Anes Osmić za „Karike“
Ljudska prava u BiH 2020. još uvijek nisu shvaćena ozbiljno. Da jesu, bila bi važan dio programa vladajućih političkih stranaka te, shodno tome, i dio ozbiljne obrazovne agende. Vruć krompir je prebačen u ruke pojedinaca i nevladinog sektora. Zbog svega toga, nemali broj mladih vjeruje kako su ljudska prava izmišljotina Zapada, ubleha NVO sektora i kako nemaju nikakve veze s njihovim životima u BiH danas. Istraživanje koje smo sproveli među našom publikom pokazalo je da mladi čak i kada znaju kome prijaviti slučaj kršenja prava to ne rade, jer ne vjeruju da će država BiH i njene institucije išta uraditi po tom pitanju. Kako mladima približiti važnost teme njihovih ljudskih prava i vratiti im barem mrvu vjere da još uvijek mogu nešto uraditi sa svojim životima u ovoj zemlji?
Nulta tačka humanosti
Za mene je oduvijek priča o ljudskim pravima bila priča o konkretnim ljudima i njihovim životima koji se kriju iza ove sintagme. Iza diskriminacije, predrasuda, mržnje, odbacivanja, osude, prezentirane u javnom prostoru uglavnom u obliku statistike i izvještaja, stoji ljudska koža, odnosno ljudi sa snovima, nadama, željama, potrebama i ljudi koji upravo zbog te mržnje, diskriminacije, osude, nerazumijevanja pate i ne mogu da ostvare maksimum svojih potencijala. Za mene lično nikada nije bilo potrebno da pričamo o bilo čijem ljudskom pravu niti da to pravo moramo ozakoniti jer duboko vjerujem u nultu tačku humanosti u kojoj svaki, ali svaki čovjek ima pravo na dostojanstven i vrijedan življenja život. Sretan i zadovoljan pojedinac benefit je po cijelo društvo. Svako bi od nas volio da ima sretnog doktora, nasmijanog pekara, zadovoljnu prodavačicu… Kada smo poštovani i priznati zbog onoga što jesmo, istinski možemo biti od koristi sebi i drugima oko nas. Priča o ljudskim pravima je tako i priča o autentičnom ljudskom iskustvu i pravu na život, bez obzira na to kakve smo karte dobili prilikom rođenja.
Na mojoj koži
Skupa s mojim najbližim saradnicima i saradnicama na Karikama, pokrenuli smo projekat Na mojoj koži želeći da priču o ljudskim pravima svedemo na praktičan, svakodnevni život. Uz svesrdnu podršku Programa osnaživanja nezavisnih medija (USAID), dajemo mladima prostor da sami ispričaju svoju priču i pokažu kako je poštivanje ili kršenje određenog njihovog ljudskog prava uticalo na kvalitet njihovog života.
Dajemo medijski prostor mladima da kažu kako su se osjećali i o čemu su razmišljali u određenoj životnoj situaciji, da li su se nekome obratili za pomoć, šta su željeli da urade, a šta su na kraju uradili u odbranu sebe i svog života. Vjerujemo da upravo lični narativ može da bude dobar način da priču o ljudskim pravima shvatimo ozbiljnije i realnije.
Metar moje kože
Najteže je pisati o onome što se desilo tebi i bilo bi nefer očekivati to od drugih a kriti se sve vrijeme u ovom blogu pozivanjem, obraćanjem, objašnjavanjem i informiranjem. Nikada nisam bio tipičan dječak i mojim vršnjacima je to bio povod da me nazivaju raznim imenima. Od petog do osmog razreda osnovne škole živio sam u konstantnom grču iščekujući novu uvredu, dobacivanje, ismijavanje. Vjerovao sam da ako budem šutio i ako im ne pokažem da me to sve boli, da će prestati. Nisu, a ja sam stalno saginjao glavu i trudio se da budem što nevidljiviji. Nikada nikome nisam rekao ni riječi. Ni roditeljima ni nastavnicima. Petnaestak godina prije, u surovoj tranzicijskoj stvarnosti, u malom bh. gradu gdje sam živio nije bilo nikakve priče o ljudskim pravima, i jedan dječak je počeo vjerovati da zaslužuje sve što mu govore. Nije moguće da sam ja jedan u pravu, a da oni svi griješe. Vožnja školskim autobusom do kuće je bila najgora.
Gledao sam da što prije prođem do prvog slobodnog mjesta kroz tunel uvreda, podsmijeha i svega onoga što bi brojni odrasli i danas nazvali samo dječijim šalama. Te dječije šale su ugasile život u meni. Istopio sam se i povukao u svoj svijet s dubokim osjećajem iznevjerenosti, odbačenosti i usamljenosti, koje i dan-danas liječim. Nikada o svemu tome do mojih zrelijih godina nisam razmišljao kao o nasilju, i dugo vremena nisam znao kako da zacijelim jer sam vjerovao da uopšte nisam povrijeđen. Sada imam priliku da o tome pišem i govorim kako nijedno drugo dijete ne bi mislilo da je ljudsko smeće jer je drugačije.
Krive noge, debela stopala, velik nos, boja kože, porijeklo, imovinski status, religija – djeci nije potrebno mnogo razlike u odnosu na njih kao grupicu da ismijavaju, omalovažavaju, ismijavaju – uništavaju nečiju sliku u samom sebi. Na kraju krajeva, dijete koje ismijava i vrijeđa drugo dijete iz bilo kojeg razloga je poraz cijelog društva.
Tvoj život i ti si najvažniji/a
Ne znam šta sam tada mogao da uradim, kome da se obratim, na koje svoje pravo da se pozovem i koliko bi to sve imalo smisla. Često nisam ni danas siguran u određenim situacijama na koji način da zaštitim sebe i svoj život. Ali hajde da pišemo i govorimo o svemu tome. Omladinski magazin Karike, zahvaljujući podršci USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija, ima osigurane resurse u narednih godinu dana da pričamo i učimo skupa o ljudskim pravima. Zato te i ovim putem ohrabrujem i pozivam da nam se javiš na redakcija.karike@gmail.com i ispričaš određenu situaciju koja ti se desila, a u kojoj je neko kršio ili poštovao tvoje ljudsko pravo. Možeš da se javiš samo s prijedlogom koji ćemo dalje skupa razraditi i na najsigurniji način predstaviti široj javnosti.
Hajde da konačno stanemo u odbranu naših prava i života.
