VOJNE I GEOPOLITIČKE ANALIZE

Kamikaze – mit o herojstvu

 Nigdje ne postoji jednostavan put do slobode, i mnogi od nas će morati proći više puta kroz dolinu smrti kako bi dosegli vrh naših želja – Nelson Mandela

Upita li ko šta je duh ove zemlje Japana , blistaju na suncu cvjetovi brdske trešnje…

Vraćajući se tamnim hodnicima vremena, izblijedjelim slikama prošlosti u svijet haosa Drugog svjetskog rata, odlučili smo da razmaknemo plašt dileme za neke herojima, a za neke samoubice. Sjetimo se grupe hrabrih i požrtvovanih ljudi, koji su ne štedeći svoj život i boreći se protiv nadmoćnog protivnika učinili sebe oružjem za odbranu domovine i cara, dvije stvari koje su tadašnjem japanskom građaninu bile vrjednije od života. U bitci za Britaniju Winston Churcill je za hrabre britanske pilote rekao, da nikada tako malo ljudi nije zadužilo tako mnogo u odbrani zemlje. Isti opis se može reći i za pilote Japanskog carskog vazduhoplovstva, koji su dali sve u odbrani svoje zemlje. Ipak, ima i drugačijih stavova, poput onih da je hiljade japanskih pilota platilo najvišu cijenu za svoju zemlju postajući, leteći bombaši-samoubice.

Bitka kod Midwaya 1942. je označila prekretnicu u ratu na Pacifiku, te je rezultirala gubitkom sva četiri japanska nosača aviona i teškim japanskim porazom od kojeg se više nije oporavio, ogroman broj elitnih pilota je poginuo. Veliki gubitak je bio i pogibija kontraadmirala Tamona Yamaguchija, koji je odlučio potonuti zajedno sa nosačem Hyriu, a smatran je najsposobnijim japanskim admiralom. Nakon toga inicijativa na Pacifiku prelazi na američku stranu i Japanska mornarica se povlači prema svom akvatorijumu očajnički se boreći da zaustavi neprijatelja.

Da bi zaustavili protivnika japanska mornarica stvara samoubilačke eskadrile službeno nazvane Tokkatai (specijalne napadačke eskadrile), koje će kasnije biti poznate kao kamikaze. Utkani u samu nit japanske države svojom hrabrošću bez presedana u modernoj vojnoj istoriji utjerali su neprijatelju strah u kosti, iako je bio višestruko nadmoćan. Kamikaze nazvani po božanskom vjetru koji je 1281. godine uništio invazionu mongolsku flotu koja je namjeravala zauzeti Japan.

Piloti kamikaza, odgajani u strogom kodeksu bushida (puta ratnika), od malih nogu učeni da njeguju duh predaka samuraja, neustrašivih ratnika čija je snaga i moć stvorila japansku državu. Samuraj Yamamoto Cunetomo je 1660. godine u svom djelu „Hagakure“ dao najbolji opis bushida, koji je zauvijek ostao:„put ratnika se nalazi u smrti“, kada do nje dođe postoji samo brzi izbor umiranja, a to nije posebno teško. Budi odlučan i napreduj, reći da je umiranje bez dostizanja cilja nalik psećoj smrti – isprazan je i lakouman govor prefinjenih, isprazan je i lakouman govor prefinjenih, kada je čovjek suočen između života i smrti nije nužno da se postigne neki cilj. Svi mi želimo živjeti i svi stvaramo svoju logiku prema onome što mi volimo, ali ne dosegnuti svoj cilj i nastaviti dalje živjeti je kukavičluk to je tanka i opasna crta,umrijeti, a ne dosegnuti svoj cilj nalik je psećoj smrti i fanatizmu, ali u tome nema sramote, to je suština samurajevog puta.

U svom pozivu 25. februara 1944. godine, u pokušaju da zaustave američko iskrcavanje na obale otoka Leyte prvi put su poletjele kamikaze. Poručnik Yukio Seki pripadnik 201. vazdušne grupe prvih kamikaza na travnatoj pisti ispred svog Zeroa, ritualno je ispijao svoj posljednji sake (piće od fermentirane riže). U ruke svom zapovjedniku dao je svojom rukom napisanu oproštajnu pjesmu (haiku-poema smrti), okrenuo se ka svom avionu na čijem je boku na bijeloj podlozi blistalo drvo trešnje – nacionalni simbol Japana. Ispod pilotske kacige nazirao se bijeli povez (hashimaki), koji su još drevni samuraji nosili pred bitku, a označavao je borbu do smrti. Za pojasom ukrašena tkanina sa crvenom niti, vlasi kose od hiljadu žena (sennin bari), pojas koji se smatrao čudotvornim, jer su vjerovali da je neprobojan. Ušavši u kabinu pogledom je potražio svoju ličnu zastavu bijelu podlogu sa izlazećim suncem koju je sam napravio (minomaru), položio je katanu(samurajski mač) duž svoje  noge, a na reveru uniforme sa sedam dugmeta, tri bedža cvijeta trešnje – šintoističkim simbolom, koji predstavlja život koji može biti prekinut na vrhuncu, kao što vjetar raznosi latice trešnje (sakure) u punom cvatu. Upalivši motor svog Zero Mitsubishija 1940, još jednom mahnu i pozdravi okupljene, te krenu pistom na svoj posljednji let, a u tom momentu sjeti se pjesme kamikaze:

