Ne bi bilo pretjerano reći da je „mržnja“ gotovo uvijek vodeća tema na večernjim vijestima, a demonizacija drugih koji ne dijele naš pogled na svijet je pokretačka snaga iza većine ljudskih patnji koje upućujemo jedni drugima na dnevnoj bazi. Bez obzira da li govorimo o ubilačkom divljanju mladića protiv policije, manjinskim grupama, nevjernicima, prekomjernim i zapaljivim retorikama političara koji traže energiju biračkog tijela ili bilo šta što se dešava na Bliskom istoku, to je dnevna rutina.

            Pravo na slobodno izražavanje u Bosni i Hercegovini se vrlo često zloupotrebljava, a u prvi plan dolazi do izražaja nacionalna, vjerska i rasna netrpeljivost, prvo u virtuelnoj formi, zatim na verbalom nivou, a nerijetko smo svjedoci i fizičkih sukoba generisanih na osnovu učestalog govora mržnje. Sve to predstavlja prijetnju ne samo za razvoj demokratije i vladavine prava u državi, nego i opasnost po opštu sigurnost svih građana u BiH. Neprimjereni sadržaji, diskriminatorska retorika i govor mržnje kao način komuniciranja je u najvećem dijelu prisutan u okviru online medija. Postaje sve više dominantan, potiskujući normalnu i zdravu komunikaciju među ljudima temeljenu na demokratskim principima i premisama prava na mišljenje, stav i prenošenje ideja, kao jedne od najvažnijih civilizacijskih normi. Govor mržnje kompleksan je komunikacijski i društveni fenomen.

Odakle sve to dolazi?

            Povezivanje sa drugim osobama kao saveznicima ili protivnicima je oduvijek ljudski prioritet. U prahistoriji u kojoj smo evoluirali bila je prilično rijetka pojava naići na osobu koju mi ili neko od naših rođaka nije lično poznavao. A kada se takvo nešto desilo prednost su ugrabili oni koji su bili oprezni i sumnjičavi u vezi stranaca i koji su brzo i odlučno povezali ko je taj stranac u odnosu na njih. Stoga, jedan od najstarijih i najopakijih ljudskih kvaliteta je lakoća s kojom svrstavamo ljude u kategorije, smatra profesor psihologije Frank McAndrew. On pojašnjava da je prvo i najvažnije što želimo znati da li ta osoba dijeli gene, poglede na svijet, grupnu odanost sa nama. To pokreće niz psiholoških koraka koji određuju nivo udobnosti, povjerenja i saradnje koju ćemo pokazati prema toj osobi. Grupni identitet podstiče osjećaj lojalnosti i postavlja percepcijske filtere koji vrše snažan uticaj na nas. Psiholozi su identifikovali broj kognitivnih okidača koji se aktiviraju onda kada odlučimo da li je neko „jedan od nas“ ili nije. Mi imamo pozitivne iluzije o našoj sopstvenoj grupi i negativne iluzije o drugim tuđim grupama, tako da moralne vrijednosti naše grupe vidimo kao više poželjne i superiornije u odnosu na one druge. Psiholozi se prema ovome odnose kao prema krajnjoj grešci. Prof. McAndrew ističe kako je odanost važna. U praistoriji, protjerivanje iz grupe bilo je ravno smrtnoj kazni. Tako smo stekli jake refleksivne mehanizme odanosti i veliku osjetljivost na pritisak vršnjaka. Nije potrebno puno da se pokrene proces identifikacije grupe. Britanski psiholog Henri Tajfel je razvio metodologiju koja je postala poznata pod nazivom „paradigma minimalne grupe“. Ovo je korišteno u eksperimentima u kojima su učesnici bili podijeljeni u dvije grupe na osnovu nekih labavih i površnih stvari kao što je rezultat bacanja novčica u zrak ili boja njihove odjeće. Čak i ovaj slučajni i besmisleni način dijeljenja ljudi u grupe pokazao je tendenciju da ljudi favorizuju svoju grupu u odnosu na drugu grupu, te se održava postojanje predrasuda. Koliko su moćne ovakve tendencije kada se jaz između grupa temelji na stvarnim životnim kategorijama?

Probajte pitati nekoga kakav je „tipični“ član neke grupe kojoj ljudi pripadaju. To može biti crkva, bratstvo, bejzbol tim ili radna grupa. Nakon kratke, zbunjene pauze vjerovatno ćete dobiti odgovor „Pa imamo svakakve vrste različitih ljudi; svakla osoba je jedinstven pojedinac.“

Zatim ih pitajte kakav je tipičan član neke protivničke grupe. Vjerovatno ćete dobiti brži odgovor i vjerovatno će započeti kao „Oh – ti momci! Oni su svi isti.“

Mladi u BiH odrastaju u društvu čije je glavno obilježje i dalje ukorjenjena podijeljenost. Društvo se još uvijek bori sa teškom zaostavštinom ratnog sjećanja što predstavlja kamen spoticanja. S obzirom na činjenicu da mlade bh. generacije odrastaju u okruženju koje ne podstiče nezavisno i kritičko razmišljanje, kod mladih se stvara apatija i nezainteresovanost. U prilog tom lošem stanju stoji i činjenica da je većina mladih ekonomsko zavisna i da su bliži siromaštvu nego odrasli. Osim dubokih etničkih podjela koje dodatno raspiruju političke rasprave pred mlade ljude se stavlja poremećen sistem vrijednosti. To je većinom razlog što imaju pogrešne uzore.

