Razgovarala: Anesa Agović
Kemal Čaušević, socijalni radnik, osoba s invaliditetom sa 80% procijenjenog invaliditeta, osoba otvorena za nove izazove, spremna na kontinuirano učenje i profesionalni razvoj, pokazuje da invaliditet nije ograničenje i postaje inspiracija drugim mladim osobama s invaliditetom. U prethodnom razgovoru sa Kemalom, predstavili smo kako je biti osoba s invaliditetom, na koji način predrasude oblikuju život osobe s invaliditetom, ali i zašto je aktivizam važan za bolje sutra svih osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini. U nastavku ovog razgovora, Kemal nam poručuje na koji se način krše ljudska prava osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, ali i kako se motivirati za rad na sebi i dalje usavršavanje.
Koji su to problemi sa kojima se suočavaju osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini?
Kemal Čaušević: Veliki problem za osobe s invaliditetom u BiH predstavlja pristup kvalitetnom obrazovanju i nepostojanje kvalitetnih sistemskih rješenja. Lično imao sam sreću da se obrazujem u “redovnom obrazovnom sistemu” i ostvarujem odlične rezultate kao i da radim u obrazovnim ustanovama za osobe s invaliditetom. Kada sumiram sve utiske s pravom mogu napraviti komparaciju i reći da država (misleći na sve nivoe vlasti) mora učiniti još mnogo napora da bi kreirala obrazovni sistem prema potrebama učenika s invaliditetom i u skladu s međunarodnim dokumentima.
U svakoj prilici ističem ova tri navedena problema osoba s invaliditetom i karakteriziram ih kao ključna na području BiH i oni su vrijedni pažnje, te ih zato još jednom ističem – nejednakost u ostvarivanju zakonskih prava, obrazovanje i zapošljavanje, jer se isti zaista izdvajaju iz mnoštva drugih.
Šta bi istakao kao najveći problem našeg društva po pitanju osoba s invaliditetom?
Kemal Čaušević: Jedan od bitnijih problema je svakako i zapošljavanje osoba s invaliditetom s obzirom da imamo i veliki broj nezaposlenih osoba bez ijednog oblika invaliditeta. Pravo na rad je zagarantovano i međunarodnim dokumentima, ali je teško ostvarivo. Obzirom na moje stečeno zvanje socijalnog radnika i na moja druga interesovanja kao što su menadžment, ekonomija i biznis čvrsto sam odlučio da moji budući angažmani idu u pravcu socijalnog poduzetništva i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Tome svakako u prilog ide i što trenutno radim na izradi master teze u kojoj se bavim i istražujem problematiku poduzetništva osoba s invaliditetom.
U našem društvu nikada nije bio problem potpisati međunarodni dokument, problem nastaje kada se preuzete obaveze moraju ispuniti. Problem predstavlja što se naša borba svodi na deklarativno, ali ne stvarnu borbu za ravnopravnost. Poznati smo kao društvo u kojem teško dolazi do pozitivne promjene.
Nerijetko vidimo da je mlada osoba s invaliditeom društveno aktivna, pa se takvi primjeri često smatraju inspiracijom. Šta je tebe motiviralo da danas budeš osoba kakva jesi?
Kemal Čaušević: Svaka priča o uzorima se svodi na poznate i uspješne ljude, ali evidentno je da u životima svih nas veliki dio zasluga za naša postignuća pripada roditeljima, oni su naš prvi izvor socijalizacije i predstavljaju prvu sponu sa okolinom. Njihovo postupanje i stil odgoja zauzima važno mjesto u procesu formiranja ličnosti. Za moje visoko postavljene ambicije oni su najodgovorniji, jer nikada od njih nisam čuo riječi: “TI TO NE MOŽEŠ!”, ali vrlo često su izgovorili: “IDI POKAŽI IM KAKO SE TO RADI I BUDI PRVI!”
To je svakako bio način da izgradim samopouzdanje, jer ako neko drugi vjeruje u moje sposobnosti i nešto očekuje od mene zašto i ja sam ne bi vjerovao da nešto mogu uraditi. Značajnu ulogu u mom životu i postizanju dobrih rezultata imaju prijatelji i kolege, koji možda pri prvom susretu se prema meni u većini slučajeva odnose sa određenim dozom opreza, ali vremenom se to promijeni.
