Piše: Haris Kolašinac
Svaki čovjek na ovom svijetu ima svoje potrebe a među njima su i one emotivne, koje su u prirodi svakog ljudskog bića. To je nešto što se događa svakodnevno, svakome od nas, ali kada se radi o osobi s invaliditetom, prisutne su predrasude. Predrasude su najgora stvar koju sebi možemo dopustiti, odnosno stvaranje pogrešne slike o bilo kome, a naročito o osobama s invaliditetom. Osobe s invaliditetom su u potpunosti normalne kao i osobe bez invaliditeta, te moramo shvatiti da su to ljudi od krvi i mesa, koji imaju razum i osjećanja kao i svi ostali.
Ono što se treba prihvatiti da bi bez problema mogli funkcionisati jeste da je invaliditet nešto sa čim moraš živjeti, ali ne dopuštati da on vodi glavnu riječ i da bude prepreka u bilo čemu u životu.
Nažalost, na osobe s invaliditetom u društvu se gleda kao na nekoga ko nema potreba, želja ili mogućnosti. Možda bismo trebali razbiti stereotipe o osobama s invaliditetom kao ljudima koji samo sjede i klimaju glavom potvrdno na sve što kažete. Osobe sa invaliditetom znaju da se naljute, da galame, da vam ne daju za pravo i da se protive vašim zahtjevima. Njihovu nemogućnost hodanja ne smijemo da poistovijetimo sa nemogućnošću razmišljanja.
Prvenstveno moramo zavoljeti sebe da bismo ljubav mogli dati i primiti. Ako smo konstantno okruženi negativnim mislima, i previše kritični na sve, i jasno dajemo do znanja da smo sami sebi loši, kako ćemo onda uvjeriti suprotni spol da smo pun pogodak, osoba vrijedna borbe? Svako ljudsko biće treba ljubav, nježnost i pažnju, i niko nas u suprotno ne smije ubijediti, bez obzira na to ko smo, kako izgledamo, šta možemo ili ne možemo uraditi, i kakve su naše mogućnosti.
Invaliditet svakako može biti otežana okolnost pri ostvarivanju kvalitetnog partnerskog odnosa jer možda neće svako htjeti kupati i oblačiti partnericu, partnera, ali s druge strane, ima lijepih, pozitivnih priča u kojima tzv. zdravi partneri najnormalnije prihvataju da njihova djevojka/supruga ili momak/suprug nešto ne može samostalno odraditi i preuzmu taj dio na sebe. Jednostavno su gledali osobu, ne kolica, štaku, hodalicu. Ima i primjera veza/brakova u kojima su oba partnera osobe s invaliditetom i odlično se nadopunjavaju, te su dokaz da prepreka pravoj ljubavi zaista nema.
S druge strane imamo i situacija gdje roditelji osoba s invaliditetom brane partnerske odnose svojoj odrasloj i davno punoljetnoj djeci radi vlastitoga straha, bojazni da će biti povrijeđeni i plakati. Međutim, činjenica je da će plakati i ako im branite vezu, ako se nikada ne ostvare u tom ljubavnom segmentu. Niko nikome nema pravo zabranjivati ljubav. Naprotiv, umjesto da se brinete kako će sve ispasti, potrudite se da im ne budete samo još jedna prepreka više, radije budite podrška.
Pravo na ljubav i partnerstvo osoba s invaliditetom
Ukoliko vam se treba dogoditi sretan i potpun partnerski odnos, pronaći će put do vas, bez obzira na invaliditet. Ako se on ipak ne dogodi, pronađite sreću i zadovoljstvo sami u sebi. Kada to učinite, puno ćete lakše pronaći srodnu dušu.
Biti partner osobe s invaliditetom, nosi svoja žrtvovanja, napore i uložen trud. Upravo zbog navedenih razloga, taj partner trebao bi posjedovati ili s vremenom sticati određene karakteristike.
Za razliku od ostale populacije, osobe s invaliditetom ne pridaju toliki značaj sadržajima poput finansijske sigurnosti, socijalnog status i sl. Bitno im je da se osjećaju voljenima, te da se prema njima postupa ljubazno i s poštovanjem kao što i zaslužuju.
