Razgovarao: Haris Kolašinac
Čast nam je bila razgovarati sa mladom pravnicom iz Zenice koja je postigla dosta toga sa svojih 39 godina života bez obzira na njenu slabovidnost i prepreke koje su joj se nalazile na putevima, upravo zbog njenog invaliditeta. Amela Šekić već šest godina radi kao pravnik pri “Savezu Udruženja slijepih građana Zeničko-dobojskog kantona“.
Koliko je Vama kao slabovidnoj osobi bilo teško da se izborite za sebe i ostvari svoje ciljeve i koliko su Vam u tome pomogli porodica, društvo, lokalna zajednica?
Amela Šekić: Moram priznati da je bilo izuzetno teško s obzirom na činjenicu da sam pohađala redovnu školu pod posebnim uvijetima a u to vrijeme nije se mnogo radilo na inkluziji. Rekla bih da su to bili počeci inkluzije. Imala sam podršku svoje porodice i pojedinih nastavnika. Bilo je nažalost i nastavnika koji nisu imali mnogo razumijevanja i koji su smatrali da treba da pohađam specijalnu školu jer neke stvari nisam mogla raditi zbog svog invaliditeta. Tokom školovanja susretala sam se i sa izbjegavanjem i zadirkivanjem od svojih školskih kolega. Takođe u vrijeme moga obrazovanja nisam imala pomagala koja danas postoje a koja bi mi olakšala učenje kao što je recimo govorni softver. U učenju mi je najviše pomagala mama koja je kod kuće bila moj asistent i da tako kažem “tadašnji” govorni softver.
Po završetku obrazovanja pojavio se drugi problem, a to je zaposlenje. U zemlji u kojoj osobe bez invaliditeta teško dolaze do posla, za jednu slabovidnu osobu bez obzira na fakultetsku diplomu i odlično poznavanje engleskog jezika, to je bila nemoguća misija. Taj period je, rekla bih, bio nejteži period u mom životu jer su svi oko mene imali neku obavezu, a ja sam sjedila kod kuće i osjećala se prilično beskorisno. Mi smo nažalost još uvijek društvo predrasuda kada su u pitanju osobe s invaliditetom i njihove mogućnosti. Nakon niza neuspjelih pokušaja, zaposlila sam se najprije pri Udruženju slijepih Zenica, a nakon toga pri našem kantonalnom Savezu gdje sam i trenutno zaposlena. Izuzetno sam zahvalna tim ljudima ne zbog finansijske strane zaposlenja nego zbog toga što su mi omogućili da se ponovo osjećam korisnom.
Nije dakle bilo lako, ali kada imate veliku volju da postignete nešto u svom životu i kada imate podršku onda ništa nije nemoguće. Moja najveća podrška su bili moja porodica, pojedini nastavnici te rukovodstvo Udruženja slijepih Zenica i našeg Saveza.
Šta bismo trebali znati o Savezu Udruženja slijepih građana Ze-Do kantona?
Amela Šekić: Savez Udruženja slijepih građana Zeničko-dobojskog kantona osnovan je 08.04.1997. godine sa sjedištem u Zenici. Trenutno Savez okuplja oko 420 članova. Osnovani smo sa ciljem organizovanog djelovanja na poboljšanju kvalitete življenja slijepih osoba. U tom smislu realizujemo aktivnosti koje su usmjerene ka ostvarenju socijalnih prava i stvaranju uslova za uspješnije zadovoljavanje kulturnih, obrazovnih, sportskih i drugih potreba slijepih osoba u skladu sa njihovim mogućnostima.
Posljednjih godina Savez se najviše bavi usavršavanjem svojih članova sa ciljem povećanja stepena njihove samostalnosti. S tim u vezi redovno organiziramo edukacije koje se tiču rada na računaru, učenju stranih jezika, edukacije čitanja i pisanja na Brajevom pismu, korištenja bijelog štapa te edukacije pisanja projekata i javnog zagovaranja.
Savez trenutno čine četiri Udruženja slijepih i to: Udruženje slijepih Zenica, Udruženje slijepih Tešanj, Udruženje slijepih Visoko i Udruženje slijepih Kakanj. Savez je takođe i član Koalicije organizacija osoba s invaliditetom Zeničko-dobojskog kantona.
