Piše: Haris Kolašinac
Da bismo razumjeli današnji položaj osoba s invaliditetom u ustanovama, važna su nam i osnovna znanja o tome kako se društvo kroz historiju ophodilo prema ovoj marginalizovanoj grupi. Proučavanje društvenog položaja osoba s invaliditetom kroz historiju je otežano zbog nedostatka pisanih izvora o tome.
Iako su historijski izvori veoma oskudni podacima o osobama s invaliditetom, jer se o njima nikad nije ni razmišljalo kao o ravnopravnim članovima društva, okvirno znamo da su još u drevnim društvima predstavljali “teret” za zajednicu i porodicu, da su ih katkad sistematski uništavali, jer je smrt, kako nalazimo i u Platonovoj Državi, bila najbolje što se može postići za “uboge” i “nemoćne”.
“Ako je neko lud”, prema Platonovoj raspravi o Zakonu o ludim i nenormalnim osobama, “neka se ne pojavljuje u gradu. Rođaci treba takve da čuvaju u kući kako god umiju i znaju, ili da plate kaznu.”
Na osnovu najranijih dostupnih podataka o životu plemenskih zajednica, poznato je da je zbog očuvanja plemena običaj nalagao solidarnost prema “nemoćnim”, ali i fizičko uništenje, ukoliko je opstanak zajednice njome ugrožen.
Ipak neka istraživanja u oblasti antropologije pokazala su da je u periodu koji je prethodio pojavi države, položaj osoba s invaliditetom bio u vezi sa tumačenjem invaliditeta kao posljedice “obilježavanja od strane viših sila”. Kao takve, osobe s invaliditetom su uživale određene prednosti vezane za magijske kultove. Mogućnost komunikacije sa “onostranim” doprinijela je da uživaju izvjestan ugled u društvu bez obzira na nemogućnost privređivanja.
Položaj osoba s invaliditetom u antičko doba
Do promjena u društvenom položaju osoba s invaliditetom došlo je u antičko doba. Izgled osoba sa tjelesnim invaliditetom u velikoj mjeri odudara od antičkog ideala lepote, pa je to uticalo da društvo u cjelini ima negativan stav prema ovoj grupi ljudi. U tom duhu i Platon navodi da “i ljekarsko zanimanje, o kojem smo govorili, odredićeš u našoj državi kao i sudsko: zakonodavstvom. A oba će se, prema tome, starati samo o građanima koji su tjelesno i duševno zdravi; one koji nisu tjelesno zdravi pustiće da umru, a one koji su duševno bolesni i nepopravljivi osudiće na smrt. Doista, smrt je najbolje što se može postići i za one koji su takvi i za državu.” (Petrović, 2012).
Sasvim je jasno da antička društva pravednost društva poimaju na sasvim drugačiji način bar kada je riječ o osobama sa invaliditetom. Položaj djece s invaliditetom je bio posebno težak u Sparti. Ovo se pravdalo vojničkim ustrojstvom ovog grčkog polisa i činjenicom da se društvo mora osloboditi svakog ko ne može obavljati vojničku službu. Planina Tajget, koja se nalazi u blizini Sparte, bila je mjesto na kome su Spartanci ostavljali slabu djecu. Smatralo se da takva djeca, budući da nemaju potencijale da izrastu u ratnike korisne za državu, predstavljaju balast za državu te ih se treba odmah osloboditi. Ova praksa ubijanja nedovoljno fizički sposobne djece se i kasnije zadržala i prećutno pravdala ekonomskim razlozima opstanka zajednice.
Tako se invaliditet povezivao sa grijehovima predaka koje je osoba morala patnjom i molitvama da iskupljuje. Za takve ljude se verovalo da su zaposednuti demonima, a ako su žene, bile bi zatvarane, mučene, spaljivane kao veštice.
U Rimu je novorođenčad sa težim invaliditetom imala sličnu sudbinu. Stavljali bi ih u kolijevke i obično spuštali u rijeku ili prodavali na pijaci. Nije se to činilo “iz gnjeva i dosade”, kako je govorio filozof Seneka, nego u skladu sa “pravilima razuma: odvojiti neupotrebljive od zdravih”.
