Piše: Rinat Kevrić

U bosanskohercegovačkom društvu gdje se osobe s invaliditetom tretiraju kao građani drugog reda uprkos činjenici da njihova prava proističu iz Ustava Bosne i Hercegovine,  kolokvijalno nazvanog Dejtonski ustav, kao i iz brojnih međunarodnih dokumenata koji tretiraju ovu oblast. Sferu invalidnosti naše je zakonodavstvo normiralo u tri kategorije, i to – ratni vojni invalidi (RVI), civilne žrtve rata i mirnodobske osobe s invaliditeteta. Ova podjela je sasvim legitimna, ali benefiti (kako socijalni, tako i finansijski) koje imaju pripadnici neke od ovih kategorija su izuzetno različiti što u stvarnosti generiše diskriminaciju i ocijenjeno je kao kamen spoticanja u očima međunarodne zajednice.

Osoba s invaliditetom – nesposobna osoba koja je limitirana i ovisna o društvu

UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom je napisana na temeljima socijalnog modela invalidnosti. U našoj državi je prisutan i najzastupljeniji medicinski model koji na invaliditet gleda kao ograničenje, i u tome kontekstu  osobe s invaliditetom nisu sposobne i kao takvim im je potrebna medicinska pomoć. Shodno tome, osnovna podjela modela invalidnosti je: model milosrđa, medicinski model, model deficita, socijalni model, u literaturi postoje još neki modeli invalidnosti, ali ova četri su ključna. Različiti modeli invalidnosti su tu da bi obrazložili i pojasnili razne pristupe, politike koje su okrenute prema unaprijeđenju prava i položaja osoba s invaliditetom.

Prema tome, model milosrđa tretira invaliditet kao nedostatak. Kao što sam naziv ovog modela kaže osobe s invaliditetom trebaju milosrđe društva da bi kao takve opstale u tom istom društvu. Ovaj model je zastario i u tom kontekstu je prevaziđen.

Medicinski model je nastao u godinama nakon Drugog svjetskog rata i u to vrijeme bio je značajan korak naprijed u tretiranju osoba s invaliditetom. U tom kontekstu, cjelokupno društvo nakon Drugog svjetskog rata promijenilo je svoju percepciju prema osoba s invaliditetom (jer je Drugi svjetski rat dramatično povećao njihov broj) i u postratnom društvu je došlo do konsenzusa prema njihovom odnosu prema osobama s invaliditetom i da se invalidnim osobama posveti veća pažnja cjelokupnog društva, kao i da se društvo okrene sistematskom rješavanju njihovih socijalni problema što bi bilo svima u interesu.

Prvi korak prema rješenju statusa osoba s invaliditetom tih godina bio je upravo medicinski model. Iako on gledan sa današnjeg aspekta ima svoje nedostatke, ali sredinom 20. stoljeća bio je revolucionaran.

Model deficita, koji nastaje između 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka na neki način predstavlja prelaz od medicinskog ka socijalnom modelu. Njime se naglašava značenje utvrđivanja i zadovoljavanja “posebnih potreba” osoba s invaliditetom. Primjenom ovog modela proces dijagnosticiranja je usmjeren na utvrđivanju onog što osoba ne može, u čemu ima poteškoće, tako da se rehabilitacijom to nastoji smanjiti ili otkloniti. Uporedo s ovim modelom javlja se i pokret integracije koji je u početku većinom bio usmjeren uključivanjem djece s blažim teškoćama u razvoju u redovni sistem odgoja i obrazovanja. Ovaj oblik integracije se isključivo odnosio na dijeljenje zajedničkog prostora i pojedinih aktivnosti koje su vremenski bile ograničene i koje su kontrolisale osobe bez invaliditeta, čime zapravo nije ni dolazilo do istinskog uključivanja i prihvaćanja, smatra Sabira Gadžo Šišić.