Imate li kao Udruženje finansijsku podršku državnih institucija (ministarstva, općine, škole, drugih udruženja, NVO sektora itd.)?
Amela Šekić: Savez nema stalni izvor finansiranja nego se finansira isključivo kroz javne pozive za finansiranje programa i projekata koji se objave tokom godine od različitih finansijera. Najveću podršku u radu kada je u pitanju finansijski dio imamo od strane Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona te od Federalnog ministarstva za rad i socijalnu politiku.
Šta je ono što konkretno Vašem udruženju najviše manjka, da li su to tehnička pomagala i objasnite nam koja?
Amela Šekić: U našem radu su nam potrebna određena pomagala kako bismo mogli realizirati edukacije kao što su laptopi, govorni softveri, bijeli štapovi, Brajeva mašina i papir. Ali ono što bih istakla prvenstveno jeste to da bi za naš rad bilo najbolje kada bismo imali stalni izvor finansiranja, jer nažalost ovaj trenutni način finansiranja je neizvjestan i kratkotrajan. Nikada ne znate da li ćete proći na nekom javnom pozivu, te koliko sredstava ćete dobiti, a sam proces je izuzetno dugotrajan jer se čeka i po šest mjeseci dok vam odobrena sredstva budu uplaćena. Prisiljeni smo da aktivnosti koje smo planirali realizirati tokom čitave godine realiziramo u tri ili četiri mjeseca. Nažalost, to sve mnogo utiče na kvalitet našeg rada.
Opišite nam iskustvo vašeg Udruženje tokom pandemije Covid-19?
Amela Šekić: S obzirom da je kancelarija bila zatvorena članovi su nas mogli kontaktirati putem naše facebook stranice, ali i putem naših privatnih mobilnih telefona u svako doba dana i noći. Nastojali smo da imamo redovan kontakt sa našim članovima. Nažalost nismo imali razumijevanje i podršku lokalne zajednice u tom periodu. Slijepe i slabovidne osobe su se susretale sa brojnim problemima, jer recimo obavještenja koja su bila na svim javnim ustanovama i institucijama nisu bila prilagođena njihovim mogućnostima. Ništa nije bilo na Brajevom pismu, slijepe osobe nisu mogle da znaju da li su dovoljno udaljene od druge osobe kada su bili u redu, nisu mogle da se orijentišu o tome gdje se nalaze sredstva za dezinfekciju itd. Zbog činjenice da slijepe osobe nemaju potrebna pomagala koja bi im omogućila samostalan život u vrijeme pandemije one jednostavno nisu mogle da održavaju distance, jer su u mnogim stvarima zavisne od pomoći drugih.
Također u vrijeme pandemije Savez je imao i znatno manji priliv finansijskih sredstava tako da su i naše mogućnosti da pomognemo bile ograničene. Mnoge naše programske aktivnosti nismo mogli da realiziramo.
Koliko je društvo spremno da prihvati osobe s invaliditetom kao jednake članove društva sa jednakim mogućnostima?
Amela Šekić: Kao što sam već istakla mi smo još uvijek društvo u kojem vladaju predrasude prema osobama s invaliditetom. Još uvijek se u prvi plan stavlja invaliditet i prvenstveno se gleda šta neka osoba s invaliditetom ne može umjesto da se gleda šta sve ta osoba može ako joj se pruži minimum uslova da ona iskoristi sve svoje sposobnosti i potencijale. Mislim da još mnogo moramo raditi na podizanju svijesti građana i na uklanjanju barijera u glavama ljudi kako bi osobe s invaliditetom zaista bile u potpunosti integrisane u društvenu zajednicu u kojoj žive.
Ja sam najveću inspiraciju crpila iz želje da budem što više samostalnija i da ne budem samo “posmatrač” života nego da živim život kao i svi drugi. Kada gledate neku osobu s invaliditetom nemojte gledati samo njen invaliditet nego i njene sposobnosti i vidjeti ćete da ih ona ima bezbroj samo ako joj pružite mogućnost da ih ostvari. Imajte na umu da osobe s invaliditetom ne teže ka tome da imaju neka posebna prava nego samo to da budu ravnopravne sa drugim građanima našeg društva, te da imaju jednake mogućnosti za ostvarenje njihovih zagarantovanih ljudskih prava.
