Razgovarao: Eldar Abaz
Biti na margini društva u Bosni i Hercegovini je postala jedna uobičajena stvar, da li je država tvorevina toga ili samo društvo, ostaje pitanje. Ono što sa sigurnošću možemo reći jeste da osobe koje su na margini društva se suočavaju sa diskriminacijom, isključenošću, predrasudama i stereotipima. Važno je naglasiti da i same institucije ne ulažu dovoljno napora da se stanje unaprijedi, već se često dešava tapkamo u mjestu, ili nazadujemo.
Osobe s invaliditetom prema mnogobrojnim istraživanjima i intervjuima su suočene sa mnogim problemima koje nosi današnjica, a najčešće su prepuštene same sebi. Poražavajuća činjenica za društvu ili čak državu, da određene institucije nemaju prilagođene ulaze, adekvatno uređene prostorije za svaki oblik invaliditeta, da obrazovni sistem pažnju posvećuje ka nečemu drugom, dok se o ljudskim pravima razgovara jako malo, a mediji izvještavaju jedino ako imaju poseban povod za to. Ovakve stvari doprinose tome da osobe s invaliditetom budu isključene, a pojam ljudskih prava nepoznanica. O ovoj temi smo razgovarali sa Majom Isović Dobrijević, novinarkom portala BUKA.
Da li je inkluzija zaživjela u Banja Luci i kolika je svijest o pravima osoba s invaliditetom?
Maja Isović Dobrijević: Inkluzija je nešto na čemu se kontinuirano radi, stanje je bolje nego prije deset godina, ali mnogo toga se još uvijek mora uraditi. Imamo još uvijek javne institucije koje nemaju riješen problem pristupa za osobe s invaliditetom, imamo i objekte nove gradnje koje zaboravljaju da isti može biti korišten od strane osobe s invaliditetom, kao što je recimo most u naselju Srpske Toplice/Šeher u Banjaluci. Imamo obećanja da će pristup za određene institucije biti riješen, a budućnost će nam pokazati koliko će ta obećanja biti ispunjena. Govorim samo o arhitektonskim barijerama.
Imamo i diskriminaciju koja je prisutna i u ostalim segmentima života, kao što je recimo problem zapošljavanja, osamostaljivanja, pa recimo i problem obavljanja ginekoloških pregleda za žene, jer mnoge ambulante nisu opremljene za pregled osoba s invaliditetom. I ovo što sam nabrojala samo je mali vrh dubokog ledenog brijega nebrige društva za osobe s invaliditetom. Šta je sa osobama koje su zatvorene u neke institucije i koje žive u ko zna kakvim uslovima ili koje su zatvorene u malim sobama u porodičnim kućama. Duboki su ovi problemi o kojima malo razmišljamo.
Prema vašem mišljenju, koliko je društvo spremno da prihvati drugačije, te da to isto i poštuje?
Maja Isović Dobrijević: Jako malo je spremno. To nam najviše pokazuju primjeri marginalizivanih grupa, a naročito kada je riječ o LGBTIQ osobama gdje se prihvatanje uopšte ne razmatra, nego se odmah pribjegava osudama, govoru mržnje i prijetnjama, pa na kraju i nasilju. Većina ljudi ovdje u startu ne želi da prihvati drugog, a to nije tekovina novog vremena, već generacijsko nasljeđe. Ljudi su ovdje spremni da se ubijaju zbog druge nacije ili religije, pa je logično da ne žele da private nekoga ko nije isti kao on ili ona.
Neki univerzalni lijek u borbi sa ovim nema, nego je riječ o laganim promjenama, mijenjati svijest svake pojedinačne osobe, korak po korak. Ovdje govorimo samo o prihvatanju, a do poštovanja drugog i drugačijeg put je još duži i teži. Poštovanje podrazumijeva potpuno prihvatanje i razmumijevanje drugog, odnosno da budemo do kraja iskreni, to znači i prevazilaženje pojma drugosti, prihvatanje onog pored nas u jednakosti sa nama.
Pored društvene isključenosti, da li je i diskriminacija institucionalno ukorijenjena te ‘odmaže’ marginalizovanoj populaciji?
