Razgovarao: Rinat Kevrić

Zlatko Malić uposlenik je Caritas Bosna i Hercegovine u kojem radi više od 20 godina. Ima bogato iskustvo u radu na socijalnim i obrazovnim projektima u Bosni i Hercegovina, a puno vremena je proveo radeći na poboljšanju situacije osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini i regiji. U proteklom periodu rukovodio je prekograničnim projektom POWER, finansiranim od strane Evropske unije u okviru IPA II programa prekogranične suradnje Bosna i Hercegovina – Crna Gora. Ovaj prekogranični projekat okupio je partnere iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore – Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II, Udruga roditelja i djece s posebnim potrebama Vedri osmijeh, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom Federacije BiH, Caritas Barske nadbiskupije, Udruženje Paraplegičara Bar i Biznis start-up centar iz Bara.

Navedeni projekat je imao značajan uticaj i na osobe s invaliditetom, s obzirom da je omogućio veliki broj treninge namijenjim osobama s invaliditetom i osobama koje rade sa osobama s invaliditetom, a sve sa ciljem povećanja zapošljivosti i mogućnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom (OSI) u prekograničnom području. 

Kako bi ste ocijenili kvalitet života osoba s invaliditetom u našoj državi i koji bi to bili najveći problemi osoba s invaliditetom u BiH?

Nažalost brojne su poteškoće s kojima se osobe s invaliditetom susreću u našem društvu. One su također i raznovrsne te ovise o mjestu u kojem živite, vrsti invaliditeta, a često i o načinu na koji ste stekli invaliditet. Nabrojat ću samo neke probleme: ograničena mogućnosti za obrazovanje i razvoj kompetencija, ograničene mogućnosti za rad i zapošljavanje, stigma i neznanje društva kao cjeline, obavljanje svakodnevnih obveza koje su za druge osobe sasvim jednostavne, nedovoljni financijski poticaji, neadekvatan pristup rješavanju poteškoća i nesloga koja je često evidentna između samih osoba s invaliditetom.

Da li je naše društvo inkluzivno – odnosno koliko je UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom uopšte implementirana u praksi?

Teško je odgovoriti na ovo pitanje, a posebno je teško izmjeriti učinke i pravo značenje inkluzivnog društva. Osobno vjerujem i znam da je došlo do pomaka, do pozitivnog napretka i da je primjena Konvencije trenutno bolja nego prije. Međutim i dalje smo daleko od cjelovite primjene, od definiranja rješenja u svakom segmentu i općenito daleko smo od inkluzivnog društva. Nažalost, veliki je broj primjera diskriminacije i isključivanja osoba s invaliditetom iz društva u svakodnevnim situacijama. Stigma je i dalje prisutna i imamo situacije u kojima običan čovjek ne vodi računa o osobama s invaliditetom.

Već dugo ste u nevladinom sektoru i realizirate projekte međunarodnog karaktera. Kao trener sa dugogodišnjim iskustvom, na koje ste izazove nailazili pri edukaciji osoba s invaliditetom?

Pitanje neformalnog obrazovanja osoba s invaliditetom je dosta nerazvijeno. Tek u posljednje vrijeme imamo konkretne napore i dodatna ulaganja u ovaj sektor, a prethodno je bilo rekao bih više stidljivih pokušaja. Brojne obuke, treninzi i edukacije koje postoje u zemlji nisu dostupne za osobe s invaliditetom zbog raznih ograničenja. Vjerujem da treba jako puno vremena da se cijeli obrazovni sustav transformira i prilagodi za osobe s invaliditetom, ali mislim da je neformalno obrazovanje ključno. Ono je puno fleksibilnije i brže se može prilagoditi. Zato apeliram na sve institucije i nevladine organizacije da maksimalno rade na razvoju ovog područja i da povećamo broj obuka koje su dostupne za osobe s invaliditetom, a na same osobe s invaliditetom da sudjeluju u obukama i edukacijama kada god imaju priliku.

Nedavno ste realizovali projekt POWER, možete li nam nešto više reći o njemu. Odakle ideja za projekat, te koji su vam najveći uspjesi proizašli iz istog?

