Razgovarala: Maja Lolić
Općina Nevesinje se nalazi na jugoistoku Bosne i Hercegovine. Nevesinje krase mnogobrojni krški brdski-planinski predjeli i ova općina broji 13.758 stanovnika. Kao i u ostalim dijelovima BiH, osobe s invaliditetom su i ovdje skoro pa neprimjetne. Kako bismo bolje razumjeli njihov položaj i status, razgovarali smo sa predsjednicom Udruženja “Moja nada” iz Nevesinja, Slavicom Bulut. U intervjuu, Slavica je istakla mnogobrojne probleme na koje nailaze tokom rada ali isto tako i one pozitivne strane i primjere koje se dešavaju u ovom Udruženju.
Kada je osnovano Udruženje “Moja nada” i u kakvim uslovima ste počeli sa radom?
Slavica Bulut: Udruženje “Moja nada” je osnovano 2003. godine, do 2012. godine boravili smo u prostorijama općine Nevesinje, te godine prešli smo u nove prostorije. Sve smo adaptirali, nije bilo učionice, ni kabineta za logopeda, ni za fizioterapeuta, tako da smo sve mijenjali uključujući i bravariju, otvore i podove. Prostor sada ima i grijanje i funkcionalan je za djecu sa poteškoćama.
Jedina barijera nam je bio lift, ali smo i njega dobili tako da smo s liftom upotpunili sve potrebe što se tiče korisnika našeg udruženja.
Premijerka Republike Srpske, Željka Cvijanović, je bila ta koja nam je omogućila lift, jer nam je za sljedeće tri godine obezbijedila sredstva u iznosu od 55.000 KM.
Zahvalni smo svakome ko dođe da obiđe ovu djecu, njima a i nama to puno znači. Takođe od velikog je značaja da ko god dođe bude upoznat sa problematikom, jer sami se ne možemo izboriti ukoliko nam neko neće pomoći. Bitno je napomenuti da imamo sredstva od Općine Nevesinje, ali ta sredstva koristimo za plate i svi radimo za minimalac. Udruženje ima deset radnika i funkcionišemo kao jedno preduzeće.
Kakav je način rada Vašeg Udruženja i koliko znači vašoj zajednici?
Slavica Bulut: Imamo deset zaposlenih, od čega su četiri osobe s invaliditetom. Imamo logopeda, pedagoga, dva fizioterapeuta, vaspitača i ekonomistu. Djeci ovo udruženje puno znači. Vrtić jeste bitan, ali opet će dijete iz vrtića otići i igrati se u parku. Naša djeca odavde idu kući, njima je ovo drugi dom. Pogotovo djeca koja imaju cerebralnu paralizu, oni dođu, urade vježbe i ovdje provode vrijeme, a nakon toga roditelji dođu po njih. Oni su stalno u kući, mislim sva naša djeca niti se gdje kreću niti izlaze.
Prostorije Udruženja “Moja nada”
Teško je voditi udruženje kada nemate dovoljno podrške, ali funkcionišemo zbog djece i radnika, iako je teško naći posao i u Nevesinju, kao i svugdje. Koliko god se mučimo, zadovoljni smo, radimo i doprinosimo. Ovaj posao ne može se raditi bez ljubavi, jedino sa puno ljubavi i strpljenja možete ostvariti nešto.
Koji su po vama glavni problemi sa kojim se vi susrećete, da li je to nedostatak finansijskih sredstava ili možda lokalna zajednica nema dovoljno razumijevanja za vaše Udruženje?
Slavica Bulut: Što se tiče lokalne zajednice, od njih ne tražimo previše, odemo kada nam nešto treba, možda jednom godišnje. Prošle godine smo imali saradnju sa školama. Dolazili su nam prilikom obilježavanja međunarodnog dana osoba s invalididitetom i zbog dodjele paketića. Otkako je pandemija krenula, naravno da imamo i manje posjeta. Ono što je najbitnije jeste da je prostor adaptiran i da imamo sve što nam treba. Što se tiče finansija, gledamo da pomognemo djeci. Koliko god da imamo sredstava, djeci pokušavamo da prebacimo za banjsko liječenje. Imali smo djevojčicu sa cerebralnom paralizom, kojoj je tebalo 6.000 KM za operaciju. Uspjeli smo preko nekih donatora skupiti 5.000 KM, ostalo je porodica isfinansirala. Roditelji pokušavaju što više da urade za svoju djecu, ali kao i svugdje, finansije su glavni problem.
Prije se gledalo na djecu sa poteškoćama kao da ne pripadaju ovdje.
Ja imam brata sa poteškoćama. Živjela sam u Čapljini prije i nisam osjećala da ima problema, ali kad smo došli u Nevesinje počeli smo i da se susrećemo sa problemima. Drugačije su ga gledali, podsmijavali se. Sada se to sasvim promijenilo, jer moj brat može hodati, a dobio je i govornu manu prilikom automobilske nesreće. Sa tom manom počeo je i da muca. Razumijemo ga šta priča, zaista je pravi primjer, koji bi mogao da posluži svima, jer se ničega ne ustručava, normalno funkcioniše u zajednici. Samostalno obavlja svakodnevne poslove i upravo je primjer kako se treba ponašati sa sopstvenim poteškoćama.
Kažete da doprinosite vašoj zajednici i da mnogi korisnici nakon korištenja vaših usluga, odlaze kući. Da li ste im Vi jedina tačka socijalizacije?
