Piše: Safet Mušić
Migrantska situacija u Bosni i Hercegovini stalno dobija nove karakteristike i ostaje predmet interesa političkih opcija. Naravno više iz razloga kako da se ta tema iskoristi u predizborne svrhe, nego u cilju objektivnog sagledavanja situacije i iznalaženja mogućnosti trajnog rješenja ovog pitanja. Podaci koji dolaze iz država u kojima počinju migracije jasno ukazuju da faktori koji uzrokuju migracije ne slabe, već naprotiv oni su sve izraženiji i prognoze su da će to trajati narednih decenija.
Prema procjenama UN-a, razlog je što bogati dio svijeta ne ulaže sredstva u ublažavanje siromaštva i posljedica štetnih globalnih klimatskih uticaja na atmosferu i prirodu. Takođe, u državama koje su zahvaćene sukobima i ratnim dešavanjima, izostaju kontinuirani mirovni napori.
Međutim, i kada dođe do nekog smirivanja ratnih ili oružanih dejstava u jednoj državi, kao po pravilu pojavljuju se nestabilnosti i sukobi u nekim drugim državama.
Tako da je vjerovatno očekivati dalju navalu migranata prema Evropi, a trenutno je najaktuelnija zapadno-balkanska migrantska ruta, koja prolazi preko BiH, što znači ukoliko ne dođe do promjene u rutama kretanja migranata, naša država će još dugo biti prostor koji će biti dio tranzita za migrante.
Porast broja migranata i izbjeglica u svijetu se reflektuje i na stanje u Bosni i Hercegovini
Godišnji izvještaj UNHCR-a o globalnim trendovima pokazuje da je do kraja 2019. raseljeno neviđenih 79,5 miliona osoba. Izvještaj takođe bilježi smanjene izglede za izbjeglice u smislu nadanja brzom okončanju njihovog stanja. Godišnji porast, sa cifre od 70,8 miliona na kraju 2018. godine na 79,5 miliona ljudi u pokretu, rezultat su dva glavna faktora. Prvo je zabrinjavajuće novo raseljavanje u 2019. godini, posebno u Demokratskoj Republici Kongo, Sahelu, Jemenu i Siriji. Rat u Siriji je u svojoj desetoj godini sukoba sa 13,2 miliona izbjeglica, azilanata i interno raseljenih osoba je iz ove države, što čini šestinu ove populacije u svijetu. Drugi bolji prikaz situacije Venecuelanaca izvan njihove države, od kojih mnogi nisu pravno registrirani kao izbjeglice ili azilanti, ali za koje su potrebni aranžmani za zaštitu.
Prisilno raseljavanje se gotovo udvostručilo od 2010. godine (sa 41 milion u 2010. godini na 79,5 miliona u 2020. godini). Više od tri četvrtine svjetskih izbjeglica – 77 posto – zahvaćeno je situacijama dugoročnog raseljavanja – na primjer sukob u Afganistanu, koji je sada u petoj deceniji.
Pet država čini dvije trećine raseljenih osoba: Sirija, Venezuela, Afganistan, Južni Sudan i Mjanmar.
Izvještaj o globalnim trendovima broji sve više raseljene i izbjegličke populacije, što uključuje 5,6 miliona palestinskih izbjeglica koji su pod brigom Agencije za pomoć i rad Ujedinjenih naroda za Palestinu.
Direktorica Centra za društvena istraživanja Global Analitika iz Sarajeva, Anesa Agović, navodi da je u stalnom kontaktu sa više nevladinih organizacija iz Turske, Grčke, Sjeverne Makedonije, Srbije, ali i sa referentnim međunarodnim organizacijama koje prate i istražuju problematiku migracija. “Imamo redovne kontakte na terenu u državama koje su polazne tačke migracija, te svi trendovi ukazuju na to da će se migracije nastaviti, a možda čak i povećati. Krizna područja u svijetu ne pokazuju znakove ozdravljenja, niti svjetske sile čine nešto konkretno da u smjeru poprave stanje u državama iz kojih migracije potiču”, navodi Agović.
Podaci zvaničnih institucija Bosne i Hercegovine pokazuju da je došlo do povećanja broja migranata na prostoru BiH, te da je sve veći dio njih van prihvatnih kampova, te se u sve većem broju mogu sresti na ulicama gradova, posebno u Unsko-sanskom kantonu, ali i u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i drugim gradovima. Međutim na terenu se ne vidi da se poduzimaju neke nove adekvatne mjere kako bi migracije bile kontrolisane uz poštivanje međunarodnih standarda koji se odnose na prava ljudi u pokretu.
Aktivista u oblasti ljudskih prava, Rinat Kevrić je mišljenja da pojedine političke opcije iz njemu nepoznatih razloga politiziraju pitanje migracija, iako je to prvenstveno socijalno i humanitarno pitanje.
“Slažem se da su efekti migracija različiti, da se različito interpretiraju, ali za svako mišljenje ili prijedlog rješavanja pitanja migracija, neophodno je uvažiti konvencije UN-a i Protokole EU koji se odnose na zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda. Tada ne bi imali ovako radikalne prijedloge koji mogu samo dovesti do smanjenja podrške EU, što bi tek tada predstavljalo problem za institucije države koje ne planiraju sredstva u budžetu za ublažavanje posljedica migracija”, ističe Kevrić.