Projekt POWER je svakako jedan od značajnih projekata koji se u proteklom razdoblju provodio u Bosni i Hercegovini. Otvorio je jedno relativno novo pitanje i radio na izuzetno važnim stvarima – području zapošljavanja i zapošljivosti osoba s invaliditetom. Drago mi je što smo postigli odlične rezultate i što vidim da su neke druge nevladine organizacije nastavile u tom smjeru primjenjujući neke od naših aktivnosti na drugim područjima. Projekt je rezultat našeg dugogodišnjeg rada s osobama s invaliditetom i naše metode koja polazi od procesa slušanja svih osoba u potrebi. Puno je dobrih rezultata, puno ostvarenih brojeva, konkretnih rješenja, ali bih izdvojio dvije za mene osobno jako važne stvari. Prva je realizacija Sajma za zapošljavanje osoba s invaliditetom koji je bio prošle godine u Mostaru i kojeg ćemo uskoro ponoviti. Drugi vrlo važan rezultat su promjene koje su napravljene u životima pojedinih korisnika. Te promjene se ne evidentiraju brojevima niti prikazuju u izvješćima, a možda su i najvažnije.

Kroz projekat ste realizovali i istraživanje o obrazovnim potrebama OSI. Možete li nam reći više o rezultatima istog –  koji su ključni zaključci?

Veliko je to istraživanje i imamo jako puno korisnih informacija i preporuka. S jedne strane možemo reći da je potrebno više ulagati kako bi cijeli obrazovni sustav bio prilagođen za osobe s invaliditetom. Tu mislim od ponude zanimanja, načinu prenošenja znanja, prilagodbi nastavnih planova i programa, asistentima u nastavi i osobnim asistentima i sl. Vrlo je važno promjene raditi na cijelom sustavu, ne samo na njegovim pojedinim dijelovima. Mali je učinak ako vi prilagodite visokoškolsko obrazovanje, a niste recimo predškolsko. Dok osoba dođe do fakulteta izgubljeno je puno vremena, prilika, novca, a često i volje. Nažalost mislim da će taj proces ići jako sporo i da se mnoge stvari rješavaju na papiru, ali ne i u praksi. Kroz istraživanje mi smo definirali i potencijalna nova zanimanja, ali i kompetencija na koje se treba ulagati u budućnosti.

Da li su osobe s invaliditetom u stvari prepoznate od strane poslodavaca kao ravnopravne i konkurentne na tržištu rada? Šta su zaključci vašeg istraživanje o mogućnostima zapošljavanja osoba s invaliditetom u BiH?

Ovo je veliko područje djelovanja i naše istraživanje ima više od 100 stranica materijala, a tu su i primjeri iz prakse. U svega nekoliko rečenica mogu reći da imamo probleme na više strana. S jedne, sami poslodavci, većina njih ne žele uposliti osobe s invaliditetom jer nisu upoznati s njihovim mogućnostima, misle kako osobe s invaliditetom ne mogu kvalitetno obaviti posao, više se baziraju na ono što pojedina osoba ne može uraditi, umjesto na ono što može. Kroz POWER projekat smo dosta radili sa poslodavcima, tražili smo da svaki imenuje mentora koji će pratiti OSI u radu, imali smo redovite kontakte, susrete i razmjenu informacija. Rezultati su uistinu fantastični i nismo imali niti jednu ozbiljnu zamjerku na rad osoba s invaliditetom. Neki od njih su ostali i dalje zaposleni, neki su dobili ponude iz drugih poduzeća, a općenito govoreći poslodavci bi rado ponovno zaposlili osobu s invaliditetom. Ključna stvar je pitanje financija, koje treba dugoročne rješavati.

Ipak, s druge strane imamo situaciju i da među samim osobama s invaliditetom i u njihovoj rodbini postoji otpor prema zapošljavanju, točnije postoji strah od nepoznatog koji pravi dodatne poteškoće. Mali je broj osoba s invaliditetom koji uistinu aktivno traži posao. I na koncu mi vjerujemo da se i zakonske rješenja trebaju polako mijenjati. Napravljen je veliki pomak osnivanjem Fondova za zapošljavanje osoba s invaliditetom, imamo situaciju da se sada Zakon u RS-u planira mijenjati, ali vjerujem da bismo mogli učiti i od drugih zemalja.  

Koliko ovakvi i slični projekti doprinose promociji prava osoba s invaliditetom da dođu do zaposlenja i da se predstave kao kompetentni radnici na tržištu rada?

