Piše: Kemal Čaušević
O problemima osoba s invaliditetom se u javnosti mnogo govori i oni se promatraju iz različitih perspektiva. To je svakako pozitivno zbog toga što fokus nije isključivo na jednom od problema pa se javnosti na takav način skoro istovremeno i u kontinuitetu prezentira širok spektar problema i svaki od njih je vrijedan pažnje i zahtjeva potpunu posvećenost svih članova društva kako bi se kreiralo odgovarajuće rješenje. Često u taj proces pronalaska adekvatnih odgovora na pitanja koja se odnose na budućnost osoba s invaliditetom ne uključuju direktno pripadnici ove populacije. To nije pristup koji bi dugoročnom upotrebom mogao rezultirati potpunim zadovoljstvom osoba s invaliditetom što je i očekivano. Situaciju u kojoj se nalaze, probleme sa kojim se suočavaju i potrebe koje imaju najbolje razumiju oni sami i to je ključni razlog zašto je potrebno aktivizam dodatno razvijati i učiniti sve kako bi borba za ravnopravnost postala masovnija.
Ako analiziramo smo situaciju u Bosni i Hercegovini razlog za pasivnost možemo tražiti na više nivoa kao što su komplikovano društveno uređenje koje kod osoba s invaliditetom, ali i drugih stvaraju konfuziju, zatim ukupnog socio-ekonomskog stanja i evidentnog nedostatka ambicije i istinskog vjerovanja da su promjene zaista moguće što u konačnici rezultira da se postojeće barijere ne prevazilaze već postaju još uočljivijim i značajnijim.
Princip “pomoći do samopomoći” treba ostvariti i u praksi
Prema određenim životnim situcijama svaka osoba će imati poseban i drugačiji odnos ukoliko je se ranije susretala sa istim. Zbog toga je važno da se u teoriji često navođeni princip “pomoći do samopomoći” ostvari i u praksi. Za analiziranje socijalnog položaja i predlaganje koraka za njegovo unapređenje najpozvanije su osobe o čijem je položaju riječ. Potrebna je podrška i više aktivnosti koji bi kroz duži vremenski period dovele do promjene svijesti na način da osobe s invaliditetom iskoriste unutrašnje potencijale (preostalu sposobnost, znanje i iskustvo) u kriznim životnim situacijama.
Stvaranje preduslova za ostvarivanje adekvatnog socijalnog položaja je generalno problem kod mladih ljudi u Bosni i Hercegovini bez obzira na postojanje ili nepostojanje invaliditeta, ali ako ste uz to pripadnik ove populacije taj problem je još kompleksniji. Zbog toga je ovo problem vrijedan pažnje i potrebno je isti izdvojiti na listi prioriteta. Socijalni položaj je uvjetovan stepenom samostalnosti osobe i njenom sposobnosti da samostalno zadovolji svoje potrebe što nije moguće bez stabilnog izvora finansiranja. Bez obzira na to da li ostvarujete redovna primanja prema zakonodavstvenim propisima koji važe u oblasti socijalne zaštite trebate težiti i stvaranju profesionalne karijere u skladu sa željama i mogućnostima tako da ispunite vlastita očekivanja, ali i očekivanja ljudi koji vas okružuju.
Prema zakonskim propisima na entitetskom nivou veliki broj osoba s invaliditetom su izvedene iz prava i ista ne mogu ostvariti zbog toga što njihov procjenjeni stepen invaliditeta ne odgovara postavljenom zakonskom minimumu. To je jedan od potencijalnih razloga (nedostatak adekvatne podrške) zašto bi osobe s invaliditetom trebale biti usmjerene na lični razvoj i profesionalno napredovanje.
Rad se sastoji pored ekonomske i od socijalne komponente koja ima vjerovatno i veću vrijednost od prvonavedene komponente kad su u pitanju osobe s invaliditetom. Obzirom da je pravo na rad i zapošljavanje zagarantovano međunarodnim dokumentima koje je ratificirala i Bosna i Hercegovina ostvarivanje tog prava je i obaveza države.
Trenutno stanje je da s obzirom na ukupnu situaciju, predrasude, ponudu i potražnju poslova na tržištu rada i nedovoljno razvijen koncept inkluzivnog društva pripadnici ove socijalno osjetljive populacije nisu ravnopravne u odnosu na ostale. Jedini izlaz iz takve situacije je da razvijate dodatne kompetencije i da se neprekidno približavate maksimumu svojih mogućnosti. Svaka barijera treba da ima i motivirajuću ulogu pa tako način na koji ste savladali istu smatrajte učinjenim korakom ka konačnom cilju. Cilj bi trebao predstavljati stanje u kojem ste razvili svoje kompetencije koje se postavljaju kao uslovi za pronalazak adekvatnog radnog mjesta ili stvaranje uspješne poslovne karijere od kojih će Vam ovisiti kvalitet života, socijalni položaj i mogućnost izbora budućeg profesionalnog poziva.