EU nastavlja podržavati Bosnu i Hercegovinu
Generalni direktorat Evropske komisije za evropsku civilnu zaštitu i operacije humanitarne pomoći (GDECHO) je 29.05.2020. godine objavio ažurirani izvještaj o stanju migranata i izbjeglica u Bosni i Hercegovini. Ono što je posebno zanimljivo u izvještaju je i podatak da je od 2018. godine, EU doprinijela 50,5 miliona eura za rješavanje izbjegličke krize u BiH, uključujući 10,3 miliona eura humanitarne pomoći.
Iako je u posljednje vrijeme kretanje izbjeglica i migranata na ruti Zapadnog Balkana kao rezultat stanja zbog pandemije COVID-19, porast dolazaka ponovno se primjećuje zbog ublažavanja ograničenja kretanja.
U navedenom izvještaju se procjenjuje da je oko 6.500 – 7.000 izbjeglica i migranata smješteno u BiH, uglavnom na sjeverozapadu, od kojih je oko 5.100 smješteno u prihvatnim centrima koje financira EU, dok ostali i dalje borave van prihvatnih centara.
Evropska pogranična agencija Frontex zabilježila je nagli porast broja migranata u mjesecu maju 2020. godine, na zapadnobalkanskoj migrantskoj ruti. Prema podacima Frontexa u maju je bilo gotovo 4.300 ilegalnih prelazaka granice, što je skoro tri puta više u odnosu na prethodni mjesec.
Reakcija iz EU povodom otvorenog pisma premijera USK-a je pokazala da se u EU razmišlja o smanjenju ili uslovljavanju buduće pomoći za Bosnu i Hercegovinu, mišljenja je Agović. “Bez obzira na podijeljenost i nepostojanje djelotvorne i usaglašene strategije EU po pitanju migracija, mi kao država, ali i region, moramo biti svjesni da bez finansijske pomoći EU ne bi izdržali ni jedan mjesec da se bavimo pitanjem migracija”, izričita je Agović.
Po mnogim poznavaocima stanja migracija u BiH, neophodna je tješnja saradnja državnih institucija u čijoj nadležnosti je pitanje migracija, sa EU, te je to jedini način koji može doprinjeti trajnijem rješavanju ovog važnog pitanja za BiH. Kevrić napominje da je neophodno da se što prije riješi pitanje novog ministra sigurnosti BiH, koji bi inicirao trajno i usklađeno rješavanje problematike migracija u BiH.
“Takva rješenja moraju uključiti EU, uz dokazivanje da država BiH ima kapacitete da se nosi sa ovim složenim pitanjem, ali je potrebna finansijska podrška od EU.”
Pandemija produbljuje probleme osoba u pokretu
Migrantska situacija je i dalje kompleksna sa pojačanim političkim stavovima protiv migranata i problemima među humanitarnim organizacijama koji se u svom radu suočavaju sa mnogim preprekama. Kada je riječ o COVID-19, pandemija se ponovo širi u BiH, ali i državama Zapadnog Balkana, međutim, nije zabilježen ni jedan slučaj oboljenja među migrantima u prihvatnim centrima. Organizacije koje pomažu u zdravstvenim mjerama su uveli odgovarajuće mjere prevencije, uključujući izolaciju, provjeru simptomatskih slučajeva, promociju higijene i informisanja. Takođe, različite UN, EU i druge međunarodne organizacije pomažu migrantima i izbjeglicama, te nastavljaju pružati prijeko potrebnu zdravstvenu zaštitu, zaštitu i pomoć na terenu.
Agencija EU za azil (EASO) ranije je upozoravala da bi pandemija COVID-19 u konačnici mogla potaknuti više dolazaka u budućnosti – posebno ako dovede do nestašice hrane i većih nemira na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi. “Rizik od destabilizirajućih efekata uslijed izbijanja COVID-19 može potencijalno utjecati na buduće trendove u azilu”, navodi se u izvještaju agencije EASO.
Agović navodi da je pored najave nekih političara, pa čak i medija da su migranti prenosioci COVID-19, da su prihvatni centri leglo budućeg širenja pandemije, do toga nije došlo.
“Ne možemo reći da se to dogodilo slučajno ili da su migranti otporniji od drugih ljudi, jer ipak žive u zajednicama u skromnim uslovima. Naime, to je rezultat mjera koje poduzimaju vlasti u područjima gdje se nalaze prihvatni centri, ali i aktivnosti međunarodnih i lokalnih organizacija koje pomažu migracijske tokove”, zaključuje Agović.
Pandemija korona virusa produbila je probleme čitavog svijeta, a posebno ljudi koji bježe od rata, sukoba i progona, kao i kršenja ljudskih prava u svojim matičnim zemljama. Međunarodnim pravom zagarantovano je poštivanje temeljnih prava ljudima koji su prisiljeni da pobjegnu od sukoba i progona, te im se ne smije uskratiti sigurnost i zaštita, uključujući zdravstvenu, u tim okolnostima.
