Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade. Dalje, potrebno je da budu upoznati s teškoćom koje dijete ima, od koje bolesti boluje te niz drugih informacija kako bi što bolje upoznao dijete. Važno je da zna i šta je to što će njemu samom najviše doprinjeti kako bi rad s djetetom bio što efikasniji.
Našu sagovornicu pitali smo koja je to prema njenom mišljenju uloga i značaj asistenta u nastavi, šta je to čemu oni doprinose. Istakla je da je uloga asistenta u nastavi prije svega pružanje pomoći učeniku s poteškoćama u razvoju. Osnova je pružanje pomoći pri izvršavanju zadataka na času. Također, sama motivacija i poticanje na rad te usmjeravanje djeteta ka ispunjenju zadatka. Prisutnost asistenta omogućava učeniku da mu dan proveden u školi bude što manje stresan, jer imaju jako bitnu ulogu u njihovom životu, djeca osjećaju bilskost pa na svog asistenta gledaju kao na oslonac i potporu. Asistenti su tu i kako bi im pomagali u komunikaciji s drugim učenicima da se u razredu osjećaju slobodnije i sretnije. Zapravo naša sagovornica je naglasila da kada se djetetu objasni na njima blizak način određeni zadatak, tako ih pokrećemo da i oni sami mogu dosta stvari.
Međutim, ono što ni najmanje ne iznenađuje jeste činjenica da su asistenti malo plaćeni za svoj rad. Na naše pitanje na koji način je moguće poboljšati i uključiti veći broj asisitenata u obrazovni sistem, u sam nastavni proces, odgovor je očekivan. „Moguće je sve poboljšati, a kao prvo to je povećanje plate. Mnogi odbijaju posao asistenta baš iz tog razloga, jer su plate jako male. Problem je i što nemamo dovoljno sredstava za rad, potrebni su nastavni materijali, knjige i udženici itd. Mišljenja sam da bi svaka škola trebala napraviti jedan stručan tim koji bi sačinjavali defektolog, psiholog, pedagog, učitelj (razrednik) tog učenika, asistent. Poželjno je i imati sastanke, sarađivati te na taj način omogućiti da ti učenici napreduju.
Prednosti i mane sadašnjeg inkluzivnog obrazovanja bilo je naše posljednje pitanje za asistenticu Maidu, koja kao prednosti navela uključenost, odnosno interakciju sa širokim krugom ljudi, komunikacija sa drugom djecom, također im pruža mogućnost učešća u kulturnim događajima kao što su predstave u školi, sekcije i ostalo. Kao mane navodi da su to „nedostatak kvalificiranog osoblja (učitelja, psihologa, logopeda) ljudi koji su obučeni za rad s djecom s poteškoćama.“ Ono što je zanimljivo jeste da je kao mane navela i da roditelji vrlo često nemaju dovoljno informacija o inkluzivnom obrazovanju, te zbog toga većina djece uspije završiti osnovno obrazovanje i ne mogu nastaviti dalje školovanje.
U svrhu osiguranja normalnog životnog ritma djece s teškoćama u razvoju svi segmenti društva dužni su dati vlastiti doprinos njihovoj inkluziji u društvo. Uključenje asistenta trebalo bi početi već od vrtićke dobi, kroz osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, sve do zaposlenja kako bi inkluzija bila kvalitetna u punom smislu te riječi. Stoga je nužno senzibilizirati društvo, poštivati različitosti, širiti pozitivnu sinergiju. Već je rečeno, da djeca i osobe s invaliditetom mogu i žele doprinositi društvu, a ne ovisiti o njemu.
Inkluzivno obrazovanje je dio važnog sistema sa kojim se suočava naše društvo. Razlike u teoriji i praksi su evidentne, uzimajući u obzir da se Bosna i Hercegovina svrstava u grupu edukativno srednje razvijenih zemalja te je samim tim i problem izraženiji. Problem je složeniji samim tim što je riječ o djeci s invaliditetom, jer izloženi su svakodnevno nedostacima kao što su nedostatak stručne saradnje, nizak nivo edukacije, nedostatak finansijskih i materijalnih sredstava, socijalna diskriminacija i uopšteno nezainteresovansot za ovaj problem, a sve to negativno utiče na sve aspekte njihovog života.
Ono što je potrebno jeste razvijati inkluzivnu filozofiju u školama, stavove i vjerovanja, raditi na promjeni i prilagođavanju školske sredine učenicima sa teškoćama. Potrebno je i da se osiguraju finansijska sredstva i materijale za normalno funkcionisanje ovog sistema, povećati broj asistenata, ali i definisati sve prepreke za inkluzivno obrazovanje i raditi na njihovom uklanjanju.