U rimskom i grčkom svijetu ipak su postojali glasovi koji su se protivili takvom postupanju društva prema nemoćnima. Hipokrat, koji je među prvima smatrao da svaka osoba zaslužuje jednak tretman u liječenju, svakako je doprinio promjenama u načinu razmišljanja i medicinskom pristupu. No promjene su se sporo odvijale u srednjem vijeku, opterećenom dogmatskim učenjem, religijskim tumačenjem bolesti i praznoverjem.
Srednji vijek je razdoblje koje je u velikoj mjeri bilo obilježeno snažnim uticajem crkve i njenog učenja. Polazeći od hrišćanske dogme o pomaganju drugima i milosrđu, moglo bi se očekivati da je došlo do poboljšanja položaja osoba s invaliditetom u odnosu na raniji period. Nažalost, do toga nije došlo jer se na invaliditet gledalo kao na svojevrsno “božije prokletstvo”.
Novi vijek je donio i poboljšanja po pitanju statusa osoba s invaliditetom
Novi vijek je donio i prve bolnice i prihvatilišta za osobe sa različitim vrstama invaliditeta. Naročito je bio težak položaj osoba sa mentalnim poremećajima koji su često bili primoravani da borave u nehigijenskim prostorijama, često izolovani od ostatka svijeta.
Ipak, na prelazu iz 19. u 20. stoljeće, dolazi do poboljšanja položaja osoba s invaliditetom u društvu. Tome su doprinijele i uspješne osobe s invaliditetom. Zabilježena iskustva rijetkih pojedinaca s invaliditetom koji su zahvaljujući podršci svojih edukatora uspjeli da prevaziđu socijalne barijere uprkos svom oštećenju zdravlja, dali su dodatni podsticaj i nadahnuće za razvoj specijalnog školstva.
Helen Keller je uprkos nemogućnosti da čuje i vidi, zahvaljujući pomoći svoje guvernante Anne Sullivan, naučila da čita, piše i govori, usavršila je svoje obrazovanje i diplomirala na Radcliffe koledžu. Kao pisac, političar, inspektor američkih zavoda za obrazovanje osoba oštećenog vida i sluha, jedna od najslavnijih, bila je zastupnik ovih lica boreći se za njihova prava. Osnivač je Američke unije za građanske slobode i Međunarodne organizacije za prevenciju sljepila. Podstakla je i osnažila napore u pravcu konstruisanja pomagala kategoriji lica sa senzornim oštećenjima. Takođe, u ovom periodu su osnivane i prve organizacije civilnog društva koje su pružale pomoć i brigu osobama s invaliditetom u prevazilaženju svakodnevnih teškoća i nedaća.
Velike promjene u položaju osoba s invaliditetom u 20. stoljeću
Pristup osobama s invaliditetom počeo je da se mijenja tek s razvojem humanističkih nauka u 19. vijeku. Zahvaljujući entuzijazmu filantropa, počinju da se primjenjuju posebne metode u obrazovanju djece sa različitim vidovima invaliditeta, za koju se otvaraju i specijalna školska odjeljenja.
Do velikih promjena u položaju osoba s invaliditetom došlo je u 20. stoljeću. Ako izuzmemo eugenične tendencije usmjerene na eliminaciju osoba s invaliditetom tokom Drugog svjetskog rata, može se reći da je 20. stoljeće, stoljeće institucionalizacije ljudskih prava osoba s invaliditetom. Izmjenjen je i pristup proučavanja invalidnosti. Do tada vladajući medicinski pristup u kome je invalidnost prvenstveno medicinski problem, zamenjen je socijalnim po kome invalidnost nastaje usljed nemogućnosti društva da stvori uslove da se osobe s invaliditetom uključe u društvene tokove pod istim uslovima i na isti način kao ostatak populacije. Iako je proteklih godina učinjeno mnogo na stvaranju inkluzivnog društva, osobe s invaliditetom se i danas susreću sa brojnim problemima.
Historija nas, dakle, uči da se položaj osoba s invaliditetom u društvu može poboljšati jedino kontinuiranim naporima društva u cjelini. Historiji treba vjerovati, u skladu sa drevnom maksimom –Historia magistra vitae est.
