Piše: Namik Salkić
Invaliditet se uzima kao bilo kakvo ograničenje ili smanjenje sposobnosti izvođenja neke aktivnosti unutar raspona koji se smatra normalnim za ljudsko biće. Djeca s poteškoćama u razvoju su ona djeca koja pokazuju određena razvojna odstupanja i koja zbog toga trebaju dodatnu potporu okruženja u području zdravstvene njege, zaštite, rehabilitacije, odgoja i obrazovanja.
U nastavi Tjelesne i zdravstvene kulture izazov je, kako za same učitelje, tako i za djecu s poteškoćama u razvoju, kako i na koji primjeren način takvu djecu uključiti u redovan odgojno-obrazovni proces. Nastava Tjelesne i zdravstvene kulture, u svim svojim segmentima, predstavlja važnu kariku u odgoju, obrazovanju i rehabilitaciji djece s poteškoćama u razvoju.
Kod djece i mladih oštećenog zdravlja kroz uključivanje u nastavu Tjelesne i zdravstvene kulture razvija se osjećaj pripadnosti grupi, jača samopouzdanje i pozitivna slika o sebi, a posebno su korisni i rehabilitacijski učinci te korištenje i razvijanje sačuvanih psihofizičkih sposobnosti.
Djeca, učenici i mladi s poteškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom rjeđe se odlučuju za bavljenje kineziološkim aktivnostima od njihovih vršnjaka. Kako odrastaju, trend se nastavlja, a broj odraslih osoba s invaliditetom uključenih u kineziološke aktivnosti sve je manji.
Glavni ciljevi povećanja nivoa tjelesne aktivnosti djece i mladih s teškoćama u razvoju i ponašanju jesu smanjenje opadanja aerobnih sposobnosti uslijed njihove nepokretljivosti, optimizacija njihovih fizičkih mogućnosti te poboljšanje cjelokupnog stanja. Redovna kineziološka aktivnost neophodna je za razvoj i održavanje normalne mišićne jakosti, fleksibilnosti, posturalne kontrole i drugih motoričkih sposobnosti koje mogu usporiti pogoršanje funkcionalnosti pokreta u toj populaciji te povećati njihovu samostalnost. Trenutna epidemija pretilosti u svijetu predstavlja globalni zdravstveni problem za svu djecu, uključujući i onu s poteškoćama u razvoju i ponašanju. Djeca, učenici i mladi s poteškoćama u razvoju te osobe s invaliditetom manje se kreću od njihovih vršnjaka bez invaliditeta što povećava njihov rizik za pretilost i svih popratnih zdravstvenih tegoba.
Najčešće fizičke posljedice neaktivnosti za učenike s invaliditetom jesu smanjeni kardiovaskularni fitness, osteoporoza i narušena cirkulacija. Novije preporuke stručnjaka (doktora, kineziologa) govore u prilog tome da bi školska djeca trebala dnevno provoditi 60 ili više minuta u aktivnostima srednjeg do visokog intenziteta koje su prilagođene njihovoj dobi, njima zanimljive i raznovrsne, kako bi došlo do značajnog razvoja njihove aerobne izdržljivosti, mišićne jakosti, mišićne izdržljivosti, fleksibilnosti, a u konačnici i do zdravijeg sastava tijela. Pri tome se preporučuju aktivnosti aerobnog karaktera kao što su trčanje, plivanje i vožnja bicikla, a sve je veći broj stručnjaka koji preporučuje i provođenje različitih vrsta treninga jakosti.
Psihosocijalne posljedice neaktivnosti uključuju niži nivo samopoštovanja, smanjenu socijalnu prihvaćenost i na kraju, veću ovisnost o drugima u svakodnevnom životu. Redovno bavljenje tjelesnom aktivnošću umjerenog intenziteta može smanjiti pojavu stereotipnih pokreta, neprikladnih ponašanja te umora kod djece s autizmom i drugim poteškoćama u razvoju. Osim toga, sudjelovanje u fizičkim aktivnostima može razviti samostalnost, konkurentnost i timski rad djece, učenika i mladih s poteškoćama.
Istraživanja naglašavaju da su dobrobiti tjelesne aktivnosti univerzalne za svaku osobu, uključujući one s poteškoćama u razvoju te invaliditetom. Sudjelovanje djece s poteškoćama u sportskim i rekreativnim aktivnostima potiče njihovu društvenu uključenost, smanjuje zdravstvene tegobe, optimizira tjelesno funkcionisanje te poboljšava cjelokupan kvalitet života.
Učenici s teškoćama u razvoju i ponašanju mogu se uključiti u fizičke aktivnosti u školama kroz prilagođene sadržaje nastave Tjelesne i zdravstvene kulture.
