Razgovarala: Anesa Agović
O tome kako je biti osoba s invaliditetom i kakav je zaista nivo poštivanja ljudskih prava razgovarali smo sa budućim magistrom socijalnog rada, Kemalom Čauševićem. Kemal Čaušević završio je osnovnu i srednju školu u Sarajevu, te nastavio svoje visoko obrazovanje na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Oblik invaliditeta Kemala je klasifikovan kao tjelesni (cerebralna paraliza). Bez obzira na invaliditet, ima izrazito visoke ambicije u više oblasti društvenog života, pa je i društveno i politički je aktivan u lokalnoj zajednici, ali i član kantonalnog matičnog udruženja, Udruženje građana oboljelih od cerebralne dječije paralize Kantona Sarajevo. Njegov procijenjeni stepen invaliditeta je 80%, ali bez obzira na to ima položen vozački ispit. Učesnik je nekoliko konferencija u organizaciji Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu ili udruženja. Iako je često u svom životu bio okrenut ka pomoći drugih, danas Kemal pomaže drugima, svojim znanjem i iskustvom, motivira i druge osobe s invaliditetom da rade na sebi svakodnevno i unapređuju kvalitetu svog života.
Kao visokoobrazovana osoba, koja se suočavala sa predrasudama, možeš li nam opisati tok svog školovanja i trenutnu okupaciju?
Kemal Čaušević: Osnovnu i srednju školu sam završio u Sarajevu, te nakon stečenog stručnog zvanja elektrotehničar telekomunikacija, odlučujem da se okrenem društvenim naukama, okrećući se novom izazovom, prateći lične ambicije. Tako 2015. godine upisujem studij socijalnog rada na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu koji završavam u roku i 2018. godine nakon prvog ciklusa studija stičem akademsku titulu bakaleurat socijalnog rada.
Tokom 2019. i 2020. godine radim pripravnički staž u JU Centar za slijepu i slabovidnu djece i omladinu u Sarajevu u skladu sa stečenim zvanjem. Trenutno sam na drugom ciklusu studija na istoimenom Fakultetu i odsjeku, kao vanredni student sa završenim ispitnim obavezama i aktivno radim na izradi master teze čija tema se odnosi na jedan od problema osoba s invaliditetom.
Moram istaći da sam trenutno zaposlen na administrativnim poslovima u preduzeću za zapošljavanje osoba s invaliditetom Pamuk d.o.o. Sarajevo.
Iz tvoje percepcije, kako je biti osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini?
Kemal Čaušević: Na početku želim iskazati svoju zahvalnost na ukazanoj prilici da na ovaj način prenoseći svoje dosadašnje iskustvo na određeni način dam doprinos u ispunjavanju vrlo bitnog zadatka cjelokupnog društva. Taj zadatak je svakako podizanje samopouzdanja osoba s invaliditetom što je po mom skromnom mišljenju najbitniji korak u stvaranju i razvoju ličnosti koja je u mogućnosti da na sebi svojstven način kontinuirano doprinosi razvoju zajednice u kojoj živi.
Objektivno gledano na cjelokupnu situaciju nije jednostavno biti osoba s invaliditetom ni u jednom društvenom sistemu, jer takve okolnosti same po sebi donose mnoštvo prepreka različite prirode. Obzirom na kompleksnost društvenog i političkog uređenja u Bosni i Hercegovini negativni uticaji tih prepreka još lakše dolaze do izražaja. Prvi u nizu značajnih problema je neujednačenost zakonskih propisa na nivou cijele države, ali i nejednakosti u pogledu ostvarivanja prava među osobama s invaliditetom u oblasti socijalne zaštite.
Navedeno svakako izaziva i frustracije kod velikog broja pripadnika ove socijalno osjetljive populacije. Biti osoba s invaliditetom podrazumijeva da morate kontinuirano voditi “borbu” sa predrasudama i minimizirati njihov koliko je to u vašoj moći. Mnogo toga zavisi i od perioda nastanka invaliditeta, kada od djetinjstva živite s invaliditetom to postaje dio vas i vremenom upoznate svoje granice koje nastojite pomjeriti, dok sa stečenim invaliditetom osoba doživi šok i to ostavlja dugoročne posljedice na psihološkom planu.
Da li smo društvo koje podrazumijeva predrasude, više nego inkluzivno društvo?
Kemal Čaušević: Obzirom da je inkluzija za naše područje nedovoljno razvijen koncept i da smo još pod snažnim utjecajem društvenih uređenja iz prošlosti i ne čude stavovi velikog broja sugrađana o ne/sposobnosti. Mnogi će reći da nemaju predrasude, ali ja posjedujem drugačija iskustva.
Lično predrasude o sposobnosti doživljavam kao motiv, ali često osobe iz moje okoline nazivaju to inat. Moramo biti svjesni da uvijek moramo dati sve od sebe, dok drugi mogu opuštenije raditi i biti pod manjim pritiskom.
Predrasude su prisutne i skoro svakodnevno možete se sa njima susretati. Uvijek imajte na umu da se protiv predrasuda morate boriti postignućima i na taj način “podižete ljestvicu” i svim ostalim članovima društva i na taj način vaše okruženje indirektno činite boljim mjestom za život. Ispunjavajući svoje planove u skladu sa ambicijama osobe s invaliditetom direktno doprinose minimiziranju značaja predrasuda. Idealno društvo ne postoji, ali to ne znači da trebamo prestati težiti stvaranju takvog društva.
Nikada nije bilo manje ravnopravnosti koju nikada nije bilo lakše ostvariti. Za postizanje ravnopravnosti i stvaranje društva bez predrasuda često kažem da je dovoljno samo da znamo čitati i da smo sposobni razmišljati o pročitanom. Postoji toliko međunarodnih dokumenata koji precizno navode šta se sve mora poštovati i na koji način. Provedba određenog i propisanog predstavlja najveći problem. Predrasuda neće biti onog momenta ili će biti beznačajne kad domaće zakonske propise i međunarodne dokumente, žargonski rečeno cjelokupno društvo prestane posmatrati kao “mrtvo slovo na papiru”.
Da bi došlo do promjena potrebno je iznijeti zagovoaračkih aktivnosti, lobirati među relevantnim akterima, da glas osoba s invaliditetom bude glasan. Da li u našem društvu nedostaje aktivizma među mladima s invaliditetom?
Kemal Čaušević: Naučena bespomoćnost je nešto što pravi ozbiljan problem i jedini način da se izađe iz “okova nametnutih ograničenja” je preuzimanje kontrole nad vlastitim životom. Jedan od mehanizama za postizanje pomenute kontrole je aktivizam u različitim sferama društvenog života. Zamjerke idu na račun svih onih koji imaju sposobnost, iskustvo i znanje koje ne koriste za unapređenje vlastitog života, ali i života drugih ljudi koji nisu sposobni, nemaju znanje i iskustvo.
Svaku situaciju je potrebno analizirati i ukoliko nije onakva kakvu očekuju ljudi potrebno je kritizirati. Nemate pravo uputiti kritiku ukoliko ste mogli dati svoj doprinos u poboljšavanju trenutne situacije, ali ste mogli dati očekivani doprinos. Aktivizam je ključ promjene, ali prema trenutnom stanju mi smo taj ključ izgubili i ne ulažemo mnogo napora da isti pronađemo.
Evidentno je da nam nedostaje aktivizma i mladih ljudi koji su spremni preuzeti odgovornost i biti promjena o kojoj svi govorimo. Naravno postoji mnoštvo pozitivnih priča koje su pokrenuli mladi ljudi u želji da ostvare svoje ambicije, planove i ciljeve. Pozitivne priče je potrebno učiniti masovnijim pojavama.