Socijalni model kao takav je najprihvatljiviji, jer problem vidi u društvu, a ne u osobi s invaliditetom. Samo inkluzivno društvo bi bilo rezultat ovog modela. Po ovom modelu su osobe s invaliditetom shvaćene kao aktivisti koji uz pomoć relevantnih partnera stvaraju društvo jednakosti i ravnopravnosti.

Pogled današnjice na invaliditet

S tim u vezi, mi živimo u društvu gdje je briga i borba za prava osoba s invaliditetom stvar aktivizma, a ne bi trebalo da je tako, jer postoje brojni relevanti dokumenti iz ove oblasti koji pravno uređuju ovo područje. Da stvar bude gora, eksperti koji procjenjuju i daju kvalifikaciju stepena invaliditeta rade to na osnovima medicinskog modela i u tom kontekstu ne postoje jasni kriteriju za realnu procjenu potreba osoba s invaliditetom.

Upravo na tom polju “Bosanski doktori za osobe s invaliditetetom” su proveli kampanju gdje su lobirali i zagovarali prelazak sa medicinskog modela na socijalni model procjene invaliditeta. Iako je preduslov za napredak Bosne i Hercegovine ka kandidatskom statusu članice Evropske unije, socijalna kohezija, nedovoljan angažman po pitanju struktuirane diskriminacije preovladava u našem društvu, gdje samu diskriminaciju vrši država.

Međutim, pomak prema naprijed po pitanju ljudskih prava marginaliziranih skupina je nizak skoro pa nepostojan, čak bih rekao svjedoci smo retrogradnog kretanja na polju ljudskih prava.

Kao što sam već naveo medicinski model percepcije invalidnosti je najzastupljeniji u našem društvu. Iako postoje brojne nevladine organizacije, udruženja osoba s invaliditetom i udruženja koja realizuju projekte koji se tiču osoba s invaliditetom, kao i brojni aktivisti koji skreću pažnju javnosti na ovaj problem i uprkos tomu prelazak na socijalni model nije do danas realizovan u praksi. Zašto je to tako?

Smatram da je problem u nedovoljnom stepenu razvijenosti društvene infrastrukture, ali i našeg sveopćeg/društvenog stava prema marginaliziranim skupinama u našem društvu. Naravno da za takvo stanje u društvu krivnju snose i donosioci odluka, ali isto tako i svi oni koji čine taj sistem. Ne možemo “svaljivati” samo krivicu na one koje smo izabrali na izborima, već i oni koji svakodnevnu imaju priliku da na neki način unaprijede život osoba s invaliditetom – itekako snose krivicu, za jak nizak nivo poštivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom. Od službenika u općini koji učini da se osjetite manje vrijednim jer ste “obična” osoba s invaliditetom, a ne RVI, do socijalnog radnika, od kojeg vam ovisi materijalna pomoć i učini da se osjetite manje vrijednim jer tražite podršku sistema, koja vam je zagarantovana vašim pravom!

Svi dobro znamo kakav je status osoba s invaliditetom u našem društvu i kako donosioci odluka ne vide ovo polje kao relevantno i interesantno da se pozabave problematikom iz ovog područja, iako po posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, postoji oko 300.000 osoba s invaliditetom – poprilično potencijalno glasačko tijelo. Sama ta brojka treba li da bude dovoljna da se status ove ranjive kategorije društva popravi i da cjelokupno društvo shvati kao relevantnu, posebno ako se zna da po posljednjim procjenama Zavoda za statistiku u Bosni i Hercegovini živi oko 2.5 miliona stanovnika.

Iako se na ovom problemu radi konstantno i skreće se pažnja javnosti na ovu problematiku putem raznih strategija, u realnosti i uticaju na život osobe s invaliditetom to jako malo utiče. Osobe s invaliditetom su i dalje na marginama društva bez nekih jasnih naznaka da bi se socijalni status ove društvene skupine uskoro mogao popraviti.