Razgovarala: Anesa Agović
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) zdravlje je stanje potpunog fizičkog, mentalnog i društvenog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti ili nemoći. Nadalje se navodi da je uživanje u najvišem mogućem zdravstvenom standardu jedno od temeljnih prava svakog čovjeka bez razlike u rasi, vjeri, političkom uvjerenju, ekonomskom ili društvenom stanju. Da li građani Bosne i Hercegovine uživaju u ovom pravu, te koliko je narušeno mentalno zdravlja samih osoba s invaliditetom i kakve su posljedice po mentalno zdravlje u ovom post-pandemijskom periodu, razgovarali smo sa psihologinjom i Predsjednicom Udruženja Menssana.
Udruženje Menssana od osnivanja 2012. godine bavi se pitanjima mentalnog zdravlja u zajednici. To je korisničko udruženje – osnivaju ga i vode korisnici i profesionalci u mentalnom zdravlju, te je produžena ruka centara za mentalno zdravlje u zajednici. Posebnu pažnju posvećuju korisnicima usluga u mentalnom zdravlju, te su posebno ponosni na projekat Dnevno rekreativnog centra koji ulazi u treću godinu rada. Korisnici Udruženja Menssana su većinom žene, dok je u centrima za mentalno zdravlje podjednak broj muškaraca i žena. Oba spola imaju svoje različite načine nošenja i sisteme podrške.
Tihana Majstorović, diplomirani psiholog i Predsjednica Udruženja, naglasila je važnost zaštite i očuvanja mentalnog zdravlja osoba s invaliditetom, te ovom prilikom pozvala građane Kantona Sarajeva, kojima su potrebne usluge u mentalnom zdravlju, da su dobrodošli da se jave u Udruženje radi podrške i besplatnih usluga.
Da li su osobe s invaliditetom voljne potražiti pomoć psihologa?
Tijana Majstorović: U našoj kulturi, traženje pomoći od profesionalaca u oblasti mentalnog zdravlja, generalno je još uvijek tabu tema. vrlo vjerojatno bi pomoglo ako bi osobe sa invaliditetom prilikom primanja redovnih usluga u sistemu zdravstva bile upućene da potraže podršku te vrste, jer je moguće da nemaju dovoljno informacija po tom pitanju ili se ni oni ni porodice ne sjete, ne prepoznaju kada je vrijeme za taj korak isl.
Čini se da pretežno prevladava sažaljenje i podrazumijevanje da osobe sa invaliditetom na ionako teškom i zahtjevnom tržištu rada – sigurno neće naći posao i podrazumijeva se da su zbog samog invaliditeta – tzv. “socijala”, što je izuzetno pogrešan i opasan stav, te predstavlja diskriminaciju i na tržištu rada. Normalizovanje invaliditeta kao dijela života koji ne onemogućava ostvarivanje u drugim životnim ulogama – znatno bi unaprijedile mentalno zdravlje osoba s invaliditetom, jer se i same nose sa tim temama, a nemaju podršku od okoline.
Na koji način invaliditet utiče na mentalno zdravlje osobe s invaliditetom?
Tihana Majstorović: Izolacija – fizička, socijalna, emocionalna – dakle povlačenje od vanjskog svijeta, zbog fizičkih prepreka, ličnih stavova i stavova okoline. Također, zarobljenost u ulozi – da osoba vidi sebe (ili je okolina tako vidi) samo kroz svoj invaliditet, bez obzira na to što je ostvarila druge uloge i nivoe identiteta u životu.
Možete li opisati posljedice po mentalno zdravlje kod osoba sa stečenim, odnosno osoba s urođenim invaliditetom? Na koji način invaliditet djeluje na njihovo mentalno zdravlje, da li je teže, da tako kažemo, osobi koja je od rođenja s invaliditetom, ili osobi koja ga je stekla tokom života?
Tihana Majstorović: U oba slučaja dođe trenutak kada osoba osvještava svoj invaliditet, na koji način je on razlikuje od drugih osoba, te pokušava da se pozicionira u svijetu sa svojim invaliditetom i da ga integrira u ostatak života. Međutim, u slučaju stečenog invaliditeta vjerovatno je da postoji određeni traumatski događaj koji ga je i izazvao (nesreća, iznenadna bolest i sl.), što zahtijeva posebnu vrstu prorade i psihološke podrške. Međutim, kod stečenog invaliditeta – osoba može lakše da ostane u ulogama koje je prije sticanja invaliditeta razvila i da to doživi kao svoj resurs podrške. U oba slučaja, veoma je važna podrška i educiranost okoline.
Bez obzira o kojoj vrsti invaliditeta se radi – rad sa osobom na tome da prihvati svoj invaliditet i integriše ga u svoj dosadašnji život, da zadrži i modifikuje dotadašnje životne uloge i da prihvati nešto izmijenjenu budućnost od one koju je očekivala – svakako je važan dio rehabilitacije i integracije osoba sa invaliditetom.
Možete li nam pojasniti sa čim se osoba koja je stekla invaliditet zbog određenih okolnosti u životu, sa psihološkog aspekta može suočavati?
Tihana Majstorović: Kao što smo naveli – potrebno je prvenstveno shvatiti prirodu tog događaja koji je doveo do sticanja invaliditeta. Proces prihvatanja invaliditeta povezan je sa procesom žalovanja, jer osoba se suočava sa gubitkom (zdravlja, dijela tijela, čula i sl.) i prolazi kroz svih sedam stadija žalovanja, kao kad izgubimo nekoga. Tu su šok, nevjerica, poricanje, traženje rješenja kroz nagodbe, ljutnja i bijes, depresija i tuga, te postepena integracija gubitka u svoj život i okretanje ka budućnosti, zajedno sa svojim invaliditetom. To je vrlo senzibilan i dug proces, kroz koji paralelno prolazi i neposredna okolina i porodica osobe, svako za sebe, te zbog toga nisu uvijek u stanju da budu adekvatna podrška, i dobro dođe podrška stručne osobe.
Koje posljedice ‘zatvaranja’ (lockdowna) biste izdvojili po pitanju mentalnog zdravlja osoba s invaliditetom?
Tihana Majstorović: Prema našem iskustvu, osobe sa invaliditetom po pitanju mentalnog zdravlja – dosta su se dobro adaptirale na pandemiju i novonastale okolnosti iz prostog razloga što su već živjele izolovano i na marginama društva i njihova dijagnoza često predstavlja njihov lični početak ‘lockdowna’. Kod mnogih osoba sa invaliditetom javile su se retraumatizacije, posebno vezane za ratni period, te dodatni osjeća izoliranosti, isključenosti i donekle napuštanja, s obzirom da okolina često smatra da je osoba sa invaliditetom – zbog opšteg zdravstvenog stanja – pod većim rizikom ako se razboli od korone – i u potpunosti prekida kontakt da bi sačuvala tu osobu, što može izazvati osjećaj napuštanja i tuge.
Da li roditelji djece sa poteškoćama u razvoju (odnosno s invaliditetom), posvećuju dovoljno pažnje i svom mentalnom zdravlju, odnosno na koji način je njihovo mentalno zdravlje narušeno?
Tihana Majstorović: Mi nemamo mnogo iskustva u direktnom radu sa djecom i roditeljima djece sa invaliditetom, ali možemo potvrditi da je uvijek potrebno pružiti stručnu pomoć neposrednoj porodici osobe sa invaliditetom, što mi u našem radu konstanto i radimo. Podrška, njega, educiranje, odmor – sve je to neophodno da bi član porodice očuvao svoje psihofizičko zdravlje i nastavio da bude adekvatna podrška osobi sa invaliditetom.