Ako krenemo redom prvi problem na koji se možemo fokusirati i navesti kao prepreku za profesionalno ostvarivanje je odnos prema osobama s invaliditetom od ranog djetinjstva koji karakterizira prisustvo diskriminacije, ali onaj oblik koji nastaje iz najbolje namjere i ima zaštitnu ulogu. Ako mladoj osobi na takav način u najranijem periodu njenog života uništimo samopouzdanje i jasno odredimo granice u periodu profesionalne izgradnje nastaje ozbiljan problem, jer su granice postavljene i osoba naučena da ih ne treba i ne može promjeniti što je po mišljenju mnogih najgori vid “naučene bespomoćnosti”. Dobro poznate i često korištene fraze koje odražavaju diskriminatorske stavove koji su duboko ukorjenjeni u bh. društvu i koje izazivaju ogromnu dozu frustracije kod osoba s invaliditetom.
Nakon perioda u kojem se i izborite sa takvim diskriminacijiskim stavovima ili barem naučite živjeti sa tim, na red dolazi sljedeći problem koji sigurno imate u manjoj ili većoj mjeri a to su barijere.
Barijere mogu Vas ograničiti u pogledu pristupanja objektima, kretanju ili javnom prevozu to su barijere arhitektonske prirode i tehničke prirode i predstavljaju ozbiljan problem. Nemogućnost korištenja svih resursa koje osoba treba imati na raspolaganju u ostvarivanju željenog profesionalnog napretka je veoma izražena u bh. društvu što je i očekivano uzimajući u obzir ukupnu ekonomsku moć društva.
Veći psihološki pritisak prave barijere postavljene od strane ljudi koje se ogledaju u prisustvu predrasuda o radnoj sposobnosti i/ili ne/sposobnosti osobe i budite sigurni da će Vas to pratiti kroz čitav život i zahtjeva izgradnju posebnog odbrambenog mehanizama koji dugotrajnim djelovanjem rezultira stvaranjem stabilne ličnosti. Predrasude o radnoj sposobnosti bez obzira na stečeni nivo obrazovanja osobu s invaliditetom u društvima poput našeg će pratiti vjerovatno kroz cjelokupni radni vijek. Bez obzira što to neki odbacuju, navedeno predstavlja trenutni, realni pogled na stanje. Ovaj tekst pišem kao osoba s invaliditetom, ali ona koja ima i lična negativna iskustva koja su u meni “probudila” želju za dodatnim usavršavanjem i nastavkom obrazovanja.
Neefikasna i parcijalna rješenja mogu samo dovesti do ozbiljnog narušavanja kvaliteta
Obrazovanje je bitno iz mnoštva razloga, ali pored svih ostalih za osobe s invaliditetom ono ima dodatni značaj, jer istim se dokazuje sposobnost za preuzimanje kontrolu nad vlastitim životom. S obzirom da u našem društvu koncept inkluzivnog obrazovanja nije zaživio u punom kapacitetu, odnosno onako kako nalažu propisi koji proizilaze iz međunarodnih dokumenata prisustvo problema i prepreka u tom segmentu je uobičajna pojava. Od ranije upoznati sa osjećajem neugodnosti koju izaziva neravnopravnost taj osjećaj postaje intenzivniji kada spoznate da je obrazovni sistem tako koncipiran da Vam omogućava razvoj do određene granice i preko iste teško prelazite. Potrebno je u proces uvođenja savremenih i inovativnih rješenja u obrazovni sistem uključiti sve one koji u njemu sudjeluju. Neefikasna i parcijalna rješenja mogu samo dovesti do ozbiljnog narušavanja kvaliteta.
Napredak i razvoj kompetencija je determiniran psiho-fizičkom sposobnosti. Na osnovu ličnog iskustva mogu prenijeti svoj pogled na cjelokupnu situaciju koja se sigurno razlikuje u odnosu na situaciju većine pripadnika ove populacije. Smatram da sam kroz svoje dosadašnje djelovanje i razvoj interesovanja pronašao pravi put za borbu na način da neko iz okvira populacije, odnosno neko ko njoj i pripada snažno djeluje kako bi krajnji rezultat doprinos u popularizaciji socijalnog poduzetništva na čijoj promociji želim u budućnosti i raditi.
Svakoj osobi je potrebno pružiti priliku za sticanje iskustva. Jedan od problema koji ugrožava proces profesionalnog razvoja je to što velikom broju osoba nikada nije ni pružena prilika čak ni za sticanje prvog radnog iskustva. Zapošljavanje osoba sa bilo kakvim oblikom i stepenom invaliditeta i stepenom karakterizira se kao “gorući problem.” Jedan od načina za rješavanje problema je promocija, razvoj i masovnost pomenutog socijalnog poduzetništva. Koristeći mnogobrojne zakonom propisane prednosti jednostavno i efikasno možemo situaciju učiniti boljom i podnošljivijom. Na kraju u želji da se dodatno naglase i istaknu barijere navodim da pasivnost, neusklađeno obrazovanje sa potrebama, komplikovana i teška društveno-ekonomska situacija, predrasude i nezaposlenost ozbiljno ugrožavaju razvojne mogućnosti.
Svakako tu je još mnoštvo problema vrijednih veće pažnje od strane cjelokupne javnosti. Ali navedene sam prepoznao kao prioritetne kako bi se njihovim svođenjem na minimum stvorili uslovi za unapređenje socijalnog položaja osoba s invaliditetom.