“Puneći dovoljno goriva za još jedno putovanje

Sa suzama letimo prema Ryukyu, naše zadnje putovanje

Putovanje na sljedeći svijet

Kada je moj avion uzletio…

Kao oproštaj od ovoga svijeta zamišljam lice majčino

Dok kiša pada, ništa se promijeniti neće

Znamo da vrijeme kriviti ne možemo, i to je bolno za nas

Bolno za nas … “

Povlačeći palicu prema sebi moćna mašina se zatrese i vinu u nebo, oštro manevrišući, vješto koristeći reljef otoka, skrivajući se od radara krećući se punom brzinom prema nosaču aviona St. Lou. Seki je ispustio bombu od 250 kg, a zatim se sunovratio prema palubi nosača odvevši ga na dno. Događaj je označio početak  borbe kamikaza sa američkom flotom koja će trajati do predaje Japana. Kao mitski orlovi iz Japanskih legendi uzlijetali su sa voljenih ostrva: Honšu, Hokaido, Kjušu i Šikoku, te mnogih drugih krećući se prema moćnim sivim lješturama koje su lijeno plovile prema zemlji izlazećeg sunca. Podižući se na 8.000 metara ponirući pod uglom od 20 stepeni izbjegavajući radare i uragansku neprijateljsku vatru uz besmrtni banzai odlazili u vječnost.

Mnogi kritičari stavljaju pod upitnik učinkovitost napada kamikaza na američku flotu, smatrajući da je njihova ukupna učinkovitost bila negdje oko 11 posto, dok je recimo učinkovitost bombardera bila negdje oko 30 posto, a navodi se da je brzina aviona bila  nedovoljna da probije čeličnu oplatu kapitalnih brodova mornarice SAD-a. Smatra se da su za deset mjeseci svog postojanja uništili 3 eskortna nosača aviona, 50 brodova razarača, minopolagača i transportnih brodova, te oštetili oko 300 brodova različitih namjena. Američka mornarica je izgubila 4.900 mornara, samo pogotkom u nosač “Bunker hill” izgubljeno je 400 života, dok su ukupni gubici kamikaza bili 4.000 pilota. Iako naizgled skroman učinak, ne treba zanemariti paniku i strah koji su kamikaze izazivale kod američkih mornara. Na samu naznaku nailaska kamikaza bilo je mnogo slučajeva u kojima su američki mornari  nerezonski ispaljivali metke, samoranjavali se ili skakali u vodu. Pred napad na Okinawu 1945. godine, američka flota je brojala  16 nosača aviona, 28 eskortnih  nosača aviona, te 300 drugih plovila. Dok je za odbranu Okinawe spremljeno 1400 kamikaza, ali ipak njihov učinak nije spriječio teško bombardovanje otoka i iskrcavanje američkih trupa. Novije studije koje su izradili američki stručnjaci izračunali su da je postotak uspješnosti kamikaza bio četiri puta veći od procenata svih bombi i torpeda kojim su Japanci gađali američke brodove.

Kapitulacijom Japana zaustavljene su samoubilačke akcije kamikaza, viceadmiral Takijiro Onishi – komandant kamikaza u skladu sa samurajskom tradicijom izvršio je ritualno samoubistvo (seppuku – na zapadu poznatije kao hara-kiri), rasporivši trbuh mačem. Dok je admiral Matome Ugaki 18.avgusta 1945. godine poveo je svoju grupu kamikaza na posljednju borbu nekoliko sati nakon što je iz Tokija primio naređenje za prestanak otpora Amerikancima. U komandu je odaslao telegram u kojem je napisao: “Jedino ja snosim krivicu što nismo uspjeli da spasimo domovinu i potučemo samouvjerenog neprijatelja. Sva herojska pregnuća oficira i vojnika koji su bili pod mojom komandom biće ocijenjeni po zasluzi, ja polazim da izvršim svoju posljednju dužnost na Okinawu gdje su junački izginuli moji vojnici, padajući sa nebesa kao trešnjeve latice, tamo ću usmjeriti svoj avion na nadmenog neprijatelja, u istinskom duhu bušida, u tvrdom i neprikosnovenom ubjeđenju i sa vjerom u život vječni carskog Japana. Vjerujem da će svi vojnici razumjeti pokretačke porive ovog čina, da će savladati sve buduće teškoće i boriti se za preporod našeg velikog carstva, da bi moglo vječno živjeti, Tennoheika BANZAI – Neka dugo živi njegovo Veličanstvo”.

Ljudski duh je jači od čelika, havarija nuklearne elektrane Fukušima ne tako davno pružila je dokaz da duh samuraja nije nestao kada su se stariji ljudi treće životne dobi dobrovoljno javili da čiste mjesto nesreće znajući da će biti smrtno ozračeni u želji da sačuvaju svoje mlađe kolege. Čitajući pisma koja su ostala iza tih mladih ljudi puna bola, patriotizma i oproštaja od voljenih vidimo dramu koja se zbivala u dušama tih mladih pilota, a nadamo se da stradanja i pakao koji su prošli sinovi zemlje izlazećeg sunca će ostati čvrsto pod ključem prošlosti, da se patnja i užas koji su pretrpjeli, ne samo narod Japana, nego i svi ostali narodi uključeni u zbivanja Drugog svjetskog rata nikada neće ponoviti. Da će sjećanje na ratne strahote iznjedriti generacije koje će gledajući na ove užase, ljubomorno stremiti miru i živjeti u nepokolebljivoj vjeri da mir treba čuvati po svaku cijenu, za sva vremena i buduće generacije.

Nikada nemoj misliti da rat, nebitno koliko bio poteban ili opravdan, nije zločin. Ernest Hemingway

 

Facebooktwittergoogle_pluspinterestlinkedinmail
error: Content is protected !!