Razgovarao: Kevrić Rinat
Koliko smo puta čuli da su mladi apatični, indiferentni, nezainteresovani za društvena dešavanja koja se tiču njih samih. Zapravo, velika većina mladih smatra, i opravdava svoju ravnodušnost riječima, “da je sve štela” ili “zašto da se ulažem u nešto kad će na to mjesto doći tatin sin, koji je podoban”.
Za ovakvo činjenično stanje u društvu i apatičnost mladih, ne snose krivicu samo mlade osobe, kriv je i sistem. Gore pobrojani razlozi i izgovori su realnost u našem društvu.
Mladi od najranije dobi se indoktriniraju, što u porodicama, što kroz formalno obrazovanje, da ne talasaju, a onda se kolektivno čudimo što je večina mladih nezainteresovana da se uključi i doprinese poboljšanju svog položaja.
Međutim, s druge strane postoje mlade osobe koje su spremne žrtvovati svoj komfor i svakodnevno ‘ispijanje kafa’ sa društvom za ostvarenje viših ciljeva. Takve osobe su rijetkost u našem društvu, ali one postoje i nesebično doprinose afirmaciji prava madih, još kad su te osobe pripadnici neke marginalne skupine društva onda je njihov angažman još i važniji.
Naša sagovornica je mlada osoba iz Doboja, Jelena Mišić, koja je izuzetno angažovana na polju invaliditeta i koja svakodnevno doprinosi promociji prava osoba s invaliditetom. Ima 28 godina, a završila je Srednju saobraćajnu i elektro školu, smjer tehničar željezničkog saobraćaja. Osoba je s invaliditetom, tačnije, ima dječiju paralizu, te je aktivan član Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Doboj.
Možete li nam reći kako je to biti osoba s invaliditetom u našem društvu. Da li diskiminacija i socijalna isključenost preovladavaju?
Jelena Mišić: U našem društvu teško je biti osoba sa invaliditetom jer se osobe s invaliditetom susreću sa raznim predrasudama tj. u društvu je još uvijek zastupljen milosrdni pristup prema ovoj kategoriji društva.
Većinom kada se spomene osoba s invaliditetom, spominju se negativne strane, tačnije sve ono što osoba s invaliditetom ne može, a o njihovim pozitivnim primjerima i uspjesima se vrlo malo ili nikako ne govori.
Diskriminacija prema osobama s invaliditetom je veoma zastupljena, a socijalna isključenost preovladava u zavisnosti od mjesta gdje žive, jer nije isto kada osoba s invaliditetom živi u ruralnoj sredini i u gradu.
Takođe, socijalna isključenost zavisi i od vrste i stepena invaliditeta, ali i od samih osoba s invaliditetom. Ponekad osoba sa invaliditetom i kada ima priliku i mogućnost da učestvuje na nekom događaju ili druženju jednostavno ne želi da učestvuje.
Iz ugla Vaše lokalne zajednice, da li su problemi osoba s invaliditetom prepoznati i da li se radi na rješavanju istih? Možete li nam navesti neke od problema koje ste lično prepoznali?
Jelena Mišić: Problemi koje sam prepoznala u svojoj lokalnoj zajednici su pristupačnost, školovanje, zapošljavanje osoba s invaliditetom, kao i sažaljenje, što je posebno zastupljeno u ruralnim sredinama, ali i u urbanim. Prema tome, mnogo je problema sa kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno susreću. Ovo su samo neki od najistaknutijih problema, ali mislim, da je situacija i u ostalim krajevima Bosne i Hercegovine slična ili identična po pitanju svakodnevnih problema sa kojima se susreće ova kategorija stanovništva.
Koliko se, prema Vašem mišljenju radi na podizanju svijesti lokalnog stanovništva kada su u pitanju prava i položaj osoba s invaliditetom, bilo to od strane lokalne vlasti, lokalnih udruženja osoba s invaliditetom, ili nevladnih organizacija?
Jelena Mišić: Nevladine organizacije i lokalna udruženja često promovišu rad i permanentno rade na podizanju svijesti kod lokalnog stanovništva. U tom kontekstu organizuju se brojni okrugli stolovi, press konferencije, zatim edukativne radionice za osobe s invaliditetom, kao i za ostale članove zajednice.
Sve to se radi sa ciljem edukacije i osnaživanja osoba s invaliditetom, ali i podizanja svijesti stanovništva da shvate da osobe s invaliditetom nisu teret društvu, nego da su ravnopravni članovi društva.
Smatrate li da su osobe s invaliditetom aktivne u društvu? Koliko osobe s invaliditetom svojim aktivizmom mogu doprinijeti unapređenju ljudskih prava osoba s invaliditetom?
Jelena Mišić: Smatram da su osobe s invaliditetom u društvu aktivne u skladu sa svojim mogućnostima, tj, koliko im dopušta njihov invaliditet. Tu veoma važnu ulogu ima pristupačnost, personalna asistencija, adekvatan pristup informacijama.
Osobe s invaliditetom svojim aktivizmom mogu mnogo doprinijeti unapređenju ljudskih prava osoba s invaliditetom kroz promociju primjera dobre prakse, tj. svojih ličnih uspjeha i iskustava u svakodnevnom životu.
Često se dešava da na mnogobrojnim aktivnostima koje organizuju nevladine organizacije, a mogu se ticati osoba s invaliditetom, često ni same osobe s invaliditetom se ne odazivaju, iako budu javnim pozivom pozvane. Zbog čega je takav slučaj? Da li zbog straha od nečega novog preovladava ili je nešto drugo?
Jelena Mišić: Mislim da osobe s invaliditetom često nisu u mogućnosti da prisustvuju aktivnostima iz zdravstvenih razloga, ali i nemogućnosti dolaska na iste. Mnogim osobama s invaliditetom je problem prevoz do mjesta događaja, nepristupačnost, nedostatak personalnih asistenata, tumača gestovnog jezika, odgovarajuće literature. Naravno ima tu i straha. Strah od nepoznatog može mnogo da utiče na donošenje odluka da li učestvovati negdje ili ne. Ponekad i same osobe s invaliditetom iz samo njima znanih razloga ne žele da učestvuju na nekim događajima iako imaju mogućnost i podršku porodice i okoline.
Smatrate li da su osobe s invaliditetom upoznate sa svojim ljudskim pravima?
Jelena Mišić: Smatram da su danas s obzirom na razvoj i napredak tehnologije osobe s invaliditetom više upoznate sa svojim ljudskim pravima nego ranije.
Postoji i UN Konvencija o pravima osoba sa invadliditetom koja je zvanični dokument na koji se osobe s invaliditetom mogu pozvati prilikom ostvarenja svojih prava. Takođe svoja prava osobe s invaliditetom mogu saznati i kroz razgovor i razmjenu informacija sa drugim osobama. Da bi saznali za svoja prava osobe sa invaliditetom treba da budu aktivne da se potrude i da istražuju.