Slavica Bulut: Udruženje puno znači našim korisnicima i nekako smo prevazišli te barijere. Mnogi nisu znali za nas, ali smo uspjeli sa osnovnom školom i vrtićem uspostaviti kontakt da se djeca upoznaju sa invaliditetom i poštekoćama drugih, jer mnoga naša djeca idu u inkluzivnu školu. Lično nisam pobornik inkluzije pod ovakvim uslovima, mišljenja sam da je inkluzija dosta usporila i odmogla i da svako dijete mora imati asistenta.
Mišljenja sam da je ovo Udruženje doprinijelo našoj zajednici, jer nismo znali sa kakvim se problemima roditelji susreću, ni s kojim se problemima djeca susreću. Tek sada kada su počela dolaziti djeca iz osnovne i srednje škole uvidjeli smo da ta socijalizacija može uspjeti i da to funkcioniše na neki način. Ukupno 54 djece je zavedeno i ima dosta problema, od toga da roditelji koji ne rade žive od 160 KM pomoći. Nije ni to materijalno veliki problem, ali jeste kada vi imate dijete koje npr. ima cerebralnu paralizu, jer ta novčana sredstva puno znače da unaprijedite život svog djeteta, a to ne možete uraditi ukoliko i sami ne radite.
Kako je sistem obrazovanja prilagođen djeci i mladima sa poteškoćama u razvoju?
Slavica Bulut: Kao jasno stanje u obrazovanju navešćemo primjer iz prakse, dječaka Marka, koji je toliko veseo i volio je školu, završio je 9. razred i nažalost nije imao mogućnosti ovdje da upiše srednju školu. Niko se nažalost nije mogao ili htio potruditi. Kontaktirali smo Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske, a niko od profesora, da ne bi izgubio svoje radno mjesto, nije želio uvesti neki zanat koji bi Marku bio prilagođen. Primjetno je da se povukao u sebe, da je sada drugačije dijete, takođe ima tremu od susreta kada negdje pođe, tako da kuća i sama ta zatvorenost već utiču na njega.
U Nevesinju su sve škole četverogodišnje škole, a on ne može ići u takvu, već u trogodišnju. Na primjer nemamo škole za pekara, vrtlara ili nešto slično. Mislili smo da bi za njega bilo prihvatljivo trgovačko zanimanje, kada već ima ekonomska, da se treći stepen uvede za trgovca. Ali nam je rečeno da bi to opet bio višak radnih mjesta.
Gdje se nalaze najbliže trogodišnje škole i kakvo je vaše mišljenje o inkluzivnom školovanju?
Slavica Bulut: Najbliže takve trogodišnje škole se nalaze u Foči, Podgorici i Banja Luci. Otići tako mlad od kuće i izboriti se sa svim tim problemima kao što su se izborile neke naše kolegice i postati svoj čovjek je zaista teško. Malo je djece koje će roditelji pustiti da odu i da ga od prvog razreda srednje škole odvoje od sebe. Pričali smo i sa Markovom majkom, rekla je da ona to ne bi mogla da uradi, da dijete ode od nje u Banja Luku i da upiše školu, vjerovatno bi rezultiralo selidbom, a teško je ostaviti sve iza sebe. Inkluzija ovdje nažalost nije ništa dobro donijela.
Nažalost te škole su internatskog tipa, dakle tu se mora boraviti i roditelji moraju imati hrabrosti da odvoje dijete od kuće i ostave zbog školovanja. Inkluzija pod ovakvih uslovima kako sada funkcioniše po mom mišljenju desocijalizuje dijete. Zato što sjedi sa asistentom u klupi, nema druga i automatski se druži sa asistentom i asistent je taj od koga uči i toliko ga usmjerava da dijete na kraju izopći iz društva. Dijete jednostavno ne može tako da funkcioniše.
Da li su roditelji prepušteni sami sebi sa takvom djecom?
Slavica Bulut: Nažalost jesu i uvijek kažemo, lahko je djeci dok su im roditelji živi. Imali smo primjer djeteta s autizmom, majka je umrla prije dvije godine. Otac ostao sam s djetetom, otac nije bolestan, ali ima određenih problema. Sa kim onda dijete da ostane? Trebalo je da ide u dom za lica s invaliditetom, a nema prevashodno doma za djecu s invaliditetom u Republici Srpskoj, jedino u Višegradu ima zavod za žensku djecu i omladinu, kao i u Prijedoru za odrasla lica s invaliditetom. Prilikom našeg angažmana da zbrinemo to dijete, direktor centra za socijalni rad u Nevesinju mi je rekao da samo zamislim koliko će koštati općinu njegov boravak u domu, on je mlad, a dom košta mjesečno 600 KM. Šta da Vam dalje pričam? Otac oko njega brine, zaista nema nikakvih problema, a i mi obilazimo redovno i čujemo se. U međuvremenu otac tog dječaka se razbolio, treba na operaciju, a dijete nema s kim ostati. Zvali smo i tu ustanovu u Prijedoru, ne može pošto je COVID-19 ne primaju, zvali ovdje u bolnicu, i jedina nam je solucija bila da na palijativu da dijete smjestimo u bolnicu dok se otac operiše. U konačnici je otac odustao od operacije jer sistem ne može da se pobrine za dijete, iako bi trebao. Zastanete i zapitate se da li nam u životu treba nešto više osim zdravlja?!
