Piše: Anesa Balić
Djeca i odrasle osobe s invaliditetom su osobe koje su u tranzicijskim vremenima intenzivnih promjena, poslijeratnom razdoblju i socijalnom siromaštvu naše države nedovoljno podržana kategorija građana. Iz tog razloga je važno na državnoj, ali i na lokalnoj razini ispitati potrebe osoba s invaliditetom koje su uglavnom velike. Važno je da se te potrebe uvaže te da se osobama s invaliditetom osigura unaprjeđenje kvalitete života i zdravlja u zajednici kad god i koliko god je to moguće.
Često se smatra da djeca i mlade osobe s teškoćama, poremećajima, posebnim potrebama i različitim rizicima ne mogu biti kreativni ni uspješni u školovanju jer po testovima često ne zadovoljavaju verbalne i kognitivne zahtjeve.
Možda se pitamo šta je kod kreativnih osoba posljedica nadarenosti, odnosno odgoja i obrazovanja, to jest kakve mogućnosti imaju učenici s teškoćama i različitim poremećajima u području kreativnosti i stvaralaštva. Možda se pri procjeni kreativnih sposobnosti osoba i vrjednovanju izuzetnih stvaralačkih radova pitamo nastaju li kao posljedica nadarenosti ili su uvjetovane odgojem, obrazovanjem i vježbama.
Iako ne postoji značajna institucionalna podrška djeci, mladima i odraslim s nekom vrstom invaliditeta uvijek postoje nevladine organizacije i udruženja koja su spremna na svojstven način pružiti im tu mogućnost.
Kreativno i umjetničko izražavanje, kao i javno sudjelovanje u kulturnim manifestacijama, upoznavanje i doživljaj kulturne baštine na ravnopravnoj osnovi s drugim građanima, samo su neke, ali veoma važne, mogućnosti uključivanja u zajednicu osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju.
Kreativnost je u jednakoj mjeri dostupna svima
Kreativnost je vještina poput svake druge vještine govora, pisanja ili vožnje bicikla i kao takva može se učiti i razvijati uz ulaganje vremena, upornosti i volje. Ako želite razvijati vlastitu kreativnost potrebno je da se potaknete na razmišljanja i ponašanja koja su odmaknuta od onih uobičajenih, rutinskih obrazaca. Pokušajte obavljati svakodnevne rutinske aktivnosti na drugačije načine. Kreativnost je u jednakoj mjeri dostupna svima. Kao mala djeca ne dijelimo se na “više kreativnu” i “manje kreativnu”, ali s odrastanjem među pojedincima nastaju sve veće razlike. Često možemo čuti ona dobro crta. On ima dobar sluh. Ona zna matematiku. On dobro igra nogomet. Odakle dolaze te razlike?
Osnovni cilj kreativnog rada za djecu i osobe s invalidititeom jeste jačanje samopouzdanja, buđenje i razvijanje sposobnosti stvaranja i kreativnosti kroz neposredno iskustvo i doživljaj svijeta oko sebe.
Razvijanje pozitivnog stava o sebi te formiranje ličnih uvjerenja na području likovne stvarnosti kao i osvještavanje likovnih elemenata te građenje i kreiranje likovnih radova u svim elementima na način prihvatljiv djeci s teškoćama u razvoju i osobama s različitim vrstama i stepenom invaliditeta.
Djeci je potreba za učenjem prirodna poput potrebe za hranom, vodom ili snom. Ona uče s entuzijazmom, ulažu trud, a da i ne razmišljaju o tome. Za njih je učenje radost i izvor užitka. Kreativnim radom i radionicama ostvarivi su i vidljivi značajni rezultati, koji naročito mogu biti primjetni u mlađoj životnoj dobi. Neki od ciljeva koji se postižu kreativnim izražavanjem jeste i stvaranje uvjeta djeci s invaliditetom, različitog stepena invaliditeta, za kreativno izražavanje u radioničkom tipu rada prema vlastitim mogućnostima kao što su likovno, verbalno, muzičko, plesno ili modeliranjem, izradom predmeta i slično. Također i stvaranje atmosfere u kojoj djeca s invaliditetom postižu uspjeh. Tu je svakako prisutna i resocijalizacija djece s invaliditetom uklapanjem u okruženje sa zdravom djecom, koja je možda i najbolji pokazatelj uspjeha ukoliko želimo da inkluzija zaživi u svom punom kapacitetu.