Maja Isović Dobrijević: Teško možemo razdvojiti društvo od sistema, jer kakvo nam je društvo takav nam je sistem. Naizgled, mi imamo takav društveni okvir gdje imamo zakone, normative, pa i kazne za određena ponašanja. Problem kod nas je selektivno poštivanje svega navedenog, pa od nekoga se traži da se Zakoni poštuju, a neko ne mora te iste Zakone poštovati. Kao najbolji primjer imamo položaj žena koje čine polovinu populacije u društvu koje bilježi porast nasilja nad ženama.
Mi živimo u društvu u kojem muževi pale žene, u kojem se žene suočavaju sa raznim vrstama nasilja i uznemiravanja i danas kad deklarativno živimo u najslobodnijem periodu u historiji. Ovdje se svaka marginalizovana grupa mora boriti za sebe, jer niko drugi tu njihovu borbu ne želi da vodi. Srećom, pozitivni primjeri aktivizma pokazuju nam da su mali uspjesi mogući, a skup malih uspjeha dovodi do većih promjena. Ali, opet tu imamo problem sredine u kojoj živimo. Puno je lakše biti aktivan u većoj sredini, koja je bar mrvicu otvorenija, od manjih sredina. Imamo i situacije kad ljudi nisu u mogućnosti da se organizuju, tada neko drugi mora preuzeti borbu za njih. Kod nas je svaki život svakodnevna borba, pa je tako i osobama s invaliditetom ta borba za bolji život još veća i teža.
Pojam ljudskih prava se u osnovnom obrazovanju spominje jako malo, da li bi došlo do promjene ako bi se tome više posvetili tokom obrazovanja?
Maja Isović Dobrijević: Ali, zato se spominju pojmovi boga, religije, crkve i vjere. Imajući u vidu da imamo vjeronauku u osnovnim školama naše školstvo u uskoj vezi je sa crkvom iako živimo u sekularnoj državi. Kod nas je pojam ljudska prava još uvijek fluidan, mnogi i ne znaju o čemu se to radi, a postoji i oni koji misle da je to samo ‘zapadno maslo, pa je bolje da se i ne bavimo demokratijom i ljudskim pravima’. Svakako, ukoliko se na pravi pristup priđe ovim temama, možemo nadati obrazovanijim i bolje edukovanim generacijama, ali prema mom mišljenju naše školstvo nema sluha za ove teme i probleme. Na kraju možda i ne žele da obrazuju buduće misleće osobe.
Obrazovanje je jedan od temelja društvenog statusa quo, a postojećem društvenom uređenju ne trebaju ljudi koji će sutra pričati o ljudskim pravima ili kritikovati društvo u kojem živimo. Mi još uvijek nemamo ni riješeno seksualno obrazovanje u školama iako živimo u 21. vijeku to nam je tabu tema, pa se djeca moraju sama edukovati kada su ove teme u pitanju.
Koliko je važna uloga medija u promociji osoba s invaliditetom i njihovih prava?
Maja Isović Dobrijević: Jako je važna, ali opet i to pisanje ne treba biti sama sebi svrha i smatram da mediji trebaju da promovišu osobe s invaliditetom kao i osobe bez invaliditeta, odnosno da se u prvi plan stavljaju njihovi uspjesi ili postignuća, a ne njihov invaliditet. Prije nekoliko godina radila sam seriju tekstova o mladim osobama s invaliditetom koji su uspješni na određenim poljima, a u naslovu teksta, kao ni u pratećoj fotografiji nije se moglo vidjeti da je riječ o osobi s invaliditetom. Ovim tekstovima htjela sam da osobnost i uspjeh stavim iznad invaliditeta, a na kraju tekstovi su jako dobro prošli među publikom.
Mediji su ti koji u žižu javnosti mogu postaviti određenu temu ili problem i bitno je da novinar/ka bude dostupan osobama s invaliditetom. Sa duge strane osobe s invaliditetom trebaju i sami da nametnu određene teme medijima, jer ne mogu novinari/ke da znaju sve probleme koji ih tište.
Mi se nadamo da će se stanje u budućim godinama poboljšati, te da će pojam ljudskih prava biti poznanica u društvu, te da na drugo i drugačije nećemo gledati kroz prizme pogrešnog ili s osjećajem sažaljenja. Kao što je naša sagovornica istakla, ponekad i osobe s invaliditetom trebaju nametnuti teme o kojima bi se pisalo, ali je to nemoguće ukoliko ih ne osnažujemo i ne pružamo prilike.