Istrajnost vjerovanja i prividne veze

Jednom kada povjerujemo da je nešto istina, dokazi nas mogu teško razuvjeriti. Radije ćemo se držati sitnica koji potkrepljuju naše vjerovanje i zanemariti dokaze koje to opovrgavaju. Na kraju, ako znamo da smo upravu sigurno nešto nije uredu sa informacijama koje su nepodesne. Ovo nas vodi ka tome da vidimo stvari koje očekujemo da vidimo (prividne veze).

Razmotrimo zajednički primjer održavanja stereotipa o grupi ljudi. Zamislite da čvrsto vjerujete da je grupa sačinjena od neveselih, ljutih pojedinaca. Sve što je potrebno jeste da susretnete jednu osobu čije ponašanje iole potvrđuje vaš stereotip i otići ćete s još jačim stereotipima, razmišljajući o tome kako ste to trebali predvidjeti.

S druge strane, susresti osobu koja se ne podudara s našim stereotipima je uznemirujuće. Naša psihološka šema nas je iznevjerila i nismo precizno predvidjeli kako će se interakcija odvijati. Uprkos tom iskustvu mi nećemo odbaciti naš stereotip. Osobu ćemo odbaciti kao neko ko odstupa od normalnog i možda je svrstati u podkategoriju našeg streotipa što nam omogućava da se očuva integritet našeg vjerovanja.

Profesor McAndrew objašnjava da ćemo iskoristiti bilo koju dostupnu oznaku da svrstamo ljude u našu grupu ili izvan naše grupe. Rasa i religija  su dva najlakša kriterija za korištenje i predstavljaju dug način objašnjavanja socijalnih problema koji se vrte oko svih stvari kroz ljudsku istoriju. Smatra se da je lakoća kojom se stvaraju regionalni akcenti rezultat toga da što brže objavimo odakle smo. Na kraju, ako smo „odavde“ šanse da dijelimo gene ili savezništvo su prilično velike, i to će me ohrabriti da te tretiram bolje nego što sam možda mislio/la.

Dakle, za šta je sve ovo dobro? Može li učenje o tome zaista promijeniti nešto?

Profesor McAndrew priznaje da je malo više pesimističan kada je riječ o izgledima za prevazilaženje tvrdoglavosti ljudske prirode. U najmanju ruku, vjeruje da educiranje nas samih o kognitivnim predrasudama koje svi imamo može učiniti da postanemo skeptičniji oko naše intuicije i da nas to može učiniti promišljenijim i dobrotvornijim u našim reakcijama prema onima koji se ne slažu s nama. Na kraju, svi moramo negdje početi.

Grupe bh. društva najčešće se formiraju prema nacionalnim i vjerskim kriterijima. Postojanje mržnje i netrpeljivosti mogu potvrditi članovi svih grupa i najčešće su vrlo pasivni prema tome. Takvo stanje u BiH je evoluiralo. Najčešće se iskazivanje rivaliteta prema drugima u bh. politici iskazuje preko negiranja zločia, afirmacije totalitarnih doktrina, drugačije politike i seksualne orijentacije. Uopšteno se smatra je bosanskohercegovačko društvo duboko podjeljeno. Ankete i istraživanja koje daju razloge za brigu potvrđuju strepnje svih ljudi koji vjeruju u demokratiju da su niski nivoi povjerenja između tri glavne nacionalne grupe u BiH. Ove činjenice potvrdilo je i istraživanje fondacije „Fridrich Ebert“. Glavna karakteristika bh. društva je da vlada snažno unutargrupno povjerenje između pripadnika iste nacionalne grupe a istovremeno pokazuju snažno nepovjerenje prema drugim nacionalnim grupama, što koči svaku polaznu osnovu za politički, ekonomski i svaki drugi razvoj. Duboka podijeljenost rezultat je dugogodišnjeg djelovanja političkih i vjerskih elita čiji istupi u medijima i javnim politikama često ostaju nesankcionisani.

Prevazilaženje stereotipa i predrasuda daje mogućnost uspješnog i održivog suživota u etnički mješovitim društvima. Obrazovanje mladih, jačanje i osnaživanje građanskih inicijativa za promjene koje se odnose na napredak, mir i blagostanje mogu uroditi plodom. Prema istraživanjima najveća kočnica ka pomirenju i najveći moralno-psihološki problem današnjeg bh. društva je odnos prema žrtvama rata i samom ratu. Druga velika prepreka ka funkcionalnom bh. društvu čine tri odvojene percepcije zajedničke istorije i istorijskog identiteta. Svaka od tri slike istorije zasnovane su na vlastitim nacionalističkim predodzbama. Ono što se možda i zanemaruje kao prepreka stvaranju normalnog bh. društva jeste i činjenica da su tri glavne nacionalne grupe jako disriminatorkog ponašanja prema nacionalnim manjinama i drugim grupama kao što su pripadnici LGBT populacije. Generalna slika bh. društva je ta da je ono još uvijek disfunkcionalno i da je pred njim dug put sačinjen od procesa pomirenja, komporomisa, mijenjanje tradicije i mentaliteta. Svi ovi impulsi trebali bi doći iz obrazovanja i obrazovnog sistema.Ostaviti stvari nerješene ili prepustiti ih vremenu ne donosi nikome dobro. U određenim trenucima, moguće je da će konflikti „aktivirati“ i ponovo zapaliti bosanskohercegovačko društvo.