Smisao kreativnih radionica je osmisliti razne edukativne programe kojima se nastoji postići stvaralaštvo, cjeloživotno učenje, kreativno izražavanje i korištenje slobodnog vremena, a kako bi se unaprijedio život djece i osoba s invaliditetom. Unaprijeđenje njihova života može se ostvariti i promoviranjem radova i postignuća djece s invaliditetom u široj lokalnoj zajednici kroz priredbe, izložbe radova u gradu, ukrašavanje gradskih izloga dječjim radovima. Sve to u značajnoj mjeri doprinosi njihovom samopouzdanju i oslobađanju da izađu iz svoje zone komfora.
Kroz kreativne radionice i aktivnosti potrebno je da se osobe s invaliditetom psihički ojačaju i integriraju u društvo, odnosno da steknu vjeru u sebe i samostalnost u nekim aktivnostima. Kreativno terapijski učinak je veoma značajan, a za da bi bio uspješniji potrebno je uključiti što više djece, mladih i odraslih u okupacionu terapiju s ciljem razvijanja motorike, psiho-fizičkog zdravlja, edukacije i socijalizacije.
Danas, kada svi imamo razne društvene potrebe, socijalni angažman i uključenost je više nego dobrodošao. Kako je u društvu institucionalizacija uvelike prisutna, pa tako i institucionalizacija osoba s invaliditetom, pojam socijalnog angažmana je potrebno sve više isticati. Osobe s invaliditetom susreću se s barijerama, kako onim arhitektonskim tako i psihološkim pa je njihova prisutnost u javnom životu zajednice umanjena. Često nismo svijesni da postoje sve dok ih ne susretnemo, a kada ih sretemo osjećamo neku vrstu nelagodnosti, što nam jasno ukazuje o nepostojanju iskustva u međusobnoj komunikaciji. Upravo se rušenjem komunikacijskih barijera među različitim populacijama stvara povezano i cijelovito, samosvjesno i zdravo društvo.
Stalno uključivanje djece s invaliditetom i zdrave djece u rad radionica te njihovo subjektivno iskazano zadovoljstvo i sreća kao i želja da stalno, pa i češće dolaze, ali i zadovoljstvo roditelja pokazuje nam da su program i aktivnosti adekvatno izabrani. I stručni suradnici koji motivirano planiraju najrazličitije aktivnosti u interesu djece budu izrazito zadovoljni uključivanjem u rad radionica i ostvarenim rezultatima.
Socijalizacija je proces koji uključuje sve nas i sva naša ponašanja
Postoji širok spektar mogućnosti za osobe s invaliditetom u kvalitetnom ispunjavanju svoga slobodnog vremena. Obično je to više i bolje u većim i urbanim sredinama, a nažalost taj je spektar znatno manji kada se radi o manjim zajednicama. Stepen razvijenosti nekog društva procjenjuje se upravo po tome koliko brige i interesa imaju za najslabije i one kojima je pomoć potrebna. Osoba koja biva isključena iz društva osjeća se suvišno. Tako da se ne može reći kako je socijalizacija samo jednosmjeran proces, ona je dvosmjeran proces. Socijalizacija je proces koji uključuje sve nas i sva naša ponašanja.
Kada je u pitanju kreativnost svaka će osoba izabrati način koji odgovara njegovoj osobnosti i osobnim interesima i sklonostima. Nerijetko možemo pročitati i istraživanja koja pokazuju da je kreativni rad i pružanje podrške djeci od najranijih dana izravno povezano s rezultatima koje oni postižu u daljnjem odgoju i obrazovanju, da su njihovi roditelji kompetentniji za odgoj svoje djece te da tako cijela porodica postaje bolje socijalno uključena u društvenu zajednicu. Nedostatak je taj da ako osoba s invaliditetom odluči kreativno provoditi svoje slobodno vrijeme te izađe iz svog doma, može naići na prostorne prepreke, nedostupnost prijevoza, ali i na predrasude dijela javnosti o nemogućnostima, odnosno smanjenim mogućnostima funkcioniranja osoba s invaliditetom.
Zadatak šire zajednice kao i raznih državnih i drugih institucija, da u što većoj mjeri realiziraju ideju inkluzije i jednakih mogućnosti za sve u svim problematičnim područjima, a koji se najčešće odnose na prostornu pristupačnost i prijevoz. S druge strane, potrebna je i inicijativa osoba s invaliditetom da iskažu svoje potrebe i aktivno se uključe u ostvarivanje ovih procesa.
