Razgovarao: Rinat Kevrić
U našoj državi, kao, uostalom, i u Zeničko-dobojskom kantonu, prava i položaj osoba s invaliditetom je determinisan mnogobrojnim međunarodnim, ali i domaćim zakonskim propisima. Iako na tom polju, to jeste, polju invalidnosti, postoje brojna udruženja, koalicije koje okupljaju osobe s invaliditetom i svojim djelovanjem doprinose osvještenju/edukovanju javnosti u Zeničko-dobojskom kantonu i šire, isto tako, postoje i brojne zvanične institucije koje rade na donošenju strategija za poboljšanje socijalnog statusa osoba s invaliditetom u ZDK, ali sve njihovo nastojanje ostaje “mrtvo slovo na papiru” kada je društvena stvarnost osoba s invaliditetom u pitanju, i tu se ne primjeti napredak.
Tako je, i dalje sveprisutna diskriminacija unutar kategorija koje zakon normira, prisutne su arhitektonske barijere, zvučne barijere, i sl., rašireno je mišljenje među domaćom populacijom, gdje se osobe s invaliditetom posmatraju kroz prizmu sažaljenja. Upravo to “sažaljenje” sociolozi opisuju fenomenom pozitivne diskriminacije, jer na kraju krajeva, prilagođavamo terminologiju, predstavljamo se kao inkluzivno društvo, skrećemo pažnju javnosti na problematiku osoba s invaliditetom, i sve radimo da ne stigmatiziramo pripadnike ove vulnerabilne skupine, ali nismo u stanju da kontrolišemo svoje emocije, i na taj način i tako stigmatiziramo osobe s invaliditetom, te u konačnici povrijedimo njihova osjećanja.
Upravo u ovom kontekstu predsjednik Skupštine Koalicije organizacija osoba sa invaliditetom Zeničko-dobojskog kantona Harun Alifendić, izjavio je: “I dalje nam je u zadatku da na tu činjenicu ukazujemo organima uprave i vlasti na svim nivoima u Bosni i Hercegovini”.
Također položaj osoba s invaliditetom kod nas nije ni na nivou zemalja Zapadnog Balkana, kako je neki kolokvijalno zovu ex-yu prostor.
Upravo površno opisana situacija kod nas, kada su u pitanju osobe s invaliditetom bio je razlog za razgovor sa Samir Mulićem iz Zenice, diplomiranim socijalnim radnikom, dugogodišnjiim stručnim suradnikom u raznim udruženjima koja se bave afirmacijom i promicanjem prava osobama s invaliditetom (OSI) u ZDK, ali i u BiH. Mulić ističe, da je posebno ponosan na tu činjenicu da je kao volonter bio uključen u direktni rad sa osobama s invaliditetom. “Ono što me čini jakim i sretnim je to što sam prošao veliki broj obuka, seminara, okruglih stolova, koji su organizovani od strane međunarodne, kao i domače zajednice, ili udruženja koja se bave problematikom osoba s invaliditetom. Znanje stečeno na tim obukama sam primjenjivao u svom radu u mnogim udruženjima u kojima sam bio stručni saradnik, ali i volonter.”
Kao socijalni radnik, koliko ste u prilici da promovišete, ali i afirmišete prava osoba s invaliditetom kroz svoj rad, tačnije, na šta si najponosniji, šta bih izdvojio kao primjer dobre prakse?
Samir Mulić: Kao socijalni radnik, i ko stručni suradnik, imao sam priliku da prisustvujem raznim seminarima i edukacijama, kad je u pitanju zagovaranje prava OSI. Ponosan sam što sam taj dio edukacije primjenio u radu kroz Koaliciju OSI ZDK, i bio direktan učesnik u izradi LAP ZDK (Lokalni Akcioni Plan Zeničko-dobojskog kantona) koji je usvojen na nivou kantona.
Kako bi ocijenio stanje ljudskih prava osoba s invaliditetom i koliko se radi na tom polju, u Zenici iz koje dolaziš?
Samir Mulić: Pitanje ljudskih prava je kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini još u nekom povitku, na samomo početku. Ima malih pomaka, ali koji nisu vidljivi, i koji se ne primjete u svakodnevnici, iako imamo Strategiju na nivou FBiH, imamo LAP (Lokalni Akcioni Plan) po kantonima koje su u osnovi nosioci vlasti, i trebali bi da doprinesu poboljšanju položaja osoba s invaliditetom.