Bez obzira na invaliditet, osoba koja je samu sebe prihvatila upravo takvom kakva je, ima potencijal da ostvari fizičko i emocionalno zadovoljstvo. Neosporno je da invaliditet značajno utiče na čovjekovo samopouzdanje i ljubav upravo iz razloga jer sa sobom nosi mnoga ograničenja i predrasude. Međutim, ne smijemo zaboraviti da svaka osoba, bez obzira na zdravstveno stanje i izostanak poteškoća, ponekad ima svoje uspone i padove kao i nesigurnosti, te isto tako teži potrebi za podrškom i pomoći. Osobama s invaliditetom podrška i pomoć potrebna je vjerojatno u većoj mjeri u odnosu na ostale osobe.
Kako društvo gleda na ljubavne potrebe osoba s invaliditetom
Društvo često ne toleriše činjenicu da svako ima pravo izražavati ljubav i partnerstvo na svoj način i kroz svoju vlastite karakteristike. Poput svakog pojedinca i osoba s invaliditetom teži ka mogućnosti prava na ljubav, osnivanje obitelji i ulaska u “ljubavno partnerstvo”. Međutim, poznata je težina situacije u kojoj se nalaze kad se promatra njihov položaj u socijalnoj zajednici. Naime, zajednica je osobe s invaliditetom dugi niz godina smatrala aseksualnima te nekompetentnima za stvaranje uspješne partnerske ili intimne veze. Iako se situacija promijenila i mišljenje o njima se svakodnevno mijenja i dalje su prisutne predrasude i diskriminacija.
Skoro najlošiju poziciju u zajednici imaju osobe s intelektualnim i psihičkim poteškoćama. Nažalost njih se društvo nerijetko kloni pa čak i izbjegava moguće kontakte s njima. S obzirom na situaciju, te osobe mnogo truda ulažu kako bi došle do izražaja te se izborile za svoj položaj u društvu. Njihov put do ostvarenja prava na ljubav i partnerstva je trnovit te često puta izuzetno nepravedan. Kao i svakoj zdravoj osobi, pa tako i osobi s invaliditetom, ljubav je vrlo važan aspekt života. Društveno okupljanje, potpora, podrška i društveni status povezan s partnerom ima veliki značaj za njih. Mnogi su iskazali potrebu i važnost osjećaja intimnosti i prihvatanja od strane drugog partnera te mogućnost za budući bračni i roditeljski život. Neophodno je razviti svijest javnosti o toj problematici, koliko im je to zapravo potrebno i koliko mnogo puta uskraćeno.
Današnje društvo potrebno je osvijestiti i potaknuti na shvaćanje kako je spolnost dio razvoja svakog pojedinca, uključujući i osobe s invaliditetom, bez obzira na vrstu oštećenja. Kao i osobe bez poteškoća osobe s invaliditetom iskazuju potrebe za ljubavnim odnosima i osjećanjima, pa tako njihovo zadovoljavanje predstavlja vrlo veliku važnost za njih.
Društvo svakim danom napreduje i ubrzano se razvija. Mišljenja i uvjerenja zajednice se već stoljećima mijenjaju, te postaju manje konzervativna a više tolerantna i obzirna. Ali nažalost, još uvijek se osobe s tjelesnim ili mentalnim teškoćama posmatraju kroz prizmu invaliditeta kao nesposobne za zaljubljivanje, ljubav, partnerski ili intimni život. Mogući uzrok takvom konzervativnom razmišljanju je taj da se ljubav i zaljubljenost najčešće veže uz mladost i fizičku privlačnost.
Niz faktora ima ulogu u onemogućavanju ostvarenja ljubavnih potreba a to su: invaliditet, stav okoline, strah od neprihvatanja i odbacivanja, te nesposobnost pronalaženja partnera. Kvaliteta života uglavnom zavisi od međusobne komunikacije pojedinca sa socijalnom zajednicom. Svaki čovjek je individua za sebe, te svaki pojedinac ima različite socijalne i emocionalne želje i težnje, a ukoliko se te želje ispune i zadovolje, lako mogu prouzročiti veliki rast fizičke, socijalne i emocionalne intimnosti. Poželjno je da se te potrebe rješavaju unutar porodice, no neophodan je i doprinos ostalih ljudi iz socijalne zajednice. Ukoliko se osobama s invaliditetom pruža potrebna potpora i podrška, ne samo od porodice i prijatelja, već i osoba iz uže i širine okoline, dolazi do obnove ličnog identiteta.
Jednako pravo na ljubav imamo svi, bez obzira na spol, seksualnu orjentaciju, boju kože, invaliditet i sl., jer svijet bez ljubavi bi bi bilo pusto mjesto.
