Piše: Adla Kahrić

Aleksandar Kovačević ima 26 godina i rodom je iz Dugog polja koji pripada Općini Modriča, Republika Srpska. Osnovnu školu je pohađao u Banja Luci i u svom rodnom kraju, a dalje školovanja je nastavio izvan rodnog kraja, obzirom da Dugo Polje nema visokoškolsku ustanovu. Srednju ekonomsku i trgovinsku školu završava u Doboju gdje stiče zvanje ekonomskog tehničara (IV stepen). Iako već duži niz godina bezuspješno pokušava da pronađe stabilan posao, ipak se nije obeshrabio, te je entuzijastično nastavio da gradi svoju karijeru i širi znanje u oblastima koje se baziraju na tematici računara.

“Mene najviše interesuje računari!”, izjavio je Aleksandar, govoreći kako je to ujedno njegova prva želja koja se javila još kada je bio u osnovnoj školi.

“Završio sam kurseve web dizajner, IT akademiju, poslovni kurs PC računara ili poslovni sekretar, dok java programiranje sam upisao u Beogradu (Zemun), a školovao sam se preko interneta”, – ističe Aleksandar, iako je još uvijek na birou i do sada bezuspješno pokušava da pronađe posao.

Aleksandar je osoba sa invaliditetom još od svoje prve godine. Za svoje trenutno stanje kaže da mu podjednako daje i prednosti, ali i mane. “Kada sam imao jednu godinu, kažu da kada me drvo udarilo u oko da se jedna kost pomjerila sa svog mjesta”, kaže Aleksandar, pokušavajući da opiše trenutak kojeg se ne sjeća, a učinio ga je da postane osoba sa invaliditetom.

Tematika o osobama s invaliditetom u našem društvu se često izbjegava, naročito kada je riječ o njihovom prihvatanju u društvu mladih osoba. Podrška tim osobama mnogo znači, ali činjenica je da u mnogim trenucima ona izostaje. Svaka promjena u životu ima svoje mane i prednosti, tako i u Aleksandrovom životu gdje mu njegovo stanje pruža i prednosti i mane.

Kako navodi, oduvijek je htio da vozi auto, no u ostvarenju toga cilja ga je spriječio nedostatak finansijskih sredstava te navodi kako mnogi ljudi ne vjeruju u njega i njegove sposobnosti zbog čega kroz život često korača bez veće podrške društva.

“Kada sam govorio da želim polagati za auto, većina svijeta mi je rekla da ne mogu to polagati, da sam nesposoban i da to nije za mene”, ističe Aleksandar dodajući kako postoji mnogo automobila koji su prilagođeni osobama sa invaliditetom te da bez obzira i na tu činjenicu, Aleksandar je oduvijek dobivao komentare da on to nikada neće moći. Ambicije, entuzijazam i želja za radom je ono što Aleksandar posjeduje, no u svim njegovim ciljevima ga sprječava nedostatak finansijskih sredstava, uključujući i polaganje vozačkog ispita. “Nisam imao finansijskih sredstava. Da mogu, odmah bih sutra polagao”, pojašnjava Aleksandar govoreći da je knjigu za polaganje vozačkog ispita dobio još 2014. godine te da su mu rekli da im je ne vraća dok ne položi.

Položaj osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini je regulisan sa nizom propisa, kako na međunarodnom nivou, tako i unutar same države. Bitno je istaknuti da se veliki broj državnih, entitetskih, lokalnih vlasti kao i nevladinih organizacija i međunarodnih organizacija bave problematikom osoba sa invaliditetom te njihovim pravima i položajem u društvu. Iako je Bosna i Hercegovina u martu 2010. godine ratificirala UN Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom koja uključuje i osobe sa dugotrajnim fizičkim, intelektualnim, mentalnim  ili osjetilnim oštećenjima, Aleksandar smatra da se država ne brine o takvim osobama.

“Država se nikako ne brine za nas, prepušteni smo sami sebi. Svaka firma po zakonu na svakih 16. zaposlenika mora imati jednu zaposlenu osobu s invaliditetom. Ali, to nigdje niko ne poštuje, kada je kod nas većina privatnih firmi i mnogi ne poštuju i mogu kako hoće.”