Mali broj osoba s invaliditetom je uključeno u ostvarivanje svojih prava. Uglavnom je to tako da ima par pojedinaca koji su uključeni na polju zagovaranje i promocije prava svih osoba s invaliditetom.
Koliko ste upoznati sa brojem udruženja koja aktivno rade na području Zenice, upravo, na polju zaštite ljudskih prava osoba s invaliditetom?
Samir Mulić: Dobro poznajem udruženja koja rade na području Zenice, ima puno udruženja koja dolaze iz oblasti invalidnosti, ali da se neko Udruženje bavi direktno pravima osoba s invaliditetom, ne poznajem. Svi oni rade sve i svašta, i jako su razjedinjeni. Zapravo, nemaju neka konkretna, sistematska rješenja u ovoj oblasti, koja bi mogla koristiti i buduće generacije osobe s invaliditetom.
Da li je po tebi neophodan veći broj i angažman osoba s invaliditetom, za aktivniji rad javnih institucija, kada je sfera invaliditeta u pitanju?
Samir Mulić: Mislim da da, stručnih i kompetentnih osoba s invaliditetom koji će predstavljati sve osobe s invaliditetom, bez razlike, bez gledanja nastanak njihovog invaliditeta. Zapravo, puno je podjele po osnovu nastanka invaliditeta. Tako da nema kolegijalnosti kod predstavljanja osoba s invaliditetom, puno je podjela među njima.
Kada se uzme broj održanih seminara, radionici i sl., na temu promocije prava osoba s invaliditetom, da li se u praksi primjeti napredak, po Vašem mišljenju?
Samir Mulić: Jako puno je bilo dobrih i konkretnih seminara, radionica, okruglih stolova, koji su promovisali prava osoba s invaliditetom, zapravo, jako korisnih na tu temu, ali na žalost predstavnici osoba s invaliditetom koji su bili učensnici istih ili nisu shvatili značaj tih edukacija, ili su ih predstavljale osobe koje to nije zanimalo. Tako da nisam vidio neki napredak na terenu.
Da li smatrate da osobe s invaliditetom koje dolaze iz ruralnih predjela, imaju iste mogućnosti kao i osobe s invaliditetom sa mjestom prebivališta u gradu?
Samir Mulić: Trebali bi da imaju ista prava i za to se trebaju zalagati. Samo pojedini mogu ostvarit svoja prava ili u tim pravima da ih predstavljaju stručni i kompetetni stručnjaci za tu oblastti, a ovako vrlo često srećemo u praksi razjedinjenjost udruženja, kao i samih osoba s invaliditetom, te sam mišljenja, da će dugo biti prisutna distnkcija između ovih kategorija osoba s invaliditetom.
Kako konstatujete nisku zapošljivost osoba s invaliditetom?
Samir Mulić: Ne bih se složio da je niska stopa zapošljavanja osoba s invaliditetom, ako pratite fondove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje, u oba entiteta, jako je puno zaposleno osoba s invaliditetom i jako se puno izdvaja novca za istu namjenu za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Svjesni smo politike zapošljavanja u javnom sektoru da ima dosta diskrimininacije i zapošljavanja po političkoj, rodbinskoj liniji i sl. Također, treba spomenuti velike afere po fondovima koji fiktivno zapošljavanje osoba s invaliditetom, a na sve to pristaju osobe s invaliditetom.
Za sami kraj moj rezime bio bih, da osobe s invaliditetom svoja prva mogu potražiti preko svojih udruženja u lokalnoj zajednici. A, Kooalicija osoba s invaliditetom u FBiH imaju strategiju i vide koji su prioritete i preko kantonalnih LAP (lokalni akcioni planovi) realizovati zacrtane ciljeve i prioritete, pa, ponovo spustiti u lokalnu zajednicu da se to sistemski riješti. Ovako kako je trenutno stanje u kojemu su osobe s invaliditetom podijeljene po osnovu nastanka invalidnosti, ničemu ne vodi, samo razjedinjavanju i produbljenju problema.
Sve pohvala međunarodnim organizacijama koje rade osnaživanje osobe s invaliditetom u BiH i stručjake koji rade u Udruženjima.