Svaki projekt koji ima za cilj promociju prava osoba s invaliditetom i unaprjeđenje njihove situacije je koristan i dobar. Mnogi od tih projekata imaju konkretne, mjerljive rezultate, a neki ostavljaju i dugoročna rješenja. Najveća poteškoća je svakako u tome što projekti imaju svoj početak i svoj kraj, razinu ostvarenja određenih rezultata, a rješenja se trebaju tražiti dugoročno, kroz zakonske procedure i stabilne izvore financiranja.

Rad nevladinog sektora je krucijalan na području zaštite kao i same promocije prava osoba s invaliditetom. O tome svjedoče i preporuke komiteta za provedbu UN Konvencije i pravima osoba s invaliditetom, koji od domaćih vlasti traži formiranje neovisnih tijela za praćenje primjene UN Konvencije i unaprjeđenje situacije. Uloga NVO sektora je jako značajna i imamo veliki broj pozitivnih primjera, od samih udruga osoba s invaliditetom do drugih organizacija koje nastoje pomoći. Jedino što nedostaje je prava umreženost i razmjena informacija pa često imamo dupliranja, a ponekad se dogodi do određene organizacije ne žele raditi s drugima, jer se boje da bi mogle izgubiti primat ili donatore. Na tome svakako treba još raditi.

Kada su u pitanju osobe s invaliditetom u BIH kako ocjenjujete rad državnih organa na promociji prava i sloboda osoba s invaliditetom?

Složenost našeg društva, odnosno administrativno uređenje zemlje sigurno stvara i određene prepreke u kvalitetnim rješenjima. Postoji ogromna diskriminacija od jednog do drugog dijela zemlje uzrokovana lokalnim zakonima ili raspoloživim sredstvima. Ta kompleksnost uređenja naše zemlje se odražava i na rad državnih odnosno, javnih tijela zaduženih za promocija prava, odnosno za pojedine segmente. Nadležnosti se prepliću, sredstva su limitirana i nekada imate dojam da ne znate tko s kim radi i tko je za što odgovoran. Vjerujem da javna tijela mogu i trebaju uraditi više, odnosno kvalitetnije. Vjerujem i da je uloga osoba s invaliditetom i nevladinog sektora izuzetna važna u ovom procesu. Mi kao društvo nemamo veliku tradiciju u procesima zagovaranja i lobiranja, a vjerujem da nam je upravo to sada potrebno.

Kako Vi gledate na diskriminaciju koja je zastupljena u našim zakonima, to jeste, kako vidite uslove života pojedinih osoba s invaliditetom koje na osnovu našeg zakona nemaju pravo na finansijsku nadoknadu, a nisu u stanju da samostalno funkcionišu i da budu u radnom odnosu? 

Teško je i napraviti zakon koji bi bio prihvatljiv za sve osobe s invaliditetom i zadovoljio sve strane, to priznajem. Zakoni su tu da se primjenjuju, ali i da se korigiraju kada nisu učinkoviti. Zato vjerujem da je to proces koji se treba stalno ispitivati, vrednovati i ponavljati. Točno je da diskriminacija postoji i da se trebaju tražiti nova rješenja. Mi u Caritasu vjerujemo da se prioritet treba dati onim najranjivijim, najugroženijim. Ukoliko riješimo probleme većine, a zanemarimo one najugroženije mislim da kao društvo nismo položili ispit čovječnosti.

Kako vidite položaj osoba s invaliditetom u BIH u periodu pandemije COVID-19 i da li je pandemija doprinijela još većoj marginalizaciji osoba s invaliditetom?

Caritasi iz regije Jugoistočne Europe proveli su nedavno istraživanje u sedam zemalja o utjecaju pandemije na osobe s invaliditetom uključujući i rad njihovih udruga i socijalnih poduzeća. Utjecaj je veliki, većinom se radi o ozbiljnim negativnim posljedicama kako po zdravlje tako i po društveni život ili ekonomsku situaciju osoba s invaliditetom. Nažalost zaštitne radionice ili socijalna poduzeća su pretrpjele ozbiljne negativne posljedice i trebat će dosta vremena i novca da se sve to vrati na početnu situaciju. Imamo i pozitivnih primjera u kojima su osobe s invaliditetom, njihove udruge ili poduzeća bili društveno odgovorni i radili fantastične stvari na pružanju usluga i drugim članovima svoje zajednice u vrijeme pandemije.