Aleksandar naglašava da bi se trebalo više pažnje posvetiti problematici zapošljavanja osoba s invaliditetom u praksi. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i upošljavanju osoba s invaliditetom FBiH-u i RS-u prema uvjetima za upošljavanje osoba s invaliditetom nalaže da je potrebno zaposliti najmanje jednu osobu s invaliditetom na svakih 16 uposlenika, što nažalost to nije slučaj unutar Bosne i Hercegovine. U suprotnom, subjekti koji ne ispune obavezu dužni su mjesečno pri isplati plaća obračunati i uplatiti u Fond za podsticanje rehabilitacije i upošljavanja osoba s invaliditetom novčani iznos u visini 25% prosječne plaće u Federaciji, za svaku osobu s invaliditetom koju su bili dužni uposliti. Ukoliko poslodavac sa područja Republike Srpske nije ispunio navedenu obavezu, dužan je svakog mjeseca prilikom isplate plaća uplaćivati u Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica s invaliditetom poseban doprinos u visini 0,2% od isplaćene mjesečne bruto plate svih zaposlenih.

Pronalazak posla – prioritet za Aleksandra

Aleksandar svoje hobije u potpunosti zanemaruje, jer se fokusirao da pronađe posao. Svakodnevno traži različite opcije. Često ide na seminare koje nevladine organizacije organizuju širom Bosne i Hercegovine, te se nada da će možda pronaći nekoga ko će ga usmjeriti i omogućiti mu zaposlenje.

“Nažalost, pored svih konvencija i zakona gdje bi osobe sa invaliditetom trebale biti zaštićene, ipak je njihov život ispunjen mnogim preprekama počevši od onih u komunikaciji sa drugima u društvu pa do posla i obrazovanja, naročito u manjim sredinama odakle i ja dolazim. Često nismo prihvaćeni u društvu, a mnoge mlade osobe ne žele imati razumijevanje za takve osobe”, kaže Aleksandar.

Aleksandar ističe da smatra da ga društvo prihvata, ali samo kada je riječ  o osobama starije dobi. “Imam svoje prijatelje, ali većinom su mi prijatelji stariji. Omladina ova današnja nas ne razumije.” Iako bi volio da ima svoje mlađe društvo, kao i svi, ipak njegovo društvo čine stariji ljudi uključujući i osobe koje trebaju uskoro u penziju.

“Zbog starijeg društva sam vjerovatno zreliji od svojih vršnjaka. Dosta situacija razumijem više nego kada bi bio sa svojim vršnjacima” – pojašnjava Aleksandar koji bez obzira na trenutno neprihvaćenost u mlađem društvu ipak posjeduje pozitivno razmišljanje.

Situacije s kojima se osobe sa invaliditetom suočavaju kroz svakodnevne aktivnosti nisu stvar ličnog izbora, nego izbora zajednica, koliko je ona spremna da poštuje zakone i stvara okruženje koje je prihvatljivo osobama sa invaliditetom, bilo da to obuhvata izgradnju liftova ili bilo koji drugi objekat ili način koji će omogućiti da se osoba sa invaliditetom osjeća prihvaćeno u društvu. Aleksandar smatra da Dugo Polje nije prilagođeno osobama sa invaliditetom, te ponovo naglašava da država ne omogućava i ne olakšava život osoba sa invaliditetom.

Aleksandar ističe da kontinuirano volontira i da želi da doprinosi razvijanju zajednice. Također, imao je nekoliko kratkoročnih poslova gdje je radio za neke firme i organizacije, ali su bili bez ugovora. Iako kontinuirano aplicira i traži posao, uvijek ističe kao svaka firma ili institucija traži radno iskustvo. O situaciji u Dugom Polju, ali i generalno u Općini Modriča kaže: “Situacija je jako loša po pitanju zapošljavanja osoba s invaliditetom. Ne mogu naći posao i ne znam da li ću ga ikada pronaći. Što je najgore na koji god oglas sam se prijavio, traže radno iskustvo od 3 mjeseca, pa do 6-7 godina. Da imam radno iskustvo, ne bih i dalje bio nezaposlen. Potrebno je da nam se konačno pruži prilika da ravnopravno budemo zaposleni i da imamo priliku za dostojanstven život.”

Obzirom da Aleksandar ne očekuje napredak niti značajne promjene u našem društvu kada je riječ o statusu osoba s invaliditetom, on hrabro i entuzijastično želi da korača u bolju budućnost, ali van granica Bosne i Hercegovine.

“Planiram otići u Njemačku, bilo kako i na bilo kakav način”  – dodaje Aleksandar pojašnjavajući da je već stupio u kontakt sa određenim osobama te da radi na tome da dobije vizu.

Smatra da sa svojim znanjem u web dizajnu, JAVA programiranju te znanjem koji je stekao kroz IT Akademiju može da pronađe posao van granica Bosne i Hercegovine, pri čemu će mu taj posao zasigurno biti stabilan i omogućiti da razvija svoje kapacitete, vještina i znanja.