To najbolje dokazuje sljedeće – kada sam upisao studij socijalnog rada i na prvo predavanje sam zakasnio. Kada sam ušao u salu gdje je bilo mnogo studenata, nije bilo slobodnog mjesta. Iz sažaljenja automatski je 20ak studenata ustalo da oslobodi mjesto. Okupljeni su tom prilikom rekli da im se obratim sa svaku vrstu pomoći, na što sam se blago osmjehnuo. Kada su počele prve provjere znanja i kada su drugi vidjeli moje rezultate, oni su se počeli meni obraćati za pomoć. To je samo jedan od mnoštva primjera koji dokazuje da dobri rezultati promijene odnos okoline prema nama u kratkom vremenskom roku.
Iz čega crpiš inspiraciju da radiš na sebi, da mijenjaš naše društvu na bolje?
Kemal Čaušević: U različitim periodima sam imao i različite uzore što je zavisilo od mojih kratkoročnih i trenutnih ciljeva. U tom pogledu sam se razlikovao od svojih vršnjaka, jer većina se bavila sportom i njihovi uzori su bili sportaši. Nešto za čim ću možda malo žaliti, ali ne pretjerano je što nikada nisam imao mogućnost da se profesionalno posvetim sportu, naravno imao sam priliku baviti se nekim paraolimpijskim disciplinama, ali jednostavno to nije bilo to. Osobe koje bi mogao navesti kao svoje uzore dolaze iz akademske zajednice, poduzetništva i politike. Navedeno u potpunosti odgovara mojim interesovanjima i ambicijama.
Za sve u životu je potrebna motivacija. Da bi smo izabrali svoj budući poziv potrebno je da se nešto desi u našem životu toliko značajno da nas usmjeri u jednom pravcu. Socijalni rad je pomažuća profesija i suština je pružati pomoć onima kojima je zaista potrebna.
Zašto si odabrao pomažuću profesiju – profesiju socijalnog rada kao tvoje zanimanje?
Kemal Čaušević: Često sam u životu bio usmjeren na pomoć drugih ljudi, ali kada sam došao u poziciju da mogu pomoći drugima odlučio sam se time i baviti profesionalno.
Da bi ste bili dobar socijalni radnik morate poznavati propise iz oblasti socijalne zaštite i socijalne politike. Nekad davno promjenom Zakona sam izveden iz prava (pravo mi je ukinuto) po osnovu invaliditeta. Htio sam kvalitetno istražiti tu oblast, jer mi je takva situacija izazivala frustraciju i osjećao sam se neravnopravano u odnosu sa drugima koji pripadaju istoj populaciji. Želim raditi na tome i pomoći i drugima da ostvare i vrate svoja prava.
Dodatni plus izboru profesije bilo je to što je odsjek za socijalni rad na Fakultetu političkih nauka, obzirom da mene politika zanima i da je sve na istom fakultetu shvatio sam da ima mnogo dodirnih tačaka između ovih oblasti. Jedan u nizu razloga je to što socijalni rad zahtjeva komunikativnost i logičko promišljanje koje po ličnoj procjeni imam mogu koristiti kao prednost u adekvatnom obavljanju radnih zadataka. Tu je svakako još mnogo razloga, ali izdvojeni su sasvim dovoljni.
Kako prebroditi problem prihvatanja invaliditeta, jer mnogo osobe pokušavaju poreknuti tu važnu činjenicu kao dio svog invaliditeta?
Kemal Čaušević: Trebamo razmišljati na način da su granice samo u našim glavama, one su zamišljene i ne postoje. Problem predstavlja trenutno stanje, takvih je mnogo u bh. društvu, ali postoje neki koji s uočljiviji od drugih. Jedan od kompleksnijih problema je odnos društva prema populaciji osoba s invaliditetom, jer iz njega proizlaze predrasude koje utiču nezaposlenost, neravnopravnost koja determinira socijalni položaj to sve u kombinaciji rezultira deficitom samopouzdanja. Ranjive kategorije s obzirom na probleme u opštoj populaciji kao što su nezaposlenost i loša ekonomska situacija mogu očekivati da se ti problemi još jače odraze na njihov kvalitet života, socijalni položaj i mogućnosti. Ali na takve probleme možemo preventivno djelovati sam ako kontinuirano budemo ulagali u svoje obrazovanje, razvoj kompetencija i širenje kruga poznanstava što je preduvjet za saradnju koja se odražava na naše živote u pozitivnom smislu.
Mi biramo svoj put i pronalazimo način. Do nas je, radimo na sebi!