Važna polazišta koja svaki kineziolog treba osvijestiti
Dva su važna polazišta koja svaki kineziolog treba osvijestiti. Prvo je stvoriti svjestnost o sudjelovanju, što podrazumijeva organiziranje kinezioloških aktivnosti na način da sudjeluju svi učenici, a što će ponajprije ovisiti o tome kako će se organizirati aktivnosti te o okruženju u kojem se ta aktivnost odvija. Drugo je stvoriti svjesnost oko različitosti pojedinca u grupi, pa će se u istoj grupi djeca razlikovati u mnogo čemu: različite su visine, različite tjelesne građe, različite boje kose, imat će različite sposobnosti čitanja, različite muzičke ukuse, različite omiljene kineziološke aktivnosti.
Kod kinezioloških aktivnosti treba uzeti u obzir i druge modalitete po kojima se djeca razlikuju. Djeca će se razlikovati u sposobnosti da se premjeste s mjesta na mjesto različitom brzinom, razlikovat će se u tome koliko dobro mogu vidjeti ili čuti te o tome kako obrađuju informacije o svijetu oko sebe.
U nastavi predmeta (npr. Likovna, Glazbena, Tjelesno-zdravstvena kultura) uz primjenu individualizacije i kreativnih sposobnosti učitelja mogu se postići velike mogućnosti izražavanja i sudjelovanja učenika s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Da bi učitelj mogao izraditi dobar Individualiziran odgojno-obrazovni program, važna je saradnja s roditeljem i edukacijsko-rehabilitacijskim stručnjakom u svim fazama izrade programa: u početnoj procjeni učenika na početku školske godine (npr. procjena sposobnosti, interesa, potreba djeteta), izboru i primjeni prikladnih postupaka prilagođavanja sadržaja učenja (npr. perceptivno, spoznajno prilagođavanje itd.) te u praćenju i vrednovanju uspješnosti učenika kroz primjenu program.
Kultura kvalitete inkluzivne škole podrazumijeva dobre materijalno-organizacijske i stručne resurse za inkluzivno djelovanje, dostupnost škole svim učenicima (blizina, organizirani prijevoz, prostorna pristupačnost), opremljenost općom i specifičnom opremom kao i didaktičkim sredstvima i pomagalima, broj učenika u razrednim odijelima te stručna osposobljenost učitelja za rad s djecom s poteškoćama.
Uticaj redovnog vježbanja na psihološki i emocionalni razvoj djeteta
Kretanje je jedna od osnovnih potreba koje dijete mora zadovoljiti da bi se pravilno razvijalo. U predškolskoj dobi vrlo je važno uključiti složenije i zahtjevnije vježbe koje pomažu djetetu pri jačanju cijele muskulature, razvoju spretnosti i koordinacije oko – ruka. Budući da nakon ove faze djetetova razvoja dolazi polazak u školu, vrlo je važan djetetov kondicijski status jer on pomaže i pri održavanju koncentracije prilikom mirnog sjedenja u školi kao i kod nošenja teške školske torbe. Redovnim vježbanjem utičemo na razvoj motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, a usporedo s tim razvijaju se i zapažanje, percipiranje, predočavanje, mišljenje, mašta, pamćenje i dr. Time je motorički razvoj u velikoj korelaciji s intelektualnim razvojem djeteta. Slabo razvijene motoričke i funkcionalne sposobnosti povlače za sobom sporost, nespretnost i nesigurnost, što koči radoznalost i usporava intelektualni razvoj djeteta.
Redovno vježbanje pruža brojne mogućnosti za obogaćivanje emocionalnog života djeteta. Odgovarajuće vježbe, igra i druženje bude ugodna raspoloženja, osjećajna stanja (vedrinu, zadovoljstvo, veselje, radost, oduševljenje, samopouzdanje, osjećaj životne radosti, optimizam). Pravilnim organiziranjem i usmjeravanjem tjelesne aktivnosti potiskuju se pojave društveno neprihvatljivog ponašanja (mržnja, zavist, umišljenost i sl.). Tjelesna aktivnost uveliko pruža mogućnost za razvoj moralnih kvaliteta, pozitivnih crta osobnosti i formiranja snažne volje i karaktera. Redovnim vježbanjem razvija se inicijativa, samostalnost, pouzdanost, upornost, odlučnost, tačnost, preciznost, hrabrost, discipliniranost, savjesnost, prijateljstvo, solidarnost, potpomaganje, osjećaj dužnosti i odgovornosti, poštenje.
Dijete s drugom djecom komunicira kroz igru koja se odvija u niz motoričkih aktivnosti. Ako ne zna slagati kocke, hvatati loptu, penjati se i sl., dijete se povremeno povlači iz skupine vršnjaka i prestaje se družiti. Ako ipak ima dobro razvijenu motoriku brzo će se uključiti u igru s drugom djecom i zadovoljiti potrebu za druženjem.
Odgojna funkcija sata tjelesne kulture je iznimno značajna, jer se njime razvijaju i njeguju oblici društvenog ponašanja, ljudske osobine koje omogućavaju punu integraciju pojedinca u društveni